Nakon odlaska Zlatka Dalića još se bolje vidi kako je njegova era bila više od nogometa. Više od sporta. Više od igre. Bila je to velika duhovna obnova, koja je zahvatila Hrvatsku onako iz temelja, dubinski i iz stvarne potrebe. Došla je spontano i neočekivano, čak i na neobičnom mjestu kao što je nogometni teren i kroz čovjeka koji je ponudio isključivo ono što je nosio u svojem srcu, a to je – autentičnost.
Upravo je Dalićeva autentičnost bila okidač za mobilizaciju hrvatske duše, koja čezne za liderstvom koje se ne srami svojega nacionalnog i vjerskog identiteta i ne boji se svjedočiti da su ljubav prema domovini i Bogu one krjeposti za koje se isplati živjeti i umrijeti. Pritom se Dalić nije busao ni u nacionalna ni u vjerska prsa. Tek kad ga se vidjelo kako u ruci stišće krunicu u napetosti neke utakmice, na površinu je isplivala činjenica da svoje poslanje gradi na vjeri u Boga, providnost i na Božjoj volji. I da mu je vjera, baš kao i većini igrača koje je izabrao u reprezentaciju, važna u životu do te mjere kao i zrak koji svakodnevno udiše.
No od toga nije radio cirkus kao što su neki iz znali činiti u javnom životu. Dalić nije estradizirao ni banalizirao svoju duhovnost, nego je poslao poruku poniznosti, kao jedan od temelja na kojemu čovjek gradi stabilnost svojega života. Temelj koji je ključan još više u uspjehu nego u padu, jer u zanosu koji je ponio njegove dečke i cijelu naciju, odmah je poručio – pazimo se da nas „ne prebaci“!
Poniznost nije odlika pregaženih i beskičmenjaka, bijednih i slomljenih, nego upravo suprotno – to je vrlina pobjednika. Dalić i naši reprezentativci najbolje su to posvjedočili svojim primjerom. Poniznošću se, zapravo, sve može pobijediti, a napose zlo i Zloga. Poznata je priča majke Teodore, pustinjakinje koja je živjela oko 400. godine, o jednom pustinjaku kojega su mučili zli dusi, koje on želi rastjerati, pa započinje razgovor s njima i pita ih: „Što vas može odagnati? Post?“. Oni mu odgovore: „Mi niti jedemo niti pijemo!“, „Možda nespavanje?“, „Mi ne spavamo!“, „Ili možda samotni život?“ „Mi živimo u osami!“ „Pa čime vas se onda može odagnati?“ Oni mu odgovore: „Ništa nas ne može pobijediti osim poniznosti“.
Izbornik Dalić, nije se poslužio samo mudrošću pustinjskih otaca kako bi danas, svojim pozivom na autentičnost u suvremenu svijetu, pobjeđivao na nogometnim terenima. Ne, on je svojim naukom i primjerom poslao ponajprije jasnu poruku hrvatskome društvu, koje je zlo premrežilo uzduž i poprijeko, pokazujući jasan put svakome kome je stalo da Hrvatska postane pobjednikom u svojem političkom, gospodarskom, kulturnom i svakom drugom obliku života, u kojemu će se svaki građanin osjećati sretno i ponosno, tj. upravo onako kako smo se osjećali nakon svake pobjede Dalićeve momčadi. Hrvatska vapi za poniznošću Dalićeva tipa i ne prepozna li tu svoju šansu u njegovoj pojavi, odnosno, sve ostane na razini raznoraznih igara, tko zna kad će nam se ponuditi neka slična nova prilika. A ova nam je osim silnog oduševljenja donijela i zajedništvo, pobjednički mentalitet i respekt protivnika. Sve ono na što smo u Hrvatskoj zaboravili od vremenu prije Dalićeve pojave.
Omalovažavati stoga Dalića danas, njegove dečke i njihove uspjehe mogu samo oholice i zlobnici koji nikada neće zavoljeti ovu zemlju, ljude i nebo ispod kojega živimo. Zlatko Dalić nas je ujedinio i plodove toga evanđeoskog zajedništva dužni smo poštovati i nastaviti umnažati u vremenima koja slijede. Jer je Dalićeva era bila više od igre. Stoga vam, gospodine Daliću, hvala na velikoj duhovnoj obnovi koju ste darovali Hrvatskoj!
