Samostan Svetoga Križa na otoku Čiovu godine 1432. utemeljuje i gradi trogirski dominikanac Nikola Milinović, uz potporu građana Trogira. Čiovski samostan otpočetka je zamišljen kao sjedište predanog studija gdje bi se odgajalo i obrazovalo braću dominikance u novicijatu, ali i kao mjesto duhovne obnove i povlačenja u molitvu za braću izmorenu zahtjevima i naporima apostolata, napose iz sestrinskog trogirskog samostana. Tako su dominikanci razrješili napetost između evangelizacijskog poslanja u žiži gradske vreve i potrebe za kontemplacijom u osami nasljedujući primjer Gospodina, Isusa Krista, koji “rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše” (Mk 1,35), a potom “prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio” (Mk 1,39).
Vizija Nikole Milinovića za čiovski samostan živjela je još stoljećima nakon njegove smrti, sve do napoleonskih ratova u 19. stoljeću. Uslijed ratnih zbivanja i političkih previranja, dominikanci napuštaju ovaj samostan 1852. godine, no crkva i samostanski prostori ne ostaju neiskorišteni. Do Drugog svjetskog rata, pod upravom sestara dominikanki Sveti Križ služi kao Misijska kuća antimalaričnog liječilišta za djecu, pri čemu su im jamačno dobrodošle mnoge ljekovite biljke zasađene u samostanskom vrtu. Naposlije, od 1957. godine samostanska crkva postaje srce župe Žedno–Arbanija, a lokalni župnici se nastanjuju u jednom krilu samostana.
Povijest ovog samstana je uklesana u same stijene na kojima je izgrađen, kao i u kamen od kojeg je izgrađen samostanski sklop čija arhitektura svjedoči vještini i geniju trogirskih kamenorezaca, klesara i umjetnika. U samostanskoj crkvi posvećenoj Sv. Križu, točnije Uzašašću Kristovu, nalazi se čudtvorno drveno raspelo, djelo Jurja Petrovića, na kojem je iz rana Kristovih prokapala krv 1600. godine, pa samostan Svetog Križa otada postaje odredište mnogih hodočašća. Nasreću, u nedavnom požaru crkva i raspelo su ostali pošteđeni, no kroviše i unutrašnjost samostana su teško stradali.
U novije vrijeme, samostan Svetog Križa je služio za godišnje duhovne vježbe mladih dominikanaca i povlačenje u tišinu i molitvu uoči polaganja zavjeta te đakonskih i prezbiterskih ređenja. Isto tako, u više navrata su se u čiovskom samostanu održale duhovne obnove i ljetni susreti Dominikanske mladeži. Godine 2013. čiovski samostan je čak bio i poprište Opće skupštine Reda braće propovjednika, koja se održava svake tri godine i okuplja predstavnike iz svake dominikanske provincije u svijetu. Nedavno, 2016-17. godine, obnovljen je samostanski krov. Stoga, iako samostan na Čiovu više nije stalni dom dominikancima, požar koji ga je ovih dana poharao nije nanio samo materijalnu štetu.
Hrvatska dominikanska provincija ne kani prepustiti samostan Svetog Križa njegovom gorkom usudu, već sačuvati njegovu stoljetnu baštinu i obnoviti uništeni samostanski sklop ne bi li i u budućnosti služio kao poprište duhovne obnove članova Dominikanske obitelji, hodočasnika i svih vjernih. S tim na umu, svaki dobrovoljni prilog u cilju obnove samostana je dobrodošao:
SAMOSTAN OTACA DOMINIKANACA
Iban: HR8523600001503526000
Model: HR 00; Poziv na broj primatelja: 25112024
Opis plaćanja: Obnova samostana sv. Križa stradalog u požaru.
