Svijet se oprostio od pape Franje. I onaj bogati i moćni, kao i onaj obični i siromašni. Trg sv. Petra u Vatikanu cijelom zemaljskom kuglom odaslao je moćnu sliku s lijesom preminulog poglavara Katoličke crkve u svojem središtu, ispred Bazilike sv. Petra, poglavara koji je ove subote objedinio na jednome mjestu i silne i jake, i slabe i beznadne. Iz ptičje perspektive, zahvaljujući snimci dronom, izgledalo je, s druge strane, kao da papin jednostavni drveni lijes stoji usred podijeljene stvarnosti. S jedne strane svijet u svečanim crnim odorama svojih političkih predstavnika, a s druge crvena boja kardinalskog grimiza i bijelih svećeničkih albi s crvenim štolama. Dostojanstvo i pijetet bilo je zajedničko i jednima i drugima, baš kao i poštovanje s kojim su se došli oprostiti od pape Franje, tražeći od njega blagoslov s Neba, kako je rekao karinal Re u svojoj propovijedi, za budućnost koja dolazi.
Kakva će, zapravo, biti budućnost nakon pape Franje? Odgovor na to jednim je dijelom došao upravo ove subote. Pred njegovim odrom poklonili su se svjetski moćnici, koji kroje novu sliku svijeta i koji će sa svojom rabotom nastaviti i nakon Franjina sprovoda. S druge strane, sama Crkva je bez svojega pastira i već sljedećih dana kardinali će se okrenuti sami sebi kako bi između sebe izabrali najpodesnijeg za ovo vrijeme. Ne mora on nužno biti ni najbolji, ni najpametniji, ni najduhovniji kandidat. Kardinali, naime, moraju izabrati onakvu osobu koja će odgovarati duhu vremena i koja će se znati nositi s njegovim izazovima u kojemu živimo. Papa Franjo to je znao.
Došao je, kao što se zna, nakon šokantnog odreknuća pape Benedikta XVI. i kada se Crkva po prvi put u novijoj povijesti našla pred izazovom izabrati novoga papu pokraj onoga živućega. Utjecajne struje koje su mogle upravljati konklavom ustuknule su pred činjenicom u takvim okolnostima, pa se izbor pape „s kraja svijeta“ činio kao dobro rješenje. Čak i svojevrstan kompromis, napose zbog više životne dobi i činjenice da neće predugo zasjesti na papinskom tronu.
Franjo ga je svojem nasljedniku oslobodio nakon 12 godina pontifikata. Dakle, nije se previše zadržao, ali ni premalo tj. dovoljno da u Crkvi pokrene neke procese koji se neće moći zaustaviti. Ponajprije jer je Crkvu prezentirao kao Crkvu siromašnih i Crkvu za siromahe, a to je prije svega značilo detronizaciju crkvenih knezova, razbijanje klerikalnih lobija i nevidljivih središta moći. Prema van, izlazak na marginu i prezentacija Crkve kao „poljske bolnice“, koja zahtijeva pastire koji mirišu po ovcama i stalno pred očima imaju sliku onoga koji ostavlja cijelo stado zbog jedne izgubljene. Ali i milosrdnog oca koji ne sudi, nego prašta.
Ta se Franjina ostavština mogla osjetiti i u subotu Trgu sv. Petra u Vatikanu te na putu do Svete Marije Velike, bazilike u kojoj je još za života odlučio da će biti pokopan u skromnom grobu samo s natpisom „Franciscus“. I dok su na Trgu sv. Petra pristup imale svjetske elite, onaj u Svetoj Mariji Velikoj bio je rezerviran za mali broj kardinala i one marginalizirane, koji su Franjin lijes dočekali s bijelim ružama u rukama. Sve je to bila Franjina želja. Baš kao i ona da ga pokopaju u običnim crnim cipelama u kojima se kretao tijekom svoje papinske službe.
Ta nas je poruka vratila na početak njegova pontifikata, kad je odbio zlatni križ, bijele „sladoledarske“ hlače, stan u apostolskoj palači i prijevoz u limuzini. Odnosno, kad je počeo izluđivati svoj protokol željama da posjeti čas beskućnike na ulicama, čas starce u staračkim domovima. „Nazvala sam svoju sestru i rekla joj: Papa mi je došao u stan. Čuješ li, papa je ušao u moju kuću!“, pričala je i dan danas s jednakom nevjericom jedna starija Talijanka u dokumentarcu koji je ovih dana emitiran u spomen papi Franji. Zamislite da poput nje otvorite vrata i papa stoji pred njima i želi ući u vaš dom! I to je možda jedna od najupečatljivijih slika ovih dana – Franjo je ušao u naš dom. Ušao je prije 12 godina, baš kao i jučerašnje subote. Ušao je u domove milijunima ljudi. Na svoj specifičan i jednostavan način. Čineći samo jednu stvar, a to je naviještanje Radosne vijesti Isusa Krista. Sve ostalo, tumačenja i oscilacije, treba ostaviti prosudbi vremena. Franjin pontifikat ostavio je duboki trag u povijesti Crkve i svijeta. Pljesak mnoštva koji se jučer čuo mnogo puta na Trgu sv. Petra i tijekom vožnje do Svete Marije najbolje je to potvrdio.
