Nekome se možda čudnim učinilo da se ime jedne časne sestre našlo među govornicima na ovogodišnjoj konferenciji o liderstvu „Slijedi svoj poziv“, koju 25. travnja u „Kraš Auditorijumu“ u Zagrebu organizira po treći put isusovačka Akademija za kršćansko vodstvo. No kad se zna da se radi o s. Jeleni Lončar, onda tu čuđenje prestaje, jer je njezina karizma u vođenju najvećeg Caritasa u Hrvatskoj, onog Zagrebačke nadbiskupije, itekako poznata u našoj javnosti.
– Jeste li se vi, s. Jelena, začudili kad su vas pozvali na tu konferenciju?
– Prije svega, osoba sam koja uvijek radije djeluje i čini nešto konkretno čime možemo utjecati na poboljšanje životnih uvjeta i situacija ljudi u potrebi, nego li nastupa i drži predavanja o tome što i kako treba činiti. Stoga sam uistinu bila zatečena pozivom biti dionik konferencije o liderstvu „Slijedi svoj poziv“, tim više što sebe ne doživljavam kao nekakvoga „lidera“ već kao osobu kojoj je povjerena vrlo odgovorna i zahtjevna zadaća u Crkvi i u društvu – vođenje najvećega i najstarijega Caritasa u Hrvatskoj. Mi u Caritasu svakodnevno susrećemo ljude koji pate zbog siromaštva, nejednakosti, nepravde, narušenih obiteljskih odnosa i koji trebaju našu pomoć pa moram priznati da pomalo imam grižnju savjesti i stoga što vrijeme trošim na davanje intervjua, a možda sam mogla učiniti nešto konkretno za čovjeka u potrebi. No dobro, nadam se da će ova objava nekome biti poticaj da se uključi u karitativni rad ili pomogne tamo gdje može i gdje prepozna potrebu.
– Što bi iz Vaše pozicije značilo biti liderom ili lidericom?
– Poslanje Caritasa je pružanje konkretne pomoći ljudima u potrebi, zagovaranje prava marginaliziranih te promicanje solidarnosti u društvu. Caritas se zalaže za društvo u kojem se vodi briga o slabijima, promičući zajedništvo i podršku ranjivim skupinama (starije osobe, osobe s invaliditetom, obitelji, mladi…). Zagovaranje socijalne pravde i potreba onih koji su na rubu društva jedna je od značajnih zadaća Caritasa te njegova neizostavna dimenzija koja se temelji na dvama stupovima kršćanskih vrijednosti, a to su milosrđe i pravda. Ono, baš kao i konkretna pomoć pojedincima i obiteljima, mora imati viši cilj, a to je oslanjati se na Evanđelje koje nas izravno poziva na ljubav prema bližnjemu. Stoga i liderstvo, premda po svojoj definiciji podrazumijeva vođenje i upravljanje, u Caritasu prije svega jest i mora biti služenje i uzajamno djelovanje, na temelju Evanđelja i crkvenoga nauka. O tome – o vođenju kroz služenje najpotrebnijima ću nešto više reći na konferenciji „Slijedi svoj poziv“.
– Kršćanski pogled na liderstvo posve je drukčiji od svjetovnoga?
– Liderstvo ili kršćansko vodstvo, taj mi se termin više sviđa, iz pozicije Caritasa i mene kao redovnice podrazumijeva biti glas onih čiji se glas ne čuje, javno prokazujući uzroke siromaštva i nepravde te zagovarajući rješenja za poboljšanje životne situacije i smanjenje socijalne isključenosti najranjivijih skupina društva.
Cilj pružanja pomoći ne smije biti trajna ovisnost o pomoći, već osnaživanje pojedinaca da ponovno preuzmu kontrolu nad svojim životom, a pristup korisnicima mora biti osoban, s naglaskom na poštovanju, empatiji i cjelovitoj skrbi (materijalna, tjelesna, psihička i duhovna).
Etičan i uspješan lider treba biti umješan u spajanju socijalne odgovornosti s modernim principima upravljanja. On treba svakodnevno pronalaziti i održavati ravnotežu između visokih profesionalnih standarda upravljanja i snažne motivacije očuvanja kršćanskih vrijednosti, vodeći računa prije svega o dobrobiti i dostojanstvu korisnika kao jedinstvenih stvorova – djece Božje.
– Međutim, svijet prepoznaje vašu ulogu, pa su vam tako nedavno socijalni radnici odali priznanje svojom cehovskom nagradom?
– Primajući Priznanje Hrvatske udruge socijalnih radnika, a koje je došlo baš o mojoj dvadesetoj obljetnici vođenja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, istaknula sam da to Priznanje doživljavam kao priznanje i potvrdu rada mojih suradnika u Caritasu i razvoja Caritasa tijekom ova dva desetljeća. Posebnu težinu ima spoznaja da struka prepoznaje i cijeni vaš rad, ali to je ujedno i odgovornost pred strukom i pred društvom, da u vremenu koje je pred nama budemo još zauzetiji u prepoznavanju potreba ranjivih skupina društva, pružanju konkretne materijalne, stručne i duhovne pomoći te zagovaranju njihovih prava kako bi se smanjili uzroci siromaštva i nejednakosti, a naša Domovina postala bolje mjesto za život.
– Završili ste prvo Studij socijalnog rada, a nakon toga i teologiju na KBF-u.
– Točnije, Institut za teološku kulturu laika pri KBF-u. Neupitno je da Bog svakom čovjeku daje određene darove – „talente“, odnosno sklonosti. Kod mene je od najranijeg djetinjstva bila izražena sklonost pomaganja onima koji su u potrebi; starijim osobama, djeci koja su lošije učila, siromašnima,… Mogu reći da je to nešto s čim sam rođena – dar – koji je sa mnom rastao i u meni se produbljivao, tako da je studij socijalnoga rada bio zapravo logičan nastavak izobrazbe na socijalnom području, a pomaganje ljudima ono s čim sam se u životu željela baviti. To su prepoznale i moje redovničke poglavarice kojima sam zahvalna što su mi omogućile završiti baš studij socijalnoga rada. Teološka izobrazba bila je dakako nadogradnja na duhovnom području koja mi kao redovnici itekako pomaže u svakodnevnom radu jer su ljudi danas puno više „gladni“ Boga nego li što su potrebni materijalne pomoći. Ovo možda zvuči apsurdno u vremenu gospodarske krize, inflacije i poskupljenja o kojima svakodnevno slušamo, ali tvrdim to s dubokim uvjerenjem i iz svakodnevnog iskustva susreta s ljudima.
– Rodom ste iz Podbablja. Gdje je Podbablje i kakvo ste imali djetinjstvo?
– Uvijek se rado vraćam u svoje Podbablje, pitomo selo u dragoj mi Imotskoj krajini, za koje me vežu lijepe uspomene. Rođena sam u zdravoj vjerničkoj obiteljskoj sredini, kao najstarije od četvero djece u obitelji. Mogu reći da sam imala sretno djetinjstvo i odrastanje čega se i danas rado prisjećam. Odrastanje na imotskom kršu, usadi u nas neku postojanost i čvrstinu, upornost i snalažljivost, koja kao da je prirođena djetinjstvu provedenom na kamenu. Naša djetinjstva bila su obilježena suživotom s prirodom, disanjem sa zemljom, druženjem bez današnjih tehnologija, izgradnjom na temeljima vjere i domoljublja, ustrajnim učenjem i radom. Premda smo živjeli skromno, mislim da smo imali puno toga što današnja djeca na žalost nemaju. I bili bogatiji.
– Kazali ste jednom kako ste kao djevojka imali neke svoje snove, ali da niste dvojili kada ste osjetili redovnički poziv, kako je to izgledalo?
– Svatko od nas u životu ima svoje planove, želje, snove… U mojoj obitelji, premda smo praktični vjernici i kao djeca redovito išli na svetu misu, nikad se nije govorilo o redovničkom pozivu niti u naraštajima prije nas imamo ikoga tko je krenuo tim putem. Tako ni ja o tome nisam razmišljala niti je redovništvo bilo moja životna opcija. Ipak, Bog zove kad hoće i koga hoće. Po završetku osmogodišnje škole osjetila sam poziv biti redovnica i za mene je to vrlo brzo bilo jasno. Bio je to početak devedesetih godina – vrijeme Domovinskoga rata i godine stvaranja Hrvatske države. Roditelji, dakako, nisu bili sretni s mojom željom za koju su držali da je hir kojemu samo treba vrijeme koje će ga rastaliti, pa su tako odlučili „pustiti me u samostan“ po završetku drugog razreda srednje škole. Brzo su prošle te dvije godine obrazovanja u imotskoj gimnaziji nakon čega sam, kao redovnička pripravnica u drevnom samostanu Školskih sestara franjevki na Lovretu u Splitu, nastavila gimnazijsko školovanje i pripravu za redovništvo. Tu sam položila i svoje redovničke zavjete.
– Kad dolazite u Caritas Zagrebačke nadbiskupije?
– Prije studija socijalnog rada, poglavari su me poslali godinu dana raditi kao odgajateljicu u našem dječjem vrtiću u Zagrebu. Nakon toga sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu upisala Studij socijalnoga rada što sam godine 2004. i diplomirala. Stjecajem okolnosti i susreta s tadašnjom ravnateljicom gospođom Jelenom Brajša, u Caritasovom domu u Brezovici počela odrađivati pripravnički staž. Kako je socijalna radnica iz Brezovice u međuvremenu otišla na porodiljni, nakon položenog stručnog ispita ostala sam raditi u Caritasu kao socijalna radnica. Bilo je to konkretno iskustvo praktičnoga rada s korisnicima; tada su u Brezovici još bile majke s djecom koje su u vihoru ratnih stradanja došle na smještaj, djeca bez roditeljske skrbi, djeca s teškoćama. Nije bilo lako, ali me ispunjavalo i činilo sretnom vidjeti njihova vedra lica, doživjeti njihovu radost, prepoznati osmijehe kojima uzvraćaju za darovano. Tome i danas najbolje svjedoče Caritasovi zaposlenici koji požrtvovno i predano svakodnevno o njima brinu.
– Je li radno mjesto tj. rad u Caritasu drukčiji od ostalih radnih mjesta?
– Rekla bih da je rad u Caritasu više zvanje i poziv nego radno mjesto. Na prvi pogled, Caritas radi neke poslove koje jednako vrijedno rade i brojne druge humanitarne organizacije i udruge. Npr. brine o djeci bez roditeljske skrbi, o beskućnicima, ženama i djeci žrtvama nasilja, o starijim osobama, pomaže siromašnima, dijeli pakete hrane i higijene…. Ipak ono što radi Caritas mora biti više i drugačije, mora imati jednu evanđeosku dimenziju pomoći, a to je u potrebnome prepoznati samoga Krista. Mi u Caritasu nastojimo iz te perspektive gledati na svijet i priliku koja nam je darovana da nekome, pomažući mu u teškim životnim okolnostima u kojima se našao, donesemo tračak nade i radosti. Caritas je crkvena organizacija i svoje poslanje crpi iz vjere i evanđelja. Upravo to je naš pokretač i motivacija u radu: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ (Mt 25,45) Zahvalna sam Bogu za svoje suradnike koji predano rade i pomažu potrebnima. Bez njih i zajedničkih snaga, kao ravnateljica mogla bih vrlo malo ili ništa učiniti.
– Za ravnateljicu ste imenovani nakon velike krize i javne hajke u kojoj se našao Caritas?
– Vratila bih se malo u povijest. Nakon godina komunizma u kojima je rad Caritasa zabranjen, a sva je imovina oduzeta, sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, događa se obnova karitativnoga rada u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper obnavlja Caritas Zagrebačke nadbiskupije, a brigu za Caritas povjerava gospođi Jeleni Brajša koja je u narednim desetljećima s nekolicinom suradnika, u ni malo lakim vremenima, neumorno širila karitativni rad i pomagala ljudima u raznim potrebama. Javni rad Caritasa odlukom protunarodne i protuvjerske komunističke politike nije bio moguć sve do devedesetih godina, ali karitativno djelovanje se potiho širilo donoseći tračak svjetla i nade u živote brojnih napuštenih, gladnih, siromašnih i prognanih, daleko šire od granica Zagrebačke nadbiskupije i naše Domovine. U tim desetljećima Caritas je spasio tisuće djece, obitelji, napuštenih, siromašnih.
– A onda dolazi Domovinski rat?
– Tijekom Domovinskoga rata Zagrebački Caritas je uz podršku blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića i velikim zauzimanjem gospođe Brajša širom svijeta prikupljao pomoć za prognanike i izbjeglice, zbrinjavao ratne stradalnike i gradio domove. Nedvojbeno je da je gospođa Brajša živjela Caritas i iza sebe ostavila razgranatu strukturu karitativne djelatnosti. Nakon gotovo četiri desetljeća vođenja Caritasa, 2005. je umirovljena. Da, bile su to godine u kojima su i njezino ime i institucija Caritasa bili izloženi orkestriranom napadu i javnim osudama. Gledajući s današnje distance pitamo se što je bio motiv takvih napada i koja je pozadinska poruka tih napada s kojom se u tim teškim vremenima trebao suočiti i Caritas i Zagrebačka nadbiskupija. Ovdje valja istaknuti da je gđa Brajša pravomoćna oslobođena svih optužbi za zlostavljanja koje su joj stavljane na teret.
– Je li bilo teško naslijediti Jelenu Brajšu, čije je ime bilo dotad sinonim za Caritas?
– Moram priznati da nije bilo ni malo lako preuzeti kormilo Caritasa u tim okolnostima. Čudim se danas hrabrosti s kojom sam tome prionula, ali ujedno i divim odvažnosti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića s kojom mi je službu vođenja Caritasa povjerio. Pravac u kojem se Caritas nastavio razvijati potvrda je da Bog vodi sve ono što mu povjerimo, a mi smo samo instrumenti preko kojih se ostvaruju Božja djela i namisli.
– Koji su bili prvi koraci koje ste odlučili poduzeti?
– Prije svega, bilo je važno nastaviti sve ono dobro što je Caritas do tada činio. Uz svesrdnu podršku kardinala Bozanića, 2006. je obnovljen Statut Caritasa čime smo započeli razdoblje reorganizacije rada, preustroj djelatnosti i aktivnosti te širenje usluga i uvođenje novih standarda skrbi o korisnicima. Trebalo je mnogo truda, ali i vremena, vratiti povjerenje javnosti u Caritas, ali i vratiti Caritasu mjesto u društvu koje mu pripada. Zagrebački Caritas pokretač je i nositelj brojnih inicijativa povezivanja u dobru za boljitak našega naroda i Domovine što ćemo nastojati činiti i ubuduće. Svaki novi dan novi je izazov, ali i nova prilika učiniti nešto dobro za drugoga.
– Gledano izvana, resile su vas dvije karakteristike – poniznost i poslušnost?
– Ma ne bih ja to tako rekla. Teško je govoriti o sebi u kontekstu tih vrlina. Mogu samo reći da sam se redovito za pomoć utjecala našemu blaženiku sveta života Alojziju Stepincu, a to činim i danas, duboko vjerujući da on prati i zagovara djelo koje je prije devedeset godina započeo Caritas Zagrebačke nadbiskupije.
– Kako biste nekome tko nikad nije čuo za Caritas, s drugoga kraja svijeta, opisali najkraće što je to Caritas?
– Caritas je bitni dio Katoličke Crkve, jedan od tri nosiva stupa na kojima ona počiva (navještaj Božje Riječi, sakramenti i „diakonija“ ili Caritas). Drugim riječima Caritas je organizirana djelotvorna ljubav koja proizlazi iz vjere u Boga i ljubavi Isusa Krista prema svakom čovjeku u potrebi, posebno najranjivijima i onima koji trpe.
– Koje su sve djelatnosti današnjeg, suvremenog Caritasa?
– Kada se govori o Caritasu, ljude to najčešće asocira na materijalnu pomoć koju Caritas pruža. Međutim, Caritas je daleko više od toga. Caritas Zagrebačke nadbiskupije djeluje na dva područja. Prvo je pružanje usluga socijalne skrbi gdje imamo zaposlene stručne suradnike kojima u svakodnevnom radu s korisnicima pomažu brojni volonteri iz zemlje i inozemstva. Drugo područje rada odnosi se na karitativni rad i mrežu župnih Caritasa. Karitativni rad podrazumijeva pomoć korisnicima u paketima hrane i higijene koje dijelimo u našoj socijalnoj samoposluzi, posudbu bolesničkih kreveta i pomagala, pomoć u kući starijim osobama, stručni savjetodavni rad obiteljskoga savjetovališta… Na ovaj način pomažemo više od 15.000 osoba. Zahvaljujemo Bogu za dobročinitelje koji preko Caritasa pomažu potrebnima kao i za prisutnost brojnih volontera, kako u župnim Caritasima tako i pri nadbiskupijskom Caritasu, koji se predano posvećuju i pomažu potrebnima pri tom se ne ograničavajući samo na pružanje materijalne pomoći nego slušaju, razgovaraju, pokušavaju razumjeti situaciju i njezine uzroke, kako bi dali odgovarajući savjet i ispravne preporuke.
– Koliko imate zaposlenika?
– Trenutačno je u Caritasu zaposleno 175 osoba i dvije pripravnice. S obzirom da se socijalna usluga smještaja pruža 24 sata 365 dana, tu imamo najveći udio djelatnika jer je rad organiziran u smjenama. Ostali rade u zajedničkim službama i sektoru karitativnog rada. Više od pola njih ima visoku i višu stručnu spremu. Važno je istaknuti da u sustavu socijalne skrbi pravilnici jasno propisuju broj zaposlenika i potrebnu stručnu spremu što naš Caritas u potpunosti zadovoljava.
– A korisnika?
Što se tiče korisnika, na smještaju se trenutno nalazi njih 229. To su djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, maloljetne trudnice i majke s malom djecom, žrtve obiteljskog nasilja, beskućnici, djeca i mladi s tjelesnim i mentalnim oštećenjem te osobe s invaliditetom. Nakon što smo prije dvije godine otvorili stambenu zajednicu za osobe s invaliditetom, ove smo godine započeli s pružanjem dviju novih socijalnih usluga: organiziranog stanovanja uz sveobuhvatnu podršku i organiziranog stanovanja uz povremenu podršku. Sve ove aktivnosti odvijaju se u objektima na sedam lokacija.
Osim korisnika na smještaju, kako rekoh, Caritas pruža razne oblike pomoći kroz karitativni rad. To su sve aktivnosti usmjerene prema pojedincima i osobama u potrebi.
Tako primjerice od srpnja 2025. godine, u partnerstvu s Gradskim društvom Crvenog križa grada Zagreba, provodimo trogodišnji projekt „Zajedno za zagrepčan(k)e“. Cilj projekta je ublažavanjem materijalne deprivacije i najgorih oblika siromaštva te smanjiti broj osoba u riziku od siromaštva. Želeći pridonijeti poboljšanju kvalitete njihova života, 2. 700 korisnika će tijekom tri godine dobivati pakete hrane i higijene, pomoć u školskom priboru i sportskoj opremi te u tekstilnim potrepštinama.
Projekt je financiran iz Europskog socijalnog fonda plus, Programa „Učinkoviti ljudski potencijali 2021-2027“,
Isto tako, prepoznajući potrebe vremena, od 2025. godine svoju djelatnost proširili smo na pružanje pomoć pri integraciji doseljenicima hrvatskog porijekla iz Latinske Amerike. U suradnji sa Isusovačkom službom za izbjeglice JRS Hrvatska za njih organiziramo tečajeve hrvatskoga jezika, pomažemo im paketima hrane i higijene te ih povremeno financijski podupiremo.
– Imate i kuću za mlade?
Posebno smo ponosni na kuću za mlade „Da život imaju“ koju smo podrškom Zagrebačke nadbiskupije i donacijama građana prije osam godina izgradili i otvorili za mlade koji izlaze iz sustava socijalne skrbi te za studente iz siromašnijih obitelji koji ne ostvare pravo na studentski dom.
U Caritasovim domovima na smještaju se nalazi sedamdesetak djece i mladih bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji nakon napunjene 18. godine moraju napustiti dom i započeti samostalan život. Bez podrške obitelji i društva, bez posla, bez riješenog stambenog pitanja i sredstava za život – prepušteni su sami sebi. Uz smještaj koji im, po potrebi nakon izlaska iz sustava socijalne skrbi, Caritas pruža u Kući za mlade, nastojimo svakoga od njih u život uputiti s policom životnoga osiguranja.
Riječ je o projektu »Darujmo im budućnost« kojega smo pokrenuli 2014. godine te tijekom ovih dvanaest godina za šezdeset i četvero Caritasove djece prikupili sredstva za police životnoga osiguranja. Vrijednost police iznosi 10.000 eura i to je neizmjerna pomoć svakome od njih u prvim godinama osamostaljivanja i kretanja u život, a isplaćuje im se kroz mjesečne rente.
– Suradnja sa župnim caritasima?
– Na području Zagrebačke nadbiskupije aktivno je 165 župnih caritasa u čijem radu sudjeluje 1.930 volontera koji različitim vidovima pomažu oko 5.490 obitelji u potrebi. Rad župnih caritasa pri Nadbiskupijskom Caritasu prati koordinator koji podržava i razvija mrežu, potiče razvoj volonterstva te promiče kršćansku solidarnost u župama kako bi Caritas svojom pomoću došao do najpotrebitijih, održava kontakt sa župnicima, voditeljima i suradnicima/volonterima župnih caritasa te im posreduje materijalnu pomoć i logističku podršku Nadbiskupijskog Caritasa.
– Svjetovnim očima gledano Caritas izgleda poput neke korporacija, kako upravljate takvim sustavom?
– Doista, Caritas Zagrebačke nadbiskupije je jedan veliki i složeni sustav. Međutim, znate kako kažu za socijalne/karitativne ustanove? Najbolje se vidi kako su organizirane, onda kada je voditelj odsutan, a sve funkcionira. Mogu posvjedočiti da se u svakom trenutku mogu osloniti na svoje stručne suradnike koji ne samo da profesionalno obavljaju povjerene im zadaće, nego se predano posvećuju i pomažu potrebnima ne ograničavajući se pritom samo na pružanje pomoći, već i slušaju, razgovaraju, pokušavaju razumjeti situaciju i njezine uzroke pristupajući svakom korisniku individualno nastojeći i njega uključiti u rješavanje problema. U duhu enciklike »Deus Caritas est« pape Benedikta XVI. u kojoj piše da je osim stručne osposobljenosti, karitativnim djelatnicima nužna i izobrazba srca djelatnicima omogućujemo i potičemo ih na sudjelovanje kako na stručnim skupovima i edukacijama tako i na duhovnim obnovama i susretima a sve s ciljem podizanja stručnih kompetencija i kvalitete rada za dobrobit korisnika.
– Kako uz brojne svakodnevne obveze izgleda vaš duhovni i molitveni, tj. redovnički život?
– Redovnički život, život je u zajednici koji sa sobom nosi brojne obveze i službe, bez obzira koji posao sestra obavlja. Ukoliko se čovjek ne hrani Božjom riječju i ne crpe snagu iz molitve, ovakav posao brzo bi ga zasitio i pomalo postao rutina koja ne ispunja. Zato sam Bogu zahvalna što imam prigodu svaki novi dan započeti zajedničkom molitvom i sv. Misom sa sestrama u zajednici. Duboko sam uvjerena da moje poslanje svojim molitvama prate brojne znane i neznane osobe i to mi je najveći izvor snage za nove izazove.
– Razgovaramo neposredno uoči Uskrsa, koje je obilježeno izrazito turbulentnim vremenom. Koja bi bila vaša poruka?
– Živimo u vremenu velikih neizvjesnosti, ratova i geopolitičkih preslagivanja. Društvo je pomalo pogubljeno u prizemnim lutanjima za smislom i ispunjenjem, a pojedinci i obitelji sve prazniji i udaljeniji jedni od drugih. Svima nam je potrebno vraćanje k iskonu smisla i osloncu nade – Kristu koji jedini može utažiti naše gladi i ispuniti praznine koje u nama zjape. Neka nam i ovaj Uskrs bude izvorište nade i utjehe u vremenu koje nam je darovano i ispunjenje u odnosima s našim najbližima, ali i onima koje slučajno susretnemo, a potrebni su naše pomoći, podrške ili barem tople riječi i osmijeha.
