Još nekoliko dana uoči ovogodišnjeg Festivala mladih Mladifesta u Međugorju bilo je posve mirno. Ništa nije slutilo da će se u svega nekoliko sati, tj. preko noći sliti desetine tisuće ljudi u tako kratko vrijeme. Naime, ove je godine Rim nekako postao „konkurencija“ Međugorju. S jedne strane proglašenom jubilarnom godinom, koja je prema nekima znatan dio hodočasnika iz cijeloga svijeta odvela u Rim, a ne u Međugorje ove godine. A s druge strane i međunarodnim susretom mladih u Rimu, zbog kojega je ovogodišnji Mladifest, koji tradicionalno započinje 31. srpnja ili 1. kolovoza morao biti pomaknut na 4. kolovoza. Sve je to slutilo da bi ovogodišnji Mladifest mogao brojčano biti ispod prosjeka. Međutim, te rimske okolnosti ne samo da nisu imale utjecaja na ono što se ovoga tjedna zbivalo pod međugorskim nebom, nego se s pravom može tvrditi kako je ovo bio jedan od najposjećenijih Festivala mladih dosad.
Teško je, dakako, govoriti o točnim brojkama, jer ne postoji nikakva evidencija kojom bi se mogli prebrojati hodočasnici. Moguće je to procijeniti po broju sudionika na jutarnjem i poslije podnevnom program te večernjoj misi. No i to je samo dio hodočasnika, jer ih je mnogo po raznim dijelovima svetišta, kao i po samom Međugorju. Minimalna brojka tako može biti oko 50.000, premda se slobodno može tvrditi kako je ove godine na Mladifestu dosezala i do 60-ak tisuća hodočasnika iz 70-ak zemalja svijeta. Dakle, gotovo polovice ukupnog broja država.
No u župnom uredu sv. Jakova redovito znaju točan broj svećenika za oltarom na večernjoj misi. I to je stoga, jer se vodi precizna evidencija zahvaljujući akreditaciji svećenika koji dolaze u Međugorje. Svaki od njih dužan se prijaviti u župni ured ukoliko želi slaviti euharistiju i pokazati valjano dopuštenje od svojeg ordinarija (celebret). Tako se sprečavaju bilo kakve manipulacije ili nepodopštine kojekakvih avanturista, koji se rado motaju oko ovakvih mjesta. Pa se broj svećenika na vanjskom oltaru na večernjoj misi (koju su predslavili prvo apostolski nuncij u BiH mons. Assisi Chullikatt, zatim provincijal hercegovačkih franjevaca fra Jozo Grbeš, međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić te biskup mostarsko-duvanjski mons. Petar Palić) kretao između 600 i 650. Nisu svi stali ne samo na oltar i za njih posebno priređeni vanjski dio s bijelim klupama, nego su neki od njih morali sjediti na stepenicama ispod oltara. Međutim, od te slike još je snažnija ona brojnih svećenika koji su na stranim jezicima ispovijedali doslovce na svakom koraku. Neki čak i stojeći, a mnogi su sjedili jedan do drugoga na stepenicama kojima se prilazi crkvi, tako da su se hodočasnici koji su dolazili na misu doslovce morali provlačiti između njih.
Nevjerojatne su to slike. Redovi ljudi koji stoje i strpljivo čekaju ispovijed i po vrućini i suncu, čak i kasno u noć. Strpljivi svećenici koji ispovijedaju i po desetak sati dnevno. Koloplet boja, jezika i kultura sa svih strana svijeta, a opet sve u jednoj vjeri i jednome duhu. Sve bez ikakve nervoze i napetosti. Ni traga ikakvom incidentu ili naguravanju. Da bi sve na kraju dnevnog programa, koji završava u 22 sata rezultiralo svojevrsnim „afterom“ ispred međugorske crkve, gdje se uz gitare, pjesmu i ples okupljaju grupe mladih hodočasnika iz zemalja iz kojih su došli i sviraju i pjevaju do ponoći, kada nastupa kratka noćna pauza do sljedećeg jutra. Koje za mnoge započinje buđenjem već u pet ujutro i zajedničkim odlaskom na Brdo ukazanja u šest sati, kako bi se zajednički izmolila krunica s međugorskim župnikom i franjevcima te nekim od međugorskih vidjelaca. Zatim slijedi povratak u Međugorje, kratka okrjepa i jutarnji program koji molitvom i katehezama započinje već u devet sati.
Mjesto poput Međugorja i događaj kao što je Mladifest jedinstveni su u cijelome svijetu. Ne samo po opsegu i brojkama, nego još više po duhovnom intenzitetu koji se ondje osjeti i opipljiv je na svakom koraku. Ove godine, nakon što je lani u rujnu vatikanski Dikasterij za nauk vjere Međugorju dao najviši status „nihil obstat“ (ništa ne priječi) u vrednovanju ukazanja i nadnaravnih pojava, to se još više osjeti i dobilo je na važnosti. Međugorje, naime, nije više u „sivoj zoni“ u koju su ga gotovo četiri desetljeća gurali njegovi protivnici na čelu s dvojicom mostarskih ordinarija. Opstalo je zahvaljujući dvjema stvarnostima: fratrima i hodočasnicima. Fratrima koji su uza sve Scile i Haribde svih 44 godine uspijevali odolijevati udarima protiv Međugorja izvana s jedne strane i s druge opsluživati potrebe hodočasnika i pastorala na najvišoj mogućoj razini. Odnosno, samim hodočasnicima koje je od samoga početka u Međugorje vodila isključivo njihova vjera, koja nije slabila i posustajala ni pod kakvim pritiscima.
„Božji je puk odmah prihvatio ukazanja. Pa već šesti dan, na Petrovdan 1981., bilo je na Brdu ukazanja više od petnaest tisuća ljudi. Nešto radoznalaca, ali većina je došla iz osobne potrebe. Kao da se iz svih usta i srdaca izvijao jedan vapaj i misao: „Svani dane i noć skrati! Sini sunce i povrati. Bogu čast na visini. Ljud’ma mir na nizini!“ Pjevamo to u došašću, a to bijaše vapaj vjernoga puka da se slomi komunistička zlovlast koja je Hercegovinu zavijala u crno“, priča za časopis „Franjine stope“ poznati međugorski ispovjednik i teolog dr. fra Tomislav Pervan.
„Davno prije ovoga rimskoga Nihil obstata od prošle godine vjerni je puk utro put tomu priznanju. Postoji staro pravilo, „što vjerni puk moli, to i vjeruje“. I pravilo molitve i bogoslužja stvorilo je vjerovanje koje svi ispovijedamo. Molitva je stvarala pravilo vjere i nauka, o čemu govori već sv. Pavao u Rimljanima (6,17). Od samih početaka. Lex orandi – lex credendi- lex vivendi. Pravilo bogoslužja – pravilo vjerovanja – pravilo života! Tako i ovdje u Međugorju“, veli Pervan, dodajući kako je Međugorje ispisalo povijest vjere u novije doba te ucrtalo Hrvate i Hrvatsku te ove prostore na zemljovidne mape svijeta.
„Tko bi za nas znao da nije Međugorja? Posebno u komunističko doba. A ovako je ono stjecište hodočasnika iz svih krajeva svijeta. Nije to ljudsko djelo. Da je ljudsko, nestalo bi nakon nekoliko prvih mjeseci komunističkih progona, šikana, zatvaranja, tolike
propagande iz svih onodobnih medija. Ono je sve nadživjelo, a oni su otišli na povijesno bunjište“, kaže on.
Nova era Međugorja započela je, zapravo, potiho uplivom pape Franje prije osam godina. I to kad je u ruke dobio izviješće tzv. Ruinijeve komisije o Međugorju, koju je 2010. formirao papa Benedikt XVI. i koja je radila do 2014. te iznjedrila skroz pozitivan stav prema Međugorju. Odnosno, zaključila kako se već sad prvih sedam dana međugorskog fenomena može držati autentičnim, dok će se o ostalom razdoblju naknadno izjasniti, jer ukazanja još uvijek traju, a i svi članovi komisije nisu bili unisoni. No o autentičnosti prvih sedam dana od njih 15 bilo je njih 13 jednoglasno i zaključilo kako tada malodobnu djecu (od 15 i 16 godina te 10-godišnjeg Jakova Čolu) nitko nije nagovorio da govore ono što vide. Ni fratri ni obitelji. Zatim, da su djeca bila posve psihički zdrava za svoju dob, da nije bilo demonskih ometanja te da djeca ni pod prijetnjom smrću nisu htjela odustati od svojih iskaza.
Nalaz Ruinijeve komisije htio se sakriti od Crkve i Franjo je to doznao upravo od samog Ruinija, koji mu se došao požaliti kako je ondašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Muller (istog onog tijela koje je lani Međugorju dodijelili spominjani „nihil obstat“!) zadržao nalaz u svojoj Kongregaciji i kako ga želi preko proširenog sastava te kongregacije koji se sastaje periodično (tzv. Feria Quarta) razvodniti i proglasiti ništavnim. Ruini je papi Franji doslovce zavapio kako se ne bi uništio temeljit rad te komisije koju je osnova papa Benedikt, pa je Franjo sa subote na nedjelju naredio kardinalu Mulleru da mu preda izvještaj.
“Krajem 2013. i početkom 2014. primio sam rezultate komisije kardinala Ruinija. U komisiji su bili dobri teolozi, biskupi, kardinali…, ali baš dobri. Vrlo dobri. Kao i komisija. Izvještaj Ruinija bio je vrlo, vrlo dobar. Zatim su u Kongregaciji za nauk vjere bile dvojbe, a Kongregacija je osudila mogućnost da pošalju svu dokumentaciju svakom od članova Feria Quarta (jednomjesečni sastanak u Kongregaciji za nauk vjere koja raspravlja o aktualnim slučajevima, nap.a.), čak i onu koja se činila suprotnom Ruinijevu izvješću. Primio sam obavijest, sjećam se da je bila subota navečer, kasno navečer…, i nije se činilo ispravnim. Bilo je to kao da stavljam na dražbu, oprostite mi na toj riječi, Ruinijevo izvješće koje je bilo jako dobro. U nedjeljno jutro prefekt je primio moje pismo te umjesto da ih šalju u Feria Quarta, neka mi osobno pošalju mišljenja”, rekao je papa Franjo u zrakoplovu na letu iz Fatime u svibnju 2017., gdje je istom zgodom spomenuo i to da Gospu ne zamišlja kao poštaricu, što su nedovoljno poučeni mediji prišili upravo kao etiketu međugorskoj Gospi, koju je upravo papa Franjo, po vlastitom priznanju, spasio od zatiranja.
Nakon toga Franjo je 2017. u Međugorje poslao prvo u izvidnicu svojega osobnog izaslanika, poljskog nadbiskupa mons. Henryka Hosera, kojemu je 2018. povjerio upravu međugorskom župom za dobro župljana i hodočasnika, izdvojivši je tako iz jurisdikcije
mjesnoga mostarskoga biskupa. Poslije Hoserove smrti u doba korone, župom sv. Jakova i danas upravlja Vatikan preko nadbiskupa mons. Alde Cavallija.
Ovo nije nabrajanje samo puke proceduralne faktografije i razotkrivanje zakulisnih igara, nego okvir za razumijevanje onoga što se danas događa u Međugorju. Odnosno, sagledavanje gdje je pozicija Međugorja u današnjem svijetu. Odgovor na to pitanje ponajbolje daje upravo Festival mladih Mladifest, sa svim onim što je već spomenuto, od broja ljudi i zemalja iz kojih dolaze, svećenika koji ispovijedaju, mladih i onih manje mladih koji zajedno mole i u duhovnosti traže odgovore na pitanja vremena. S time da od ove godine i sam Mladifest treba promatrati u novome međugorskome okviru kojega mu je dao spomenuti „nihil obstat“. Kao i nota „Kraljica Mira“, koju potpisuje prefekt onog istoimenog dikasterija tj. kongregacije koja je htjela zatomiti Međugorje – kardinal Victor Manuel Fernandez. Koji je na predstavljanju „nihil obstata“ i „Kraljice Mira“ pola sata tumačio Gospine poruke iz Međugorja, povlačeći paralele između njih i Evanđelja. Koje su to poruke?
Na prvome mjestu poruka mira. Kakvoga mira, dao je odgovor u svojoj katehezi na Mladifestu župni vikar iz međugorske župe fra Jure Barišić, rekavši da na riječ „mir“ iz Gospinih poruka svi pomisle na mir u svijetu, što je u redu, ali da Gospa prvo misli na mir u ljudskim srcima. I doista, to upravo svjedoče poruke vidjelaca koji i dan danas svakodnevno imaju ukazanja (njih troje od njih šestero), poput Marije Pavlović Lunetti, koja veli da za svakog ukazanja Gospa moli za mir u ljudskim srcima, za mir u obiteljima i onda za mir u svijetu. Svatko tko je izgubio mir u vlastitom srcu zna koliko je on dragocjen i sva sila međugorskih hodočasnika koja se sa svih strana svijeta slijeva u to mjesto dolazi pronaći taj mir. Nakon njega dolazi i sav ostali.
Gospa o njemu progovara već 44 godine u Međugorju. I tek sad se, nakon tolikih godina, o tim porukama smije slobodno govoriti, analizirati ih i širiti. Čini to i sama Crkva, koja primjerice svakoga mjeseca odobrava poruku koju Kraljica Mira upućuje svijetu preko spomenute vidjelice Marije Pavlović Lunetti. Što međugorskom fenomenu napokon daje i legitimitet i zadovoljštinu koju godinama iščekuje. Ovogodišnji Mladifest to također potvrđuje. Čak usprkos zbivanjima u Rimu za koja se činilo da će prevagnuti u ovoj jubilarnoj godini. Premda, svakome je to jasno, Rim i Međugorje nisu i ne mogu biti konkurencija.
