Neupitno je da su Hrvati voljeli papu Franju, ali je isto tako neupitno da će nakon njegova pontifikata Hrvatima ostati gorak okus. Radi se, naravno, o dovršetku kanonizacije bl. kardinala Alojzija Stepinca, kojemu je nedostajao samo Franjin potpis, ali ga je on odlučio uskratiti. Zapravo, osvrćući se sad na odnos pape Franje i Hrvata, moglo bi se kazati da su u prošlih 12 godina dva krupna pitanja dominirala tim odnosom. Jedan je spomenuti problem s kardinalom Stepincem, a drugo je bilo pitanje Međugorja. No dok je Međugorje uspio riješiti, pitanje Stepinca papa Franjo ostavio je u baštinu svojem nasljedniku.
Što se Međugorja tiče, papa Franjo spasio je međugorski fenomen od njegova zatiranja. Naime, već 2015. sve je bilo spremno za gašenje Međugorja u ondašnjoj Kongregaciji za nauk vjere, a onda je Franjo od prefekta te kongregacije, kardinala Mullera tražio (sa subote na nedjelju !) da mu dostavi izvješće tzv. Ruinijeve komisije, koje bilo pozitivno za Međugorje. Točnije, koje je utvrdilo da se već sad prvih sedam međugorskih dana ukazanja mogu držati autentičnima, a da će se ostalo i dalje pratiti. Sve to bilo je bunkerirano u Mullerovu sefu i nedostupno bilo kome u Crkvi ili javnosti, dok Franjo nije uzeo stvar u svoje ruke i preko vatikanista Torniellija objavio Ruinijev za Međugorje pozitivan nalaz te nakon toga 2018. poslao svojega nadbiskupa kao upravitelja za župu Međugorje, ukinuo svećenicima 2019. zabranu organiziranja hodočašća te lani dodijelio Međugorju najviši status „Nihil obstat“ u vrednovanju ukazanja i nadnaravnih pojava. Pametnome dosta, zar ne.
No, Stepinac nije imao tu sreću. Srbijanska diplomacija u vještom diplomatsko-crkvenom premrežavanju uspjela je ispreplesti Vatikan svojim desetljetnim lažima o Stepincu kao ustaškom vikaru, a te su laži dodatno zapečatili i neki katolički prelati, poput seksualnog zlostavljača o. Marka Rupnika ili ondašnjeg beogradskog nadbiskupa Hočevara, koje je Franjo s povjerenjem slušao. I htio, zapravo, preko Stepinčeve grbače uspostaviti dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Naivno, besplodno i nadasve uzaludno kao što se sad može vidjeti. Nije, kao što je poznato, pomogla ni mješovita komisija Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve, u kojoj srpska strana nije mogla dokazati Stepinčevu krivnju. No niti nedostatak dokaza nije pomogao da Franjo promijeni svoje mišljenje i stavi svoj potpis na već gotovu Stepinčevu kauzu za proglašenje svetim.
Budući da su Hrvati iznimno osjetljivi na Stepinca i da on simbolizira i vjerski i domoljubni otpor totalitarnim sustavima nacizma i komunizma, kako je rekao papa Ivan Pavao II., gorčina je rasla razmjerno osjećaju nepravde. Da stvar bude još gora, pobrinuli
su se naši političari, koji su u svakom susretu s Franjom pitali kad će napokon kanonizirati Stepinca, što je Papu do te mjere izluđivalo, da su njegovi suradnici dobronamjerno upozorili neke naše svećenike da sugeriraju hrvatskim političarima da to prestanu činiti. Jer svaki novi upit kao da je dolijevao ljutnju na Franjin zaključani stav o hrvatskom blaženiku.
Stoga su je crkveni vrh u Hrvatskoj mudro, malo po malo, tu temu u odnosima s papom Franjom stavlja u stranu, jasno iščitavajući znak vremena da nije ni mudro ni produktivno inzistirati na nečemu što stoji na mrtvoj točki. Odnosno, da će doći neka nova vremena i neki novi papa, koji će razriješiti i pitanje Stepinca baš kao što je Franjo razriješio pitanje Međugorja. Samo treba strpljenja i ljubavi. I prema Franji i prema njegovu nasljedniku koji će uskoro doći na katedru svetoga Petra.
