Iznenadni odlazak dobrog duha Žumberka vlč. Mile Vranešića odjeknuo je kao silno tužna vijest, osobito za sve nas koji se nismo od njega oprostili, a ni vidjeli duže vrijeme. Međutim, usporedo s ovim danima tugovanja nižu se i sjećanja na brojne dogodovštine u druženju s Milom, a kojih je u ovih tridesetak godina zajedništva bilo itekako mnogo. Budući da je on bio atipičan svećenik tj. onako pomalo svoj i na svoju ruku, praktički bi svaki odlazak nekamo s njime mirisao na anegdotu i uzbudljivu priču.
Sreli smo se, zapravo, kod Jazovke. Odnosno, kada su 1991. krenula istraživanja stratišta u jami Jazovka, a mi smo kao novinari ondašnjeg „Vjesnika“ gotovo svakodnevno odlazili u Sošice i pisali reportaže o Jazovci. U Sošicama je vladao apsolutni strah i nikoga živoga nije se moglo sresti na ulici, a sve su kuće bile zatvorene. Jedini s kim smo mogli razgovarati bio je vlč. Mile koji je tada bio na službi u Metliki. Dakle, samo preko puta Žumberka, sa slovenske strane. Kad sam ga prvi put posjetio u njegovu domu u Metliki, upoznao sam i suprugu Đurđu, koja je radila u nekoj administrativnoj službi i od čije su plaće živjeli i ona i Mile i kćer Ivana i sin Danijel. Jer Mile, naime, nije imao nikakvih prihoda. Ali je zato imao problema, jer ga ondašnja komunistička tajna policija zbog njegova domoljublja stalno držala na oku.
Vozio je prastaru Ladu, u kojoj je imao mobitel. Onaj stari, tj. prvi mobitel. Onu kantu iliti kutiju sa slušalicom, koju je bilo jako nepraktično nositi sa sobom. Ni nalik na današnje mobitele. Bio je to jedan od rijetkih mobitela u Hrvatskoj, a što je najbolje, bio je sigurno deset puta vrjedniji od Lade u kojoj ga je vozao.
Vrlo brzo Mile dobiva premještaj u Stojdragu. Zove jednoga dana s tog mobitela i veli:
– Dođi do mene, ali ne u Metliku, nego u Stojdragu, pođi od Bregane… Da vidiš kakvu sam vilu za nagradu dobio!
Kad sam došao u Stojdragu imao sam što i vidjeti. Krov s jedne strane kuće bio je urušen, odnosno, pala je u njega grana drveta kruške koje je raslo pokraj, a unutra se hodalo po daskama koje su se širile i pucketale pod nogama kao da će svaki čas propasti.
– Krov je pun zmija, koje dolaze preko te kruške pa to moram prvo riješiti – rekao je Mile smijući se na sav glas kako me navukao na priču o vili kojom je nagrađen i pokazivao na tri magarca u dvorištu, koja su pasla grmlje i travu, krčivši tako teren.
– Samo župnik i tri magarca, pa ti piši reportažu o tome! – smijao se Mile.
Naravno, odmah je počeo obnavljati župnu kuću i crkvu i vrlo brzo uredio je u pristojan dom. Dugo je živio sam, jer je supruga Đurđa pronašla posao u Zagrebu, pa je preko tjedna praktički bio vuk samotnjak i jedva je čekao da mu netko dođe.
Zaratilo je tih godina, a rat nije zaobišao ni Milu. Ali njega opet na specifičan način. Kod Sošica se utaborila neka naša vojska da joj sad ne spominjem ime, napravila čak i mali poligon, ali su čuli da su „trofaznom“ kraju (zbog grkokatolika, naravno), pa su odlučili prvo počistiti sve „trofazne“ oko sebe, misleći da su pravoslavci i da se tako bore protiv svojih neprijatelja. Kad je to Mile čuo, sjeo je u svoju Ladu i odjurio u Sošice ravno k zapovjedniku.
– Ulazim u sobu, a on sjedi s nogama na stolu nasred sobe i ispred njega je čaša i pola boce viskija. U kutu čuvari s prstom na obaraču „thompsona“. Sjednem i kažem mu: „Slušaj, čuo sam da ste se odlučili obračunati s „trofaznima“, a ja sam ti „trofazni“ pop pa ti prvo ubij mene, a onda kreni dalje – pričao je jednom Mile.
Zapovjednik se šokirao time kakav je to čovjek pred njim, izbacio čuvare iz sobe i naredio im da donesu još jednu čašu.
– Popili smo poslije toga još jednu bocu viskija – prisjećao se Mile zapovjednika s kojim se poslije sprijateljio i dakako nikome od Žumberčana ni dlaka s glave nije pala.
Bio je neustrašiv, nepokolebljiv i nezaustavljiv u onome što si zacrta. Tako je Žumberak zahvaljujući njemu dobio i prve telefone tih ratnih godina.
– Mjesecima sam se natezao s nekakvim dozvolama, te fali ovo te fali ono, pa mi je puknuo film i uzeo sam „dugu devetku“ (pištolj koji je zadužio), zataknuo je za remen i u drugi džep od jakne komandosice stavio svetu vodu i ulje tj. sve za popudbinu – pričao je.
Našao se s tim nekim inženjerom u jednom kafiću u Bregani i kad je ovaj ponovno počeo nešto petljati, Mile raskrili komandosicu i kucne „dugu devetku“ i izvadi iz drugog džepa škropilo i sveto ulje.
– Gledaj, s ovim ovdje ću te ohladiti, a s ovim ovdje ću te spremiti na Nebo – rekao je i otišao.
Za tjedan dana zvao ga je taj isti inženjer da mu javi da su sve dozvole pribavljene i da Žumberak dobiva prve telefone. Dakako, nije se radilo o telefonskim priključcima za domaćinstva, nego je svako selo dobilo po jednu javnu govornicu, što je također bila revolucija. Mile se napokon mogao riješiti svoje kante-mobitela, jer su nakon toga počeli spajati telefone i po kućama.
Bio je lud za organiziranjem druženja, proštenja i fešta. Ispražnjeni Žumberak živnuo bi tih blagdana i nedjelja i njega je to posve ispunjalo.
Jedna od većih bila je ona kad je odlučio na starom gradu Sichelbergu obnoviti kapelu i blagosloviti je na blagdan Sv. Križa 14. rujna. Sve dotad bilo je predivno vrijeme i gotovo svaki dan odlazili smo Ladom Nivom, koju je tada imao, do središta Žumberka gdje je smješten Sichelberg. No baš po nevolji, dva dana prije blagdana izlilo se nebo na zemlju, pa se cijeli Žumberak pretvorio u veliku kaljužu, a on je već s kardinalom Franjom Kuharićem dogovorio da će on blagosloviti kapelu te će sve biti popraćeno i dolaskom brojnih političara iz državnog vrha.
– Nećemo nikome ništa govoriti, pa kako nam Bog da. Nino će voziti biskupa, ja kardinala, a ti priora iz Pleterja u svojoj Ladi Nivi. Idemo jedan za drugim – rekao je prije polaska, jer smo znali kakvi nas blatni i opasni puteljci čekaju.
Prior kojega sam vozio bio je u bijelom habitu, a u licu je postao jednako tako bijel nakon što smo skrenuli s asfalta i uronili u blato. Usprkos svemu, automobili su dobro odrađivali svoj posao, no blato je špricalo na sve strane. Prije uspona na Sichelberg, stali smo u Kekić Dragi, rodnom mjestu biskupa Kekića, kako bi se malo okrijepili, a u koju se spuštalo prilično velikom i blatnjavom strminom. Kad smo izašli iz automobila, gledajući kako cipelom stati u što manje blata, kardinal Kuharić se okrenuo prema meni i rekao:
– Kam’ ste me to vas dvojica dopelali! Na dno sveta!
Ipak, sretno smo stigli do Sichelberga, a usput smo iz automobila gledali kako su damama iz protokola u tome blatu ostajale štikle u kojima su pošle iz Zagreba, jer nisu pojma imale kamo idu…
Mile je poznavao svaki djelić Žumberka kao svoj džep i prava je uživancija bila s njim obilaziti žumberačka sela i družiti se s ljudima. Znajući da to volim, jednoga dana je nazvao:
– Možeš li sutra doći u Sošice pa da odemo do Svete Gere?
Naravno da sam mogao, ali sam mu kazao da mi se ne pješači na Geru. Ipak me uspio nagovoriti i kad smo se našli u Sošicama, veli da ne izlazimo iz automobila nego da ćemo cestom do vrha.
– Ama, Mile, kako cestom kad ima samo šumski put? Cesta je sa slovenske strane, iz Metlike! – rekao sam mu.
– Napravili smo cestu, zato sam te i zvao – odgovorio je, a ja sam se prisjetio kako smo prvi put, s onom njegovom starom Ladom, išli na Svetu Geru sa slovenske strane, jer je samo odande postojala cesta. Pojeli smo usput dobar srneći gulaš, a onda sam se sjetio da mi je pričao o nekoj cesti koja će se probiti s hrvatske strane, a ja ga, naravno, nisam ozbiljno shvaćao. Također, tada mi je pokazao gomilu kamenja koja se nazirala iz neke šikare, a to su bili ostaci kapele sv. Ilije, koju je počeo nakon toga obnavljati i danas ima svoj prepoznatljivi oblik i jedno je od omiljenih hodočasničkih mjesta. Naprosto je imao taj obnoviteljski duh i sve što je zamislio to je i ostvario. Nije bilo nesavladivih prepreka.
A što se Svete Gere tiče, naime, Slovencima je jedan od glavnih argumenata u tom sporu oko granice bilo to što Hrvatska nema ni pristupnog puta do Svete Gere, pa su je oni svojatali na svaki način. Mile to nije mogao podnijeti, pa je zamolio jednoga svojega pomoćnika, da jedne noći na slovenski tv-toranj postavi hrvatsku zastavu. Bila je to, naravno, čista provokacija. Kad su to Slovenci vidjeli, doslovce su poludjeli i sve su novine tih dana pisale o tome. Mile je otišao na kiosk u Metliku, pokupovao od svih dnevnika po primjerak i odnio ih utjecajnom direktoru šumarije koji je bio tvrdi Hrvat i kojemu je tlak skočio od slovenskog medijskog pljuvanja po Hrvatskoj.
– Mile, što treba učiniti da napravimo cestu? – pitao ga je.
– Ništa, samo iskrčite šumu i dajte pravo na korištenje – odgovorio mu je, pa je uskoro tako bilo i učinjeno.
A kad je to bilo gotovo, otišao je u Hrvatske ceste i predložio im da naprave cestu. Makar makadamsku. Rekli su mu da je tamo šuma i da je prvo treba iskrčiti.
– Upravo je iskrčena – rekao je Mile i tako je Hrvatska dobila cestu do Svete Gere, na kojoj je on obnovio kapelu sv. Ilije, gdje se upravo ovih dana odvija zimsko hodočašće, a ljeti je ljetno za sv. Iliju. Dolaze zajedno i Hrvati i Slovenci.
Zbog njega su na Žumberak svi voljeli doći. Od nas novinara do poslovnih ljudi, a jednom smo u Stojdragu doveli i apostolskog nuncija. Skuhali smo mu „lovački kotlić“ i nakon što smo se poslije malo opustili uz piće, Mile mu je predlagao da inicira osnivanje katoličke televizije koja bi do ponoći emitirala svoj program, a onda poslije toga poseban komercijalni. Prijedlog je bio takav da ga ni prevoditelj nije htio prevesti nunciju, a Mile se smijao iz svega glasa dok smo se oko ponoći opraštali ispred župne kuće u Stojdragi.
– Znaš, nikad nisam nikog udario, osim jednom. Kad smo bili na nekoj svadbi pa su me neki klipani provocirali zbog Crkve i toga što sam svećenik. Trpio sam, ali kad mi je jedan od njih opsovao Boga, onda sam ustao i udario ga čelom u glavu i otišli smo sa svadbe – ispričao mi je jednom u povjerenju, a sad bi i vama koji ovo čitate da ga priupitate.
Volio je Žumberak s obje njegove strane, pa je često znao odlaziti u kartuziju u Pleterje po misno vino, što bih koristio kako bih mu se pridružio, jer je bio pravi privilegij ući među redovnike kartuzijance koji su živjeli strogim pustinjačkim životom, odijeljeni od svijeta u svojim ćelijama. Dakako, dopustili su nam pogledati ih i budući da je on bio svećenik, ostajali bi na razgovoru, malo sira i njihova vina cvičeka, kojega su sami proizvodili.
Jednom smo zgodom ondje ciljano išli po vino za feštu na Svetoj Geri, na kojoj se, prema nekim njegovim nadanjima i dogovorima trebao pojaviti i ondašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Što je bila prilika da se na svojevrstan način pozove i ondašnjeg slovenskog predsjednika Milana Kučana, pa se upriliči spontano hrvatsko-slovensko druženje na toj neuralgičnoj graničnoj točki.
Nakon što smo ukrcali popriličnu količinu kartuzijanskog vina, redovnici su nas pitali zašto kupujemo toliku količinu, gotovo trostruko veću nego inače.
-Organiziramo hodočašće na Svetoj Geri na koji bi trebali doći Mesić i Kučan – ispalio je kao iz topa Mile.
– Onda vam mi sve darujemo, ako je tako! – odgovorili su oduševljeno kartuzijanci.
Dakako, ova dvojica nisu došla, niti je njima bilo do hodočašća, a vino se popilo…
Odnos s Bogom vlč. Mile gradio je upravo na poseban način na svojem Žumberku. Napravio je, doduše, crkvu Praocu Abrahamu u Samoboru, ali poseban odnos sa Stvoriteljem imao je u žumberačkim visinama. Ta crkva Praocu Abrahamu, zapravo je jedina i prva crkva u Hrvatskoj posvećena tom gorostasnom svetopisamskom liku. Naravno, imao je Mile problema i prigovora zašto je baš njemu posvećuje, ali nije odustajao sve dok nije cijelu stvar istjerao do kraja. A sad, upravo pred odlazak, dovršavao se toranj te crkve. Zapravo, kao da je završio svoje poslanje.
Premda je volio ljude i ljudi njega, u duši je bio pustinjak i mnogo puta sam ga zatekao kako moli krunicu u perivoju ispred crkve u Stojdragi, koji nimalo više nije bio nalik na onaj s početka priče i tri magarca koja su ga pasla, već je to bio uređeni park.
– Gdje je župnik? – upitao bih njegovu suprugu Đurđu kad bih navratio iznenada.
– Eno ti ga u crkvi. Moli. – odgovorila bi, pa bih se polako uputio laganom uzbrdicom prema crkvi sv. Jurja i pronašao ga ondje u tišini molitve. Ili bih ga pričekao u kuhinji njihova župnoga doma, gdje je dominirao veliki štednjak na drva, koji je uvijek tinjao i iz kojega je izbijala posebna toplina te se na njemu nalazilo uvijek nešto za pojesti, pa kako bi tko došao, Mile bi vadio tanjure i posluživao ručak.
– Pojeo si upravo ono što tvoj župnik najviše voli – rekla mi je jednom njegova Đurđa, nakon što sam ga čekao da se vrati i s ruba tog štednjaka ispraznio tanjurić s rubovima pite od jabuke. A što se može, kad nas je tako naviknuo…
To se posebno urezalo u dječja pamćenja, pa se upravo ovih dana, kad se Mile preselio na Nebo, sjećaju kako im je rezao jeger i govorio nakon što bi se najurili na svježem žumberačkom zraku:
– Dođite vi kod svoga župnika na jeger-vjeronauk! To ćete zapamtiti, a ne ono što vam dolje u gradu guraju u glavu.
I doista su zapamtili, kao i neki sok navodno iz nekog kanistera koji su naiskap pili, a kojega se ja nikako ne mogu sjetiti.
Volio je onu drevnu žumberačku izreku da je nekad Žumberak imao drvene kapele i zlatne svećenike, a sad se sve promijenilo. Promijenio se i Žumberak iz njegova djetinjstva i mladosti, tj. posve je opustošio. To mu je bila trajna rana na srcu koja je krvarila i kojoj nije bilo lijeka. Neka sela posve su se ispraznila i u njima je živjelo dvoje-troje stanovnika, koje bi on povremeno obilazio. I zacijelo bi bio jedini gost kojega bi vidjeli u nekoliko mjeseci samovanja. Nosio im je redovito hranu i higijenske potrepštine.
– Aha, samo vi idite, doći će neki drugi – znao je govoriti još prije deset ili petnaest godina poput kakva proroka.
– Umjesto vas doći će neki žuti ili sivi. Nitko nije nezamjenjiv – govorio je, a ljudi bi mu se smijali na te dosjetke.
I sad, Mile moj, došli su sivi, a žutih još nema. No zacijelo će i oni uskoro… Nadam se da ih ja neću dočekati.
Svima nama koji smo se družili s njim, bilo s koje strane, iz bilo kojih motiva ili razloga, uspio je usaditi tri ljubavi: ljubav prema Bogu, ljubav prema čovjeku i ljubav prema Žumberku. Zapravo, to je sve jedna te ista ljubav. Razgovarali smo o Bogu bez teoloških fraza i velikih misli, nego kao da je živ među nama i da je i on Žumberčanin i da dijeli sudbinu svih onih pod žumberačkim nebom. Otajstvo se nevjerojatnom lakoćom pretvaralo u kruh svagdanji i bilo ga je neopisivo jednostavno dijeliti u zajedništvu za Milinim stolom. Da bi se onda opet pretvorilo u misterij, neshvatljiv i nespoznatljiv, ostavljajući prostora samo vjeri, nadi i ljubavi.
No sad, prebirući po ovim uspomenama, sad kad ga nema više među nama, u jednu stvar sam posve siguran. Pa čak i po cijenu da se Mile poput umrla Lazara umah vrati u život. A to je da nikad od njega više ne bih posudio njegov automobil! Učinio sam to jednom, jer sam u njegovom pickupu trebao prevesti neku građu na Žumberak i naravno da mi ga je rado ustupio preko vikenda. Bilo je to nesnosno! Naime, ljudi su mi od Stojdrage do Samobora „blicali“ svjetlima po stotinu puta, neki čak pretjecali da me zaustave i pozdrave, trubili mahnito ili mahali s ulice, misleći da u plavom pickupu prolazi vlč. Mile Vranešić. Toliko je bio omiljen među ljudima.
– Stari, sve možemo, ali auto od tebe više ne posuđujem – rekao sam mu zahvaljujući i vraćajući ključeve, a on se smijao naglas samo onako kako je on znao.
Baš kao i onoga jutra kad smo se u četiri sata u zoru našli u Samoboru. Prethodio je njegov poziv uvečer i kad je čuo da sutra idem na službeni put u Bečko Novo Mjesto, na intervju sa sadašnjim biskupom Željeznog mons. Egidijem Živkovićem, kratko mi je kazao:
– Moram ići s tobom. Moram! Ne mogu ti telefonom reći o čemu se radi. Samo reci kad da ti dođem pred kuću.
I došao je. Ali ovo ne smijem ispričati bez njegova dopuštenja. Njegovi bliski sjetit će se o čemu se radi. Još jednoj u nizu njegovih simpatičnih i ludih anegdota, koje mnogi svećenici neće ni omirisati u svojoj svećeničkoj karijeri, a kamo li da ih prožive.
Mile Vranešić, grkokatolički pop sa žumberačkih brda, to je uspio, jer je imao onu iskonsku evanđeosku hrabrost i kuraž biti Božji i pred prijateljima i pred neprijateljima. I pred onima koji su ga voljeli i koji nisu. S time da oni koji su ga voljeli, znaju da je to bilo upravo zbog te njegove Božje vrline. Koju je, moram priznati, ugradio i u neke od nas.
I da, na kraju ovih sjećanja, ne može se zaboraviti kako je sve pozdravljao sa „zdravo, druže“ ili „zdravo, drugarice“! Bio je to njegov sarkastičan i duhoviti osvrt na vrijeme koje je prošlo, ali i na ovo u kojemu živimo, pa nemojmo se iznenaditi kad dođemo u Nebo da nas dočeka riječima: „Drugovi i drugarice, dobrodošli!“.
