Nedavno smo u raznolikom društvu razgovarali o novim trendovima koji su, čini se, postali dio svakodnevice – premda ih nitko od nas svjesno nije izabrao. Prihvaćamo ih kao „novo normalno“, iako se mnogi još uvijek ne slažu s pretjerivanjima koja ih prate. U razgovoru o današnjim raskošnim organizacijama vjenčanja, koje su prerasle u prave spektakle, i dječjim rođendanima koji se sve više nadmeću s tim standardom – u obiteljima gdje su često odnosi razrušeni, mladi ulaze u brak bez temelja, mi se bavimo izvanjskim i materijalnim kako bi sve izgledalo kao s Instagrama i na van savršenom prezentacijom tih događaja. U cijelom tom razgovoru, ostao mi je u sjećanju komentar jednog 50-godišnjeg muškarca. Odmahnuo je rukom i rekao: „Predobro je nama danas, zato nam i je tako.“ Paradoksalna izjava – imamo sve, a zapravo nemamo ništa – toliko je snažno objasnila duhovno siromaštvo danas.
Svako vrijeme nosi svoje – i dobre strane i izazove. Danas, dok se mnogi nalaze u materijalnom izobilju, drugi se u svijetu bore za hranu, a treći, nekad i pred našim očima, pate od duhovnog siromaštva. U vremenu kada većina ne oskudijeva materijalno, upravo ono što se ne vidi – duhovno siromaštvo – postaje sve teže prepoznati, a još teže liječiti.
Mnogi danas, u želji da nadomjeste tu prazninu, pokušavaju to učiniti pretjerivanjem, isticanjem luksuza i stvari koje bi trebale simbolizirati uspjeh. Ali ono što pokušavaju nadoknaditi nije materijalno – nego upravo ono što se novcem ne može kupiti.
Sjećam se jedne kave na terasi i razgovora u kojem je moja prijateljica, odgovarajući na jednostavno pitanje moje (sada pokojne) strine kako se snalazi s djecom, gotovo bez daha ispričala koliko joj je teško. Uz posao, dvoje male djece, kuhanje, spremanje… sve to ju je iscrpljivalo. Strina ju je brižno slušala, kimala glavom i tiho rekla da razumije. Ispričala je kako ni sama ne zna kako je uspjela organizirati život u zajedničkom kućanstvu sa 17 članova – nekoliko generacija u istoj kući, s mnogo djece, bez tople vode, pranjem veša na ruke, s jednom kupaonicom i u skučenim sobama bez dovoljno prostora.
Prijateljica je nekoliko puta komentirala nakon te kave: „Bilo mi je toliko neugodno na što sam se ja sve žalila.“
Ali nije trebala osjećati nelagodu. Svako razdoblje ima svoje izazove i svoje vedre trenutke. U vremenu o kojem je govorila moja strina, nije bilo kupaonice, nije bilo perilice i sušilice za rublje – ili je bilo, ali si to nisu mogli priuštiti. Ali je bilo puno dječjeg smijeha, igre na dvorištu do kasnih sati, obiteljskih druženja, majčinih zagrljaja i poljubaca koje mnoge majke danas, zbog posla i karijere, ne stignu dati svojoj djeci.
Sjećam se tog istog vremena – da smo se kao djeca puno više igrali po dvorištu, češće odlazili u goste, roditelji su se družili uz smijeh i prepričavanja njihovih dogodovština iz mladih dana. Kao dijete nisam osjetila težinu pranja veša na ruke. Ali sam osjetila ljubav i čistoću.
Teško je bilo obiteljima tada. Teško je obiteljima i danas – na drugačiji način. Danas smo, čini se, zaboravili značenje riječi skromnost, jer nas podsjeća na siromaštvo. Skromnost se zato vrlo često izbjegava u širokom luku. I upravo u tome leži paradoks: pretjerivanje nas ne vodi prema obilju, nego prema još većem siromaštvu – onom duhovnom. Ne trebamo iz razdoblja neimaštine bježati u krajnosti razmetanja. Postoji zlatna sredina u kojoj se možemo i moramo naći.
Vremena u kojima su odrastali naši roditelji, bake i djedovi ne treba zaboraviti. Razgovori o kućama bez tople vode i kupaonica nisu priče iz 19. stoljeća – to su priče iz samo jedne ili dvije generacije prije nas. To su priče kojih se ne treba sramiti. Treba ih se prisjećati, pogotovo jer nama ponekad ta ista voda nesmotreno ostane teći dok peremo zube, a tuširanje, ne jednom, pretvorimo u mini wellness.
Trebamo se ponekad pitati: odakle su tadašnje generacije crpile snagu? U mnogim pričama iz prošlosti čut ćete da je našim starima upravo vjera bila oslonac. Pokazat će vam drhtavim, naboranim rukama krunicu – svoje najjače oružje.
A danas? Jednostavno i bez srama kažemo da nemamo vremena za molitvu. U brzini života tražimo instant-rješenja, a naša upornost se nerijetko svodi na devetnicu koju jedva izmolimo. Ako se ništa ne dogodi odmah – odustajemo.
Ali nije se Bog promijenio – mijenjamo se mi. Mi koji smo postali nova generacija nestrpljivih ljudi. I ta promjena očito nije na bolje. Ne treba se vjera prilagođavati novim generacijama. Ponekad mi trebamo u sebi napraviti promjenu. Često ta promjena nije mala. I ponekad traži potpuni reset. Povratak na tvorničke postavke.
—
Pamtim kako sam, otkako znam za sebe, s roditeljima i bratom odlazila kod bake. U razdoblju kada sam imala otprilike pet godina, malu slavonsku kuću, uvijek punu domaće hrane i veselja, zamijenili su odlasci u hotel u Zagorju, gdje je baka, zajedno s rodbinom i ostalim prognanicima iz Vukovara, bila smještena za vrijeme rata.
Iako sam već tada razumjela da se događa nešto strašno, da je rat nešto ozbiljno i nepredvidivo – kao petogodišnje dijete nisam mogla razumjeti baš sve. Ili sam jednostavno imala dječju logiku. Jedna stvar mi tada nikako nije bila jasna: „Kako to da je baka tužna, a živi u hotelu i kad dođem kod nje na par dana idemo na večeru u restoran?“ Veselila sam se što je baka sada bliže, što je možemo češće posjećivati, i odlazak kod nje u hotel bio je za mene mali doživljaj.
Ali pojam luksuza djeteta od pet godina nije bio isti kao pojam luksuza moje bake, koja je sa strepnjom i suzama u očima pratila vijesti o nestalim sugrađanima i svom razrušenom gradu. Njezin luksuz bio je povratak u porušenu kuću, obrađivanje stare njive i mirno sjedenje do kasno navečer na sokaku. Svake večeri u tom hotelu, u jednoj sali u prizemlju, molila se krunica. Uvijek u isto vrijeme, nakon večere, okupljale su se pretežno žene – i zajedno molile.
Nisam tada išla jer mi se baš molila krunica. Išla sam jer je to bilo jedno od „događanja“ u hotelu koje se nije propuštalo. Danas, kao odrasla žena, često mi, dok molim krunicu, pred očima bljesne upravo ta slika: baka sa suznim očima i naboranim rukama, kako prebire zrnca krunice, s tolikom vjerom i nadom da će strahote rata uskoro završiti.
Kuće u selu moje bake danas su uglavnom obnovljene. Ljudi su se vratili, njive su poorane. Ruševina bakine kuće ponovno je postala bakina kućica u cvijeću. Danas mi je luksuz pobjeći kod bake na selo iz užurbanog grada, odmoriti oči na prostranim slavonskim ravnicama, uživati u toplom bakinom zagrljaju, domaćoj hrani koju ni jedan restoran ne može nadmašiti. Luksuz je ležati na prostirci pod starim orahom ispred bakine kuće gdje je internet veza spora pa vrlo brzo odustanem od mobitela. Tada, za vrijeme bakinog boravka u hotelu, povratak u selo nije se činio kao realna mogućnost. Rat je odnio puno. Mnogo ljudi i kuća je nestalo. Ali jedno je ostalo – vjera.
—
Ne, nije dobro živjeti zagledan u prošlost. Treba gledati u budućnost. Baš kao što su naši stari gledali i nadali se boljoj budućnosti. Nije dobro voziti automobil i cijelo vrijeme gledati iza sebe – dapače, opasno je.
Ali treba ponekad zastati i baciti pogled unatrag – da bismo razumjeli ono što živimo danas. Zato, mladi – razgovarajte sa svojim starijima. Imajte strpljenja saslušati njihove životne priče. Još važnije – zapišite to. Jer ćete zaboraviti. A vaša djeca možda neće imati koga pitati. Te priče nećete pronaći u knjigama ni na internetu. Ali su vam itekako potrebne – da biste razumjeli sebe, svijet i život danas.
Ne moramo prihvatiti svako ‘novo normalno’. Vrijednosti se ne određuju trendovima, nego izborom. Birajmo ono što želimo živjeti – kao svoje normalno. Ako svojoj djeci želite prenijeti vjeru, ne trebate im davati još informacija – njih već imaju previše. Dajte im živo svjedočanstvo. I najvjerojatnije ga već imate – u vlastitom okruženju.
