Sudeći po svemu, papa Franjo 12. obljetnicu svojega pontifikata, koja zapada sljedeći tjedan 13. ožujka, dočekat će u rimskoj bolnici „Gemelli“, zbog još uvijek kompliciranog zdravstvenog stanja zbog teške upale pluća. No, upravo uoči obljetnice pontifikata izlazi njegova autobiografija, tj. prva autobiografija jednoga pape. Iz knjige „Nadaj se“ koja izlazi u nakladi „Znanja“ ekskluzivno donosimo izvatke iz pera samoga pape Franje, koji se vrlo slikovito, pa čak i humoristično prisjeća kako je izabran za poglavara Katoličke crkve, ali i kako ne želi biti sahranjen u vatikanskoj bazilici sv. Petra, nego u rimskoj crkvi Sv. Marije Velike.
„Navečer se na konklavama pristupilo prvom glasovanju, gdje se obično više-manje glasa “iz uljudnosti”. Glasa se za prijatelja, za nekoga koga cijeniš… Započinje tako uglavnom poznat i uvriježen mehanizam: kad je više jakih kandidata, neodlučni, kakav sam ja bio, svoj glas daju nekome za koga znaju da neće proći. To su u biti glasovi „u pričuvi“, čekaju daljnji razvoj situacije, da postane jasnija. Zato sam i ja dobio nešto glasova, ali bio sam itekako svjestan da su to glasovi na čekanju. I savršeno spokojan.
Sutradan ujutro, u srijedu 13. ožujka, nakon drugog kruga glasovanja imao sam još glasova na čekanju. A nakon trećeg i pokoji više. Vidjelo se da je situacija nestalna, da još ništa nije odlučeno, i zato me ništa nije naročito čudilo. Mislio sam učiniti što mogu, pa na let za Buenos Aires i ondje proslaviti Cvjetnicu i Uskrs. Nakon što je pušten crni dim, krenuo sam u refektorij na ručak, ali prije toga potražio sam havanskog nadbiskupa Jaimea Lucasa Ortegu, jer me zamolio da mu donesem tekst svojega govora održanog na općoj kongregaciji. Nisam imao nikakav pisani dokument, tako da sam samo ukratko rekonstruirao što sam rekao, u četiri točke.
„O, hvala, tako ću odnijeti kući uspomenu na Papu“, kazao mi je. Meni je to i dalje zvučalo kao šala. Ortega me je upitao smije li podijeliti tekst i drugima, a ja sam mu odgovorio da smije.
U dizalu sam sreo drugog kardinala, također Latinoamerikanca. „Jesi li pripremio govor? Dobro ga pripremi, čuješ?“ A ja: Ali koji govor? „Onaj koji moraš održati s balkona!“ Još jedna šala? Prigodna fraza? Možda jednostavno izraz njegove želje…
Kardinal Ortega će zatim pročitati javno te moje bilješke, na misi posvete ulja koju je slavio dva tjedna poslije u katedrali na Kubi.
Dizalo je došlo do refektorija. Nekoliko je europskih kardinala sjedilo za istim stolom, a jedno je mjesto još bilo slobodno. Pozovu me: „Dođite, vaša uzoritosti, dođite, sjednite tu s nama.“ Postavljaju mi tisuću svakojakih pitanja, o Latinskoj Americi, o njezinim osobitostima, o teologiji oslobođenja…
Vratio sam se u mislima u to dugo i strašno razdoblje: stalno zatiranje peronizma početkom 1960-ih, stvaranje krajnje desničarskih skupina često povezanih s nacistima izbjeglima u Argentinu, val antisemitskog nasilja i atentati diljem zemlje, pa gerila, kao kad sam 1972. bio učitelj novaka u Villi Barilari u San Miguelu pa se otkrilo da isusovački đak drži eksplozivne naprave pod ključem u svojem ormaru… Dugo, dramatično razdoblje.
Za stolom smo razgovarali pomalo o svemu. Objašnjavao sam sve te pojave. Postavljali su mi mnoštvo pitanja. Toliko da sam pomislio: eh, kao da sam na ispitu… A vjerojatno je tako i bilo: podvrgli su me ispitu, samo što ja to nisam shvatio. Završili smo razgovor, ustao sam da odem, kadli mi priđe kardinal sa španjolskog govornog područja. „Uzoriti, uzoriti!“
Recite. „Ali, vama nedostaje cijelo plućno krilo?“ upita me on.
A ja ću: ma ne, odstranili su mi gornji režanj jer sam imao tri ciste. „A kad je to bilo?“ Davno, 1957., rekoh. Kardinal se sav zacrvenje, zaprostači, pa procijedi kroza zube: ≫Ta spletkarenja u posljednji čas!
Tu mi je počelo svitati. Shvatio sam barem da prijeti opasnost. Popeo sam se da odrijemam siestu i dobro sam spavao. Mirno. Onda sam u tri i pol ustao i otišao do Sikstinske kapele prvim dostupnim autobusom. Došao sam među prvima i čavrljao sam s kardinalom Ravasijem, predsjednikom emeritusom Papinskoga vijeća za kulturu, dok smo čekali da dođu ostali. Poveo se razgovor o Jobovoj knjizi, jer i ja sam podučavao Mudrosne knjige, a on je velik stručnjak, i ta nas je tema toliko ponijela da smo zaboravili na vrijeme.
Do te mjere da su nas morali pozvati: „Uđite, samo još vi nedostajete!“ Vrata su se zatvorila i započeo je četvrti krug glasovanja. Kod prebrojavanja je brojitelj glasova kao i uvijek čitao imena, glasno i razgovijetno. Kako bi mogao pratiti ishod glasovanja, dobiješ papir s imenima svih kardinala na koji bilježiš brojke, a taj dokument na kraju moraš predati. Bio prazan ili ispisan, u svakom slučaju završi u vatri i upravo se tako pušta dim, paljenjem tih papira i glasačkih listića. Ali ja ga nisam ispunio, ni na prethodnim konklavama. Spokojno sam molio krunicu. Prebrojavanje glasova pomalo je dosadno, poput gregorijanskog napjeva, samo s mnogo manje harmonije. A onda sam čuo Bergoglio, Bergoglio, Bergoglio, Bergoglio… Brazilski kardinal Claudio Hummes, prefekt emeritus Kongregacije za kler, sjedio mi je slijeva i pljesnuo me po ramenu: „Ne brini se, tako to radi Duh Sveti.“ Dogurao sam do 69 glasova i tad sam shvatio. Potrebna je većina bila 77 od 115, dvotrećinska.
Tako se pristupilo petom krugu glasovanja, drugom tog poslijepodneva. Ali kad je krenulo prebrojavanje glasačkih listića, ispalo je da je jedan viška: završio je na drugom, nekome su se tijekom glasovanja slijepila dva listića. „Što ćemo sad?“ upitao je Giovanni Battista Re, prefekt emeritus Kongregacije za biskupe. Sve ispočetka. Iako je taj listić viška bio prazan, trebalo je ponoviti cijeli postupak. Nisu listiće ni otvorili, sve su spalili i glasovanje se odmah ponovilo. Još su jednom kardinali izbornici ustali od stola kako bi jedan po jedan glasovali.
Kleknuvši pred oltar, svaki bi izjavio da glas daje „onom kojega po Bogu“ smatra da treba izabrati. Zatim bi ustao, stavio presavijeni listić na srebrni podložak na oltaru, gurnuo ga u glasačku kutiju i vratio se na svoje mjesto. Sve to sto petnaest puta, sve dok trojica brojitelja, izabranih ždrijebom među izbornicima, nisu uzeli veliku glasačku kutiju i počeli brojiti listiće i izgovarati ime na svakom od njih. Kad je moje ime izgovoreno sedamdeset sedmi put, prolomio se pljesak, dok je i dalje trajalo čitanje glasova. Ne znam koliko ih je točno bilo na kraju, nisam više slušao, žamor je prekrio glas brojitelja. No u tom trenutku, dok su kardinali još pljeskali, a prebrojavanje glasova i dalje trajalo, kardinal Hummes, koji je pohađao franjevačko sjemenište u Taquariju u brazilskoj državi Rio Grande do Sul, ustao je i prišao da me zagrli: „Ne zaboravi na siromašne“, rekao mi je. Ta me njegova rečenica obilježila, osjetio sam je duboko u sebi.
Nikada nisam mogao ni zamisliti da bi me se ishod tih konklava mogao izravno ticati, a kamoli da sam razmišljao o papinskom imenu. U danima konklava, Trgom svetog Petra vrzmao se beskućnik s natpisom obješenim oko vrata: ≫Papa Franjo I.≪, tako je pisalo. No taj mi se prizor pojavio u mislima tek danima poslije, kad su razne novine objavile fotografiju. Ustao sam i otišao zagrliti kardinala Scolu. Zaslužio je taj zagrljaj. Onda su me propustili da prođem naprijed. Prošlo je sedam navečer i prebrojavanje glasova bilo je gotovo.
Prišao mi je kardinal Re sa sudbonosnim pitanjem: prihvaćam li kanonski izbor za vrhovnog svećenika? Accepto, prihvaćam, odgovorio sam. Shvatio sam da sam miran, staložen. Kako se želiš zvati? pitao je dalje kardinal. Vocabor Franciscus. Zvat ću se Franjo. Ponovno se prolomio pljesak.
Poslužitelji su ubacili listiće u peć i dodali mješavine za bijeli dim, koji je pokuljao iz dimnjaka Sikstinske kapele dok se spuštala večer. Otišao sam potom u sakristiju, onu koju zovu „soba suza“, da se odjenem. Nosio sam kardinalski prsten i skinuo sam ga, ali imao sam u džepu prsten s biskupskoga ređenja, pa sam stavio taj. Htjeli su mi dati drugi: ne, ne, zadržat ću ovaj, hvala. Predložili su mi da stavim krasan zlatni križ, a ja sam rekao: imam onaj od alpake s biskupskoga ređenja, nosim ga već dvadeset godina. Uostalom, nisam htio novu odjeću ni 2001. za Konzistorij, odjeća mojega prethodnika, kardinala Quarracina, odlično mi je pristajala, trebalo ju je samo tu i tamo prepraviti i bila je savršena. Crvene cipele? Ne, ja nosim ortopedske. Malo su mi spuštena stopala.
Ali ništa nije bilo pripremljeno. Jednostavno sam tako spontano osjećao. Kao što nisam htio ni baršunastu mocetu ni lanenu roketu… Nije to za mene. Dva dana poslije rekli su mi da ću morati presvući hlače, obući bijele. Izmamili su mi osmijeh. Rekao sam: radije ne bih bio sladoledar. I zadržao sam svoje hlače.
Nakon oblačenja, izašao sam i odmah krenuo prema kardinalu Ivanu Diasu, koji je bio u kolicima, a možda zato što još nisam bio naviknut na novu odjeću, spotaknuo sam se o stepenicu. Prvi papinski čin… spoticanje. Ali nisam pao. Zagrlio sam kardinala Diasa. Zatim sam se vratio, ali nikako da sjednem na prijestolje pripremljeno ispred oltara, postupio je tako i Ivan Pavao II.: ostao sam stajati, kako bih svakoga ponaosob zagrlio. Nekako je srednjovjekovno da čovjek klekne pred tobom i poljubi ti ruku. Ovo je naprotiv bilo jednostavno, među braćom. Pomolili smo se svi zajedno u Pavlovoj kapeli.
Nisam poznavao protokol, zato sam rimskom vikaru, kardinalu Agostinu Valliniju, i svojem prijatelju Hummesu rekao: otpratite me! Trebali su to prema ceremonijalu učiniti Re i drugi, ali ja to nisam znao. I tako sam izašao na trg, na balkon. Nisam znao što ću reći. Počeo sam razmišljati o tome tek za vrijeme molitve u Pavlovoj kapeli. Ali bio sam smiren. Spokojan. I taj me osjećaj nije napustio. A na balkonu se dogodilo to što su svi vidjeli. Zamolio sam blagoslov od naroda, svetog vjerničkog naroda Božjeg, da blagoslove svojega biskupa. Zajedno smo započeli ovaj put Rimske crkve, koja u milosti predvodi sve Crkve.
Kad sam te večeri 13. ožujka nakon blagoslova sišao s balkona i sa svim se kardinalima spustio na ulicu, ondje me čekala limuzina, sva osvijetljena. Ali smireno sam rekao: ne, ne, idem ja s kardinalima. Svi smo se zajedno ukrcali u minibus i vratili se u Svetu Martu. A tu limuzinu više nisam vidio. Došavši u Svetu Martu, prije večere sam zamolio da nazovem Benedikta XVI. kako bih ga pozdravio, zahvalio mu i pomolio se za njega, a odmah potom nazvao sam apostolskog nuncija u Buenos Airesu, da ga zamolim da argentinskim biskupima prenese da ne dolaze u Rim na ustoličenje 19. ožujka, da iznos za avionsku kartu radije preusmjere siromašnima i da se mole za mene. Neki su svejedno došli, jer uvijek je to tako.
Zatim sam nazvao svoju sestru Mariju Elenu. „Ali kako si, kako se osjećaš?“ upitala me. Nasmiješio sam se: dobro sam, dobro, opusti se. Riječi su jedva izlazile iz mene. Telefonom smo si poslali zagrljaj. Uvijek smo zajedno, rekli smo jedno drugome, zajedno smo u srcu.
U Svetoj Marti večerali smo svi zajedno, a na kraju obroka prišao mi je kardinal Becciu, tada zamjenik za opće poslove u Državnom tajništvu: „Papa mora nazdraviti…“ Pa dobro, nasmiješio sam se i podignuo čašu: „Bog neka vam oprosti!“ rekao sam. Zamolio sam da sutradan odmah odem u baziliku svete Marije Velike, Gospi, kamo sam stalno odlazio kao kardinal, a idem i sada, i prije i poslije apostolskih putovanja, kako bi me ona pratila kao majka, govorila mi što mi je činiti i nadzirala moje postupke.
S Gospom sam na sigurnom. Navodno je u Rimu više od devetsto crkava, ubroje li se i one u privatnim prostorima, to je grad s najviše crkava na svijetu, ali ja sam ih tada poznavao vrlo malo: Svetog Petra, naravno, Svetu Mariju Veliku, crkvu Presvetog Imena Isusova, potom Svetog Ignacija, Svetoga Luja Francuskog, koja je blizu Via della Scrofa, zatim crkvu svetog Roberta Bellarmina, što je bila moja rimska župa, a 1970. odveli su me jednom, dok sam bio u Italiji samo u prolazu, da vidim Michelangelova Mojsija u bazilici svetog Petra u okovima na brežuljku Opiju. Ništa više od toga. Malo ih znam i sada, teško je kao papa upoznati grad.
Zamolio sam da odem onamo rano ujutro i, molim lijepo, najobičnijim automobilom. Nabavili su mi plavi Ford Focus, kojim sam se još dugo služio. U Svetoj Mariji Velikoj pomolio sam se pred ikonom Salus populi romani, Spas rimskog puka, povjerio sam biskupiju Mariji i zatim zatražio da me odvezu u svećeničku kuću Pavla VI., jer morao sam uzeti neke knjige koje sam ostavio ondje i podmiriti račun za smještaj, za dane prije konklava. „Ne brinite se, mi ćemo to riješiti“, tako su mi rekli. Ali htio sam otići sam, jer tako je pošteno: popeo sam se u svoju sobu, uzeo svoje stvari, spakirao se i platio pa se pozdravio sa svima. Isto sam tako nazvao svoj kiosk na calle Bolivar u Buenos Airesu da zahvalim i kažem da obustave dostavu novina, koje su mi svakoga jutra bacali preko kućne ograde, zato što… no, znaš što se dogodilo, rekao sam trafikantu. Pitao me hoće li me uskoro vidjeti, a ja sam odgovorio da ću uvijek biti sa svima njima.
Poslijepodne sam slavio svoju prvu misu u Sikstinskoj kapeli, sa svim kardinalima, noseći s njima svečano crkveno ruho u Dvorani blagoslova. Ceremonijar mi je donio dugačku propovijed napisanu na latinskom koju sam trebao pročitati; izrazio sam svoju veliku zahvalnost i ostavio je ondje. Nema veze, rekao sam, ne morate se brinuti za mene, slavim misu već godinama. Ali ostanite u blizini, za slučaj da vas zatrebam. Propovijed sam na kraju improvizirao, polazeći od biblijskih čitanja, i to na svojem tadašnjem talijanskom, koji je bio još gori nego sada.
Navečer su me zatim odveli da preuzmem papinski stan, zapečaćen još otkako ga je Benedikt napustio. A kad sam se zatekao ondje s ocem Georgom, tadašnjim prefektom Papinskog doma, odmah sam pomislio: ja ovdje ne ostajem. Tada nisam ništa rekao. Izrazio sam veliku zahvalnost za taj posjet. No već sam smišljao rješenje. U molitvi sam, u stalnom razgovoru s Gospodinom kako bih sve dobro odvagnuo, nastojao shvatiti kamo ići, što učiniti. Razgovarao sam s kardinalom Bertellom, predsjednikom Vatikanske uprave, i on mi je rekao da u njegovu stanu u palači svetoga Karla u blizini Vatikanskih vrtova ima mjesta ako želim stanovati s njim, no i to mi se činilo donekle izoliranim mjestom.
Onda sam slučajno, kad sam se vratio u Svetu Martu, vidio da čiste sobu točno nasuprot onoj u kojoj sam boravio tijekom konklava. A što je to? upitao sam. „Soba za goste, pripremamo je za carigradskog patrijarha Bartolomeja.“ Navirio sam se: bio je ondje nevelik prostor za posjete, malena spavaća soba odvojena kliznim vratima i malen radni prostor, sve vrlo jednostavno. I odmah sam pomislio: ta je moja. Otišao sam razgovarati s ravnateljem i rekao mu da sam odlučio. Isprva mi je zapanjeno rekao: ali ne, to nikako nije moguće. Onda samo: ali. Naposljetku: da. I tako, nekoliko dana nakon što ju je napustio patrijarh Bartolomej, soba 201 postala je moj papinski stan. „Do novog rasporeda“, objavio je tih travanjskih dana vatikanski glasnogovornik otac Federico Lombardi.
Prošlo je odonda mnogo godina. U Svetoj Marti mi je dobro jer sam među ljudima. A ako ima sitnih poteškoća, to se dade prevladati. Ostat ću ondje dok god to bude volja Božja. Prema vlastitoj smrti imam vrlo pragmatičan stav. Jednako kao kad slušam o mogućim atentatima. Kad se to dogodi, neću biti pokopan u Svetom Petru, nego u Svetoj Mariji Velikoj: Vatikan je dom moje posljednje službe, a ne vječnosti. Otići ću u prostoriju gdje sad drže svijećnjake, blizu one Kraljice Mira od koje sam uvijek tražio pomoć i čiji sam zagrljaj tijekom pontifikata potražio više od stotinu puta. Potvrdili su mi da je sve spremno. Pogrebni je obred preopterećen i razgovarao sam s ceremonijarom da ga pojednostavi: bez mrtvačkog odra, bez ikakve ceremonije zatvaranja lijesa i ništa od polaganja sanduka od čempresovine u drugi olovni i treći od hrastovine.
Dostojanstveno, ali poput svakog drugog kršćanina, jer rimski je biskup pastir i učenik, a ne ovozemaljski moćnik. Premda znam da mi ih je već mnogo podijelio, zamolio sam Gospodina samo za još jednu milost: pobrini se za mene, neka bude kad god hoćeš, ali, Ti to znaš, kad je o fizičkom bolu riječ, kukavica sam… Zato, molim Te da me ne boli prejako.“
Izvor: “Nadaj se” (Znanje, 2025.)
