Ponovno se u Katoličkoj crkvi po pitanju seksualnog zlostavljanja maloljetnika iliti pedofilije dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi. Ovoga puta ne radi se ni o prikrivanju, ni o zataškavanju, niti o negiranju toga gnjusnoga zločina, nego naprosto o nečemu gdje je sve bilo po zakonu s jedne strane, a s druge nimalo nije bilo normalno. Kako nije bilo normalno? Pa eto tako da smo ovih dana doznali kako je svećenik iz jedne nadbiskupije bio osuđen za pedofiliju na zatvorsku kaznu od devet mjeseci, nakon koje izlazi iz zatvora i kao i svaki drugi zatvorenih biva slobodan čovjek. I to je neupitno. Međutim, premda slobodan takav svećenik nije baš najbolji „prorok u svojem selu“, pa ga nadbiskup šalje u drugu biskupiju, kojom upravlja biskupijski administrator, koji je bio upoznat sa svećenikovom prošlošću (koji je u međuvremenu i materijalno obeštetio žrtvu svojih nečasnih radnji). On ga zbog nedostatka svećenika, ali i činjenice da je informiran da je dotični odslužio svoju kaznu, angažira kao župnika. I to u dvije župe. No kad je sve provalilo u javnost, sadašnji biskup te biskupije smjesta ga lišava župničke dužnosti. (Namjerno ne spominjem ničija imena, jer je važan modus operandi, a ne samo tko je u njemu sudjelovao.)
Priča naizgled nema ni glave ni repa, ali se ipak dogodila. Prvo, valja znati da se u slučajevima svećeničke pedofilije vode dva procesa, crkveni (kanonski) i državni. Jedan o drugome su neovisni. Pa hipotetski prema jednom svećenik može biti oslobođen optužbi, a po drugima osuđen. U konkretnom slučaju ne znamo kako je u kanonskom slučaju prošao ovaj svećenik, no državni sud osudio ga je za pedofiliju. Vatikan je zbog slučajeva prikrivanja pedofilije posljednjih nekoliko godina uložio silnu energiju kako bi uspostavio najpravičniji mogući sustav na svijetu koji bi s jedne strane suzbio ta zlodjela, a s druge žrtvama omogućio najveći mogući pijetet. Papa Franjo pola svojih putovanja potroši na ispričavanje žrtvama i plakanje zajedno s njima. Međutim, cijeli sustav očigledno ima rupu kroz koju se provukao konkretan slučaj iz Hrvatske, jer niti jedna procedura ne predviđa što sa svećenikom kojega država kazni, a Crkva ne.
Svatko će reći da tu nije potrebna nikakva dodatna pamet, odnosno, da nitko na svijetu ne bi, na primjer, ključeve trezora neke banke dao pljačkašu koji je uredno odslužio svoju zatvorsku kaznu za pljačku banke, zar ne. Čovjek je nakon robije slobodan, ali tko bi mu na svijetu dao da mu čuva novac, svaka mu čast.
Primjer je banalan, ali slikovit. Jer su župniku iz ove priče ponuđene dvije župe sa svim župljanima i njihovom djecom. On bi se, čak i prema crkvenim pravilima, s djecom smio susretati isključivo u nazočnosti još jedne punoljetne osobe. Međutim, budući da mu država nije odrezala takvu kaznu, nego samo zatvorsku, nadležni su biskupi u ove dvije biskupije odlučili da je takva mjera opreza posve nepotrebna. I to se pokazalo kobno pogrešnim. Da su ga, npr. stavili za nekog arhivara, ništa se ne bi desilo.
Nisu na to ukazali samo oni koji su protiv Crkve, nego i sami vjernici, poput snažnog uredničkog komentara portala Bitno.net, koji izrijekom kaže kako svećenicima osuđenima za spolno zlostavljanje maloljetnika nije mjesto među djecom. Te da se ova tema ne smije gurnuti pod tepih, jer bi to značilo da i vjernici pristaju da se tako nešto može ponoviti.
Stoga, ako je u cijelome crkvenom sustavu za suzbijanje pedofilije uočena i ovakva rupa, tj. rupetina između crkvene i državne presude, Crkva je hitno mora pokrpati i dovijeka začepiti. Jer se radi o propustima gotovo identičnima onima s početka, sa zataškavanjem pedofilije, tj kad su buknule afere koje su Crkvi nanijela nesagledivu štetu zbog zaštićenih zlostavljača u vlastitim redovima.
