U TAMNOJ NOĆI
U tamnoj noći, dok svijet spava, ti tiho pružaš svoje ruke prema nebu.
Ni riječi, ni glas — samo suze koje tiho klize niz tvoje lice
nose ime koje nitko drugi ne zna.
u očima ti gori plamen odlučnosti,
ali kad sunce zađe,
noć postaje tvoja najveća bitka.
Dok drugi snivaju u sigurnom zagrljaju svojih majki,
ti pokušavaš zamišljati njezino lice —
lice koje nikada nisi vidio,
osmijeh koji ti nikada nije grijao srce,
ruke koje su mogle biti tvoja utjeha,
ali su ostale daleke, nepoznate, uskraćene.
Znaš samo da su ti je drugi oduzeli —
u jednoj tamnoj noći,
kad si ostao bez nje,
a da nisi ni stigao izgovoriti riječ: “Mama.”
Ipak, nada u tebi ne umire.
Vjeruješ da će doći dan kad ćeš je moći upoznati —
kad ćeš je moći pogledati u oči
i ljubiti je onom istom ljepotom ljubavi
kojom je ona, iako daleko, ljubila tebe.
O, kako je duga i mračna ova noć.
Dok tražiš komadić tkanine da se njome pokriješ,
da se ugriješ u tišini samoće,
tvoje srce se moli.
I nebo sluša.
Bog zna tvoju bol.
On, koji je i sam bio bez doma,
koji je majku svoju povjerio drugima s križa,
On čuva tvoju majku —
i čuva tebe.
U toj noći, nisi sam.
U toj tami, Bog ti šapće:
“Ja sam s tobom. I ona te ljubi – u meni.”
(Za svu djecu Karamoje koja odrastaju bez majčinog zagrljaja)
Izvor: don Jakoslav Banić Facebook
