Život se katkad groteskno poigra s nekim njegovim sudionicima. Ime Davora Juroša, ekonomista koji sada ima 50-ak godina, zacijelo vam je posve nepoznato. I meni bi bilo da nisam pročitao njegovo svjedočanstvo prije 15 godina u magazinu „Dobre vijesti“, koje sam dobio u elektroničkom obliku i koje su pokušale plivati protiv struje objavljujući samo dobre vijesti, tj. onako kako su se i zvale. Mislim da nisu dugo opstale, ali su očigledno ostavile traga sad kad smo se sjetili spomenutog Juroša, koji je posvjedočio u njima kako se nakon punih sedam godina i sedam mjeseci švercanja u tramvaju odlučio na golemo pokajanje te je na ZET-ov žiro-račun uplatio 6.000 kuna. Nitko to od njega, naravno, nije tražio, no njegova savjest mu je progovorila i sam od sebe uplatio je iznos koji je otprilike izračunao da im je dužan.
Često se koristio i trikovima zavaravajući vozače na ulazu u autobus tako što bi koristio tramvajsku kartu na koju je bio zalijepljen selotejp i s koje je poslije bilo lako obrisati tintu. S ponosom bi govorio o svom “herojskom” činu. „Okolina je to prihvaćala kao normalan i socijalno sasvim prihvatljiv oblik ponašanja. Nitko me nikada nije pitao zašto to radim. Nitko mi nikada nije ni pripomenuo kako je to možda krivo, izuzev, po-drazumijeva se, kontrolora. No, kada je na ZET-ov žiro-račun uplatio 6000 kuna duga, mnogi su se pitali zašto je to učinio“, ispričao je i kazao kako je sve počelo kada je u dvadeset petoj godini života doživio prekretnicu i započeo život u bliskom odnosu s Is-usom Kristom. Nakon desetak godina intenzivnog duhovnog života spoznao je težinu nepravde koju činio kao mladić, no tek je čitajući Bibliju došao do zaključka kako osim priznanja počinjenja grijeha treba nadoknaditi i počinjenu štetu. Stoga je uplatio spomenuti iznos ZET-u, što je šokiralo tamošnju službenicu, koja je izvijestila svojega direktora, a priča je dospjela do gradonačelnika Bandića koji je Juroša odlučio pozvati na kavu.
Da takva priča može imati i svoje naličje pokazala je objava kolege s Hrvatskog katoličkog radija Ante Novaka na njegovu Facebooku, gdje je vozeći se tramvajem prošle subote na tzv. mušku krunicu na Trg bana Jelačića, naletio na jednu gospođu, sedam djevojaka i jednog dječaka, koji s bubnjevima išli prosvjedovati na isto mjesto kamo je on išao. No oni su, kako piše, „hrabro se uskomešali već na drugoj stanici, nakon što su ušli u tramvaj broj 12 kod Vodnikove ulice, shvativši da je na srednja vrata ušla i prosvjednica-kontrolorka-karata, a od njih devet nitko ni kartu da ima“. „Protiv nje su uspješno protuprosvjedovali panikom i šutnjom, dok su brzo kupovale digitalne karte, a neke su i kaznu hrabro zaslužile“, zabilježio je Novak, kao i pitanje jednog mladog molitelja krunice koji se zatekao u istom tramvaju te ih upitao: “Za kakve se vi to vrijednosti borite na Trgu, a ni karte za tramvaj ne znate kupiti?”
No na Trgu bana Jelačića ti su šverceri iz tramvaja tu epizodu zacijelo zaboravili ili su upravo nju kroz svoje komplekse željeli zaglušiti udaranjem u bubnjeve, kako bi se s drugim prosvjednicima zalagali za neka svoja prava nekih svojih svjetova. Istodobno ne želeći poštivati niti minimum postojećih pravila, među kojima je kupovina tramvajske karte najmizerniji primjer.
Budući da mediji koji ih tretiraju kao zvijezde i svjetlonoše u cijeloj toj priči oko krunice na Trgu, to švercanje nisu zabilježile, a Facebook status kolege s HKR-a mnogi nisu vidjeli, zabilježit ćemo to ovdje kao životnu grotesku tj. sličicu iz života koja jako dobro opisuje dvije vrste savjesti. Jednu iz one priče s početka teksta i drugu s njegova kraja. Da se ne zaboravi. Barem do prve sljedeće subote na Trgu.
