Misno slavlje koje se nađe u okrilju državnog praznika kao što je nedavni Dan državnosti u velikoj je opasnosti proći posve neprimijećeno. Odnosno, poput izvrsne propovijedi zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše. S jedne strane taj je događaj omeđen političkom protokolarnošću, a s druge općim raspustom svekolikog pučanstva i duhom spajačkog mentalitetom neradnih dana. Pa se upravo zbog tih okolnosti treba još vratiti malo u crkvu sv. Marka.
Prvo, on je u fokus stavio povijesnu činjenicu da „suglasje između duše naroda te zakona i institucija vodi k prosperitetu i procvatu kulture“. Za dušu naroda, dakako, brine Crkva, pa „naša povijest još snažnije svjedoči da duša naroda koji ostaje vjeran Bogu nadživljava i nepovoljnije društvene kontekste“. „Tijekom dugih devet stoljeća pod tuđinskom vlašću nisu nas održale granice ili političke ustanove, nego prije svega vjernost kršćanskoj viziji obiteljskog i društvenog života“, zaključuje Kutleša, dodajući kako Crkvi nije moguće odstupiti s toga „uzvišenog položaja“, bez obzira čemu bila izložena, naprosto stoga što bi „u tom slučaju hrvatski narod izgubio dušu“. Kako?
Pa tako da „ako drugi i odbacuju još nerođenu djecu, mi to ne smijemo činiti; ako su drugi nevjerni svojim ženidbenim drugovima ili provode život u požudama, nama to mora biti strano; ako drugi nadu polažu isključivo u moć i bogatstvo, nama to nije dopušteno; ako netko nasiljem odgovara na nasilje, to ne smije biti i naš način. A zašto? Zato što Bog po nama ljubi svijet i jer bi se svijet raspao bez te ljubavi“, veli nadbiskup Kutleša, objašnjavajući kako napredak moderne Hrvatske uvelike ovisi o „životu vjernika, o usklađenosti vjere koju ispovijedamo i djela koja činimo, ali i o spremnosti da branimo ono što nam je sveto i do čega nam je stalo“.
Po njemu Crkva nije sama sebi svrha niti je samo jedna od institucija među mnoštvom drugih, nego je „Tijelo Kristovo“ tj. prostor u kojemu Krist nastavlja svoje spasiteljsko djelo u svijetu. I upravo je zbog toga takva Crkva potrebna danas u svijetu kad se „države i njihove institucije, ali i globalni savezi, pokazuju nemoćnima pred globalnim izazovima koji prijete miru, ekonomskoj stabilnosti, obitelji, svijetu rada i prirodnom okolišu“.
S druge strane, za samu Hrvatsku, važne su neke druge bolne spoznaje. Primjerice, da se tri desetljeća nakon slobode i demokracije suočavamo da „kao narod nazadujemo brojčano, duhovno i moralno“. „Globalni trendovi sekularizma, zatvorenosti životu i migracija zatekli su nas nespremnima. Razni skandali potresaju naše društvo; psovka i govor mržnje postali su uobičajeni u javnom prostoru; mladi gube ideale, a mnogi biraju put manjeg otpora. Često se širi duh beznađa, malodušnosti“, veli on i poziva vjernike da se odupru mentalitetu beznađa i straha tj. da se širi mentalitet velikodušnosti koja rađa nadom.
Po njemu je u Hrvatskoj danas potrebna prisutnost istinskih vjernika u svim sferama društva: u znanosti, politici, gospodarstvu, umjetnosti, školstvu. „Potrebno je probuditi potencijal koji imamo u svojoj vjeri, ponizno, ali radosno i odlučno. Ne da bismo se postavili iznad drugih, nego zbog onoga što smo pozvani biti svijetu usred paradoksa kojima ćemo biti izloženi“, kazao je u homiliji, dodajući kako je u današnjoj Hrvatskoj važno ponovno uskladiti slobodu i odgovornost, napredak i pravednost, ekonomiju i etiku. Odnosno, „potrebna nam je kultura života, dijaloga i nade. Potrebna nam je vjera koja se utjelovljuje u djelima milosrđa, u poštovanju slabijih i rubnih, u hrabrom svjedočenju istine“. „Ako obnovimo povjerenje u Boga i jedni u druge, tada ćemo i kao Crkva i kao narod ponovo zasjati“, poručio je mons. Kutleša u snažnoj propovijedi koja zbog kombinacije prazničnog raspoloženja i protokolarnih okvira ne smije ostati nezapažena.
