
Razlika između domoljuba i koristoljuba je u tome što prvi poznaje zahvalnost, a drugi ne može voljeti ništa što mu ne koristi. Nalik djetetu koje roditelje grli samo kad mu daju novac, a prezre ih kad mu kažu ne. Domoljub osjeća duboku zahvalnost za slobodu koju su za njega drugi izborili. Za ljepote koje je baštinio i za jezik na kojem sanja. Iz te zahvalnosti raste osjećaj odgovornosti i spremnost na žrtvu. Da vrati što je primio, pa i više od toga.

Novi zavjet gotovo uopće ne govori o posljednjim danima Isusove majke, Blažene Djevice Marije, pa se o Marijinu kraju života i smrti govori uglavnom kroz vizije pojedinih kršćanskih mistika, poput Anne Katharine Emmerich, katoličke blaženice, čije su vizije objavljene u knjizi „Život Blažene Djevice Marije“, koja je dobila crkveni imprimatur, a na hrvatskom ju je otisnula „Naklada sv. Antuna“ iz Zagreba.

“Jedna je od najjačih ljudskih želja da se ne umre, da se ne doživi kraj, da umiranje nije prelazak u ništavilo, da poslije ovoga načina života nema ništa drugo. Jednostavno rečeno, normalan čovjek želi živjeti. Zauvijek živjeti. A blagdan Uznesenja na nebo je odgovor na takva očekivanja da se živi, koja ima svaki normalan čovjek, bio on vjernik ili ne-vjernik”, kaže mons. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski u intervjuu kojega smo s njim napravili za Veliku Gospu.

“Vjernici ne bi smjeli moliti ovakve molitve. Ne vidim ih korisnima za duhovni život, dapače mogu izazivati samo štetu. Kad je riječ o molitvama gdje se obraćamo zlim silama potrebno je rigorozno slijediti odredbe Crkve i tekstove koji su službeno odobreni, a ne ići za obrascima s interneta”, piše kancelar Zadarske nadbiskupije don Marin Batur na svojem Facebook profilu o molitvi za koju vjernici često pitaju smiju li je moliti. Objavu prenosimo u cijelosti.