Papa Lav XIV. je na općoj audijenciji u srijedu 12. kolovoza 2026. u bazilici sv. Petra u katehezi govorio o liturgijskoj godini i važnosti nedjelje, prema petom poglavlju konstitucije Drugoga vatikanskog sabora „Sacrosanctum Concilium“.
Papa se na početku kateheze spomenuo sluge Božjega opata Prospera Guérangera, zahvaljujući kojemu se način određivanja ciklusa kršćanskih blagdana proširio u crkvenom jeziku kao „liturgijska godina“.
Također je podsjetio da je u enciklici Mediator Dei papa Pio XII. istaknuo da liturgijska godina „nikada nije hladno i mrtvo predstavljanje stvari koje pripadaju prošlim vremenima ili puko […] spominjanje davnine; nego je to sam Krist koji trajno živi u svojoj Crkvi i koji nastavlja put svojega neizmjernog milosrđa što ga je započeo u ovomu smrtnom životu […] s milosrdnom nakanom da ljudske duše poveže sa svojim otajstvima, te one po njima takoreći žive. A ta su otajstva […] neprestano prisutna i djelatna.“
Liturgijsku godinu treba shvatiti kao trajno uprisutnjenje djela spasenja koje Krist ostvaruje u povijesti, nastavio je Papa. „Prolazeći kroz to vremensko kolo, Crkva ostaje u dodiru s Gospodinovim otkupiteljskim djelovanjem, tako da svi vjernici bivaju ispunjeni njegovom milošću (usp. SC 102). Susret s Isusom, umrlim i uskrslim za nas, cilj je kojem Crkva neprestano teži, stavljajući u središte svakoga trenutka slavljenje vazmenoga događaja.“
„Stoga saborski oci upravo nedjelju smatraju temeljem i jezgrom liturgijske godine“, podsjetio je. „U različitim suvremenim jezicima već njezin naziv svjedoči da je ona dies Domini, „dan Gospodnji“. I u onim jezicima u kojima je prevladao naziv povezan s „danom sunca“ (Sunday, Sonntag) može se nazrijeti povezanost s Kristom: Krist je istinsko „sunce pravde“ koje prosvjetljuje svakoga čovjeka!“, istaknuo je Sveti Otac.
Pozvao se i na sv. Ivana Pavla II. koji u apostolskom pismu Dies Domini „uči da je nedjelja dan Gospodnji, dan Crkve, dan čovjeka i, na kraju, dan nad danima: ‚Budući da je nedjelja tjedni Uskrs, spomen i uprisutnjenje dana na koji je Krist ustao od mrtvih, ona je i dan koji otkriva smisao vremena. […] Izvirući iz uskrsnuća, presijeca ljudsko vrijeme, mjesece, godine i stoljeća poput smjerodavne strijele koja ih okreće prema njihovu cilju: Kristovom drugom dolasku. Nedjelja predskazuje posljednji dan, dan paruzije‘ (br. 75), kada ćemo svi uskrsnuti.“
„Za svetkovanje nedjelje temeljno je slaviti euharistiju. Slušanje Riječi i sudjelovanje u Kristovu Tijelu podrazumijevaju, prema koncilskim ocima, convenire in unum (usp. SC, 106), to jest radosno okupljanje vjernika. U tom skupu kršćanska zajednica čini vidljivim svoje zajedništvo s Gospodinom te svjedoči svoju pripadnost Kristu i vjernost Crkvi.
Takvo okupljanje ne može se zamijeniti isključivo virtualnom prisutnošću niti se svodi na puko pasivno okupljanje. Liturgijsko se zajedništvo, naime, ostvaruje aktivnim sudjelovanjem braće i sestara koji su zajedno pozvani „zahvaljivati Bogu koji ih je ‚uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za životnu nadu‘ (1 Pt 1, 3)“, podsjetio je Papa.
Pozvao je sve da nastoje stvoriti najbolje uvjete da bi u svetoj misi mogli sudjelovati i oni koji nedjeljom nemaju mogućnost uzdržati se od rada.
Istaknuo je da liturgijska godina, u ritmu nedjelja, ima zanimljivu povijest u kojoj se isprepliću vjera i pobožnost Crkve. „Već od 2. stoljeća poslije Krista slavljenju tjednoga Uskrsa pridružilo se slavljenje godišnjega Uskrsa, „najveće svetkovine“ (SC, 102), koje se proteže kroz „preradosno vrijeme“ od pedeset dana, s vrhuncem u Pedesetnici, a pripravlja se korizmenim vremenom i njegovim pokorničkim obilježjem.“
„Razvoj božićnoga ciklusa, koji se kasnije oblikovao po uzoru na vazmeni, omogućio je ponovno proživljavanje otajstava utjelovljenja Božje Riječi, njezina rođenja i očitovanja svijetu. Crkva je zatim u različita vremena uključila štovanje Blažene Djevice Marije, nerazrješivo povezane sa spasenjskim djelom svoga Sina (SC 103), kao i spomene mučenika i drugih svetaca koji […] u nebu pjevaju Bogu savršenu hvalu i nas zagovaraju“ (SC 104).“
„Liturgijska godina tako na sakramentalan način ponovno pred nas stavlja pedagogiju povijesti spasenja, vodeći vjernike od iščekivanja Mesije prema punini vazmenoga otajstva i predokusu buduće slave. U njoj Crkva slavi spasenjsku aktualnost Kristova otajstva, omogućujući vjernicima da u njemu sve dublje sudjeluju.“
„Zato liturgijska godina predstavlja nadahnjujuće načelo i temeljni okvir svakoga pastoralnog djelovanja“, zaključio je Sveti Otac.
