Ove je srijede 44. obljetnica međugorskog fenomena, koja se od 25. lipnja 1981. redovito obilježava svake godine, no prva je nakon prošlogodišnjeg „nihil obstata“, najvišeg statusa u vrednovanju ukazanja i nadnaravnih pojava, kojega je vatikanski Dikasterij za nauk vjere dodijelio Međugorju. Osjeti se to u Međugorju. Nemoguće je to ne vidjeti. Osjeti se, zapravo, još od lanjskog rujna kada je na konferenciji za novinare prefekt toga dikasterija kardinal Fernandez gotovo pola sata govorio o Gospinim porukama u Međugorju, stavljajući ih s jedne strane u kontekst Evanđelja (dakle, pravovjerna tumačenja), a s druge dajući snažan naglasak na važnost tzv. privatnih objava u cjelovitosti shvaćanja apostolske objave ukoričene u Novom Zavjetu. Stav je to da privatna ukazanja nisu nikakvo sredstvo nadmetanja, nadopune ili konkurencije službenoj objavi, nego novi i dodatni poticaj u nekom vremenu kako bi se oživjela i rasplamsala upravo službeno objavljena evanđeoska riječ.
Što se u Međugorju, iz perspektive ovogodišnje obljetnice, promijenilo? Naizgled gotovo ništa. Izvanjski dojam prosječnom promatraču bit će gotovo isti kao svih prošlih godina. Poput rijeke hodočasnika, koja se već dan-dva prije obljetnice počinje slijevati u Međugorje i hodočasnici ispunjavaju doslovce svaki njegov pedalj. Od toga da se u pansionima i hotelima traži tzv. krevet više, do dugih redova ispred ispovjedaonica, kako onih na hrvatskom tako i na svim mogućim jezicima svijeta kod svećenika koji ispovijedaju vani, sjedeći uz crkveni zid ili po rubovima svetišta od jutra do večeri. Svatko je, također, mogao primijetiti da se od „nihil obstata“ redovite Gospine poruke preko vidjelice Marije Pavlović Lunetti objavljuju da su „s crkvenim odobrenjem“. Dakle, poruka prije javne objave prolazi kroz ruke apostolskog vizitatora Svete Stolice, koja od 2018. upravlja međugorskom župom. Koliko znam, dosad nije bilo niti jedne intervencije, pa je poruka objavljena onako kako ju je vidjelica Marija primila i prenijela.
Ipak, s druge strane, „nihil obstat“ donio je Međugorju neku novu dimenziju prozračne radosti, koja se od njegove objave može osjetiti na svakome koraku. Međugorje je oduvijek resila upravo radost, kao dominantan osjećaj. Baš kao i osjećaj mira i spokoja, o kojemu ne svjedoče samo hodočasnici tj. vjernici, nego i usputni prolaznici, turisti i putnici koji se ondje zateknu. Taj mir i ta radost nisu izazvani ni sa čime ljudskim, poput neke atrakcije, prirodne ili umjetno stvorene, svejedno. Ne postoje nikakvi programi, timovi ili priređivači koji bi poticali i razgaljivali radost i mir. Postoji crkva sv. Jakova sa svojim molitvenim programom sastavljenim od krunice, mise i klanjanja. Kao i ispovijed te odlasci na Brdo ukazanja i Križevac. Nema u tome nikakve svjetovne atrakcije ili poziva na zabavu, nego je u središtu molitva.
Štoviše, ovo bi se nabrajanje nekome moglo učiniti monotonim i dosadnim. No u stvarnosti je suprotno, jer se Međugorjem razlijeva nadnaravna radost, mir i ljubav. Koja je u formi „nihil obstata“ dobila i službenu crkvenu formu, pa su ovogodišnja međugorska obljetnica, kao i sam međugorski fenomen, oterećeni bremena kojim je Međugorje od samoga početka bilo opterećeno kroz razne progone i podmetanja. Ambicije da se zatre Međugorje papa Franjo anulirao je, prvo, podvrgavanjem međugorske župe izravnoj upravi Vatikana. A zatim i objavom spominjanog „nihil obstata“, koji ni u jednom trenutku nije doveo do nerazumne euforije, nego je samo potvrdio onu nebesku radost koju Međugorje ima od svojega početka. I koja neprekidno traje svih ovih 44 godine.
