Kad bi se ovih dana snimalo kamerom iz zraka iznad Zagreba mjestimice bi se, na petnaestak ili dvadesetak mjesta, moglo vidjeti nešto poput mravinjaka. Odnosno, sićušnih bića koja dolje na zemlji tvore redove u kojima se kreću prema nekom zdanju. Dakako, svatko će znati da su to ljudska bića, a dok bi iz zraka bilo teško odgonetnuti o čemu se radi, iz blizine je to jako lako. Jer budući da stoje u redovima ispred crkvi, to znači da čekaju na uskrsnu ispovijed. Radi se o nekoliko stotina vjernika ispred neke crkve, tj. tisuća i tisuća u cijelome gradu, pa se bez pretjerivanja može reći da se zbirno radi o kilometarskim kolonama za uskrsnu ispovijed.
I tako je to unatrag nekoliko posljednjih godina, kada se taj broj očigledno povećavao i red je pred crkvama bio sve duži i duži. Drukčiji je to red za čekanje od bilo kojega drugoga. U njemu nema one tipične nervoze kojoj inače podliježu nervozni čekači, nema guranja preko reda, čak ni razgovora ili čitanja novina. Eventualno tek tu i tamo pogledavanje mobitela. Nekima je u ruci krunica ili mali molitvenik. Čeka se strpljivo, sabrano i s mnogo dostojanstva. K tome je čovjek i izložen pogledima drugih, što možda može stvoriti neku vrstu nelagode, jer je to i svojevrsno javno priznanje vlastite grešnosti. No kako nitko nije bez grijeha, takva će vrsta nelagode svakoga brzo proći, ako je uopće i zamijeti.
Redovi za ispovijed uglavnom su prije najvećih blagdana tj. Uskrsa i Božića. Uostalom crkveni propisi određuju da se katolik barem jednom godišnje (i to o Uskrsu) treba ispovjediti, ali oni koji stoje u tim dugim redovima to čine zacijelo i češće tj. ne čekaju tu prigodu samo jednom godišnje. Naime, ima više crkvi u Zagrebu pred čijim je ispovjedaonicama red svakoga dana, što govori da je „duhovna higijena“ na visokoj razini. A to potvrđuju i ovi redovi koje imamo priliku gledati upravo ovih dana.
Tvrdi se kako je trend u mnogim europskim zemljama suprotan. Odnosno, da gotovo više i nema individualnih ispovijedi, već da se sve svodi na zajedničku ispovijed na početku misnoga slavlja. Neki naši katolici, koji su otišli trbuhom za kruhom u ovom posljednjem pečalbarskom valu, gotovo su u šoku kada vide da njihovi domaćini odlaze na sakrament pričesti bez sakramenta ispovijedi. Kako to vide? Pa, primjerice, kod onih koji žive u neregularnim građanskim brakovima ili uopće nisu crkveno vjenčani. Zacijelo oni ni sami ne znaju da na taj način čine priličnu sablazan i oskvrnjuju sam sakrament.
Također, neki naši svećenici po europskim župama doživljavaju da ih domaće župe i biskupije ne trebaju premda su ostale bez vlastitih svećenika. Istina, neke se biskupije po Njemačkoj ili Austriji tuku za naše svećenike, ali na vlastite smo uši čuli da su nekima odbijene usluge kad su ih ponudili domicilnim župama. „Njima svećenik treba samo kako bi im posvetio hostije“, rezignirao nam je rekao jedan od svećenika, dodavši kako takvim župama upravlja pastoralno vijeće, čiji predstavnici održe samo Službu riječi i netko od njih podijeli pričest nazočnima, dok je euharistijska pretvorba u tome činu posve izostala.
Stoga ovi redovi pred našim crkvama u ovo vrijeme ne pokazuju samo trend porasta duhovnosti među ljudima ili pojačanu želju za ispovijedi posljednjih godina, nego te duge, strpljive i dostojanstvene kolone vode prema euharistiji i punini svih sakramenata. Jer svi oni koji su ovih dana dočekali svoj red za ispovijed, sudjelovat će i na uskrsnim misama, gdje će klečeći nazočiti pretvorbi i euharistiji, kako bi primili zasluženi sakrament pričesti kao popudbinu i zadovoljštinu za svoju ovozemaljsku odanost Crkvi, Bogu i sakramentima koje je Isus ustanovio.
