Malo je povijesnih razdoblja o kojima se u javnosti razmišlja s toliko iskrivljenih predodžbi kao o srednjem vijeku, razdoblju čiji se stvarni dometi i slojevitost redovito gube pod teretom ukorijenjenih stereotipa. Čim se u društvu pojavi kakav fenomen koji valja proglasiti nazadnim, zatucanim ili opasnim po usvojene dogme takozvanoga progresivno-sekularnog doba, dežurni kritičari refleksno će posegnuti za provjerenim frazemom: „To je povratak u mračni srednji vijek“.
Ta je sintagma postala univerzalna psovka modernoga prosvijetljenog čovjeka, intelektualna prečica kojom se bez dubljega promišljanja diskreditira sve ono što ne staje u uske kalupe suvremenoga utilitarizma i materijalizma. No, zapitamo li se ikada što zapravo stoji iza te jeftine retoričke podvale? Tko je i s kojim ciljem konstruirao mit o tisućljeću mraka te jesu li stoljeća koja su oblikovala temelje europske i svjetske civilizacije doista bila prožeta neznanjem, mrakom i općom stagnacijom?
Povijesna je istina, dakako, sasvim drukčija. Mit o „mračnom srednjem vijeku“ nije plod nikakvog poštenog historiografskog uvida, nego dobro osmišljena ideološka konstrukcija nastala u radionicama renesansnih humanista, a potom sustavno dograđivana u salonima prosvjetiteljstva 18. stoljeća. Valjalo je stvoriti kontrast, izmisliti mračnu pozadinu kako bi vlastiti, novootkriveni antropocentrizam zasjao što jačim sjajem. Veliki francuski medijavelist Jacques Le Goff u svojemu kapitalnom djelu Intelektualci u srednjem vijeku razbija taj mit i podsjeća kako upravo srednji vijek rađa strukture koje i danas nose našu civilizaciju. Le Goff izričito naglašava: „Srednji vijek je stvorio intelektualca, čovjeka kojem je zvanje razmišljati i poučavati o svojoj misli.“ Francuska povjesničarka Régine Pernoud, autorica knjige Kako završiti sa srednjim vijekom, dovitljivo uočava da moderna historiografija pridjevom „srednjovjekovni“ proglašava sve pojave kojih se zapravo stidi sama moderna, dok sva najsvjetlija postignuća istog tog razdoblja olako pripisuje nekim kasnijim „renesansama“.
No, dekonstruiramo li tu podvalu i pogledamo li činjenice nepristrano, otkrit ćemo da je srednji vijek bio jedno od najdinamičnijih, najkreativnijih i najhumanijih razdoblja u cjelokupnoj ljudskoj povijesti.
Kolijevka uma, umjetnosti i milosrđa
Nigdje se zabluda o srednjovjekovnome mraku ne ruši tako silovito kao pred monumentalnošću njegove arhitekture i duhovne misli. Dok se suvremeni gradovi guše u sivilu stakla, čelika i betona, srednji je vijek čovječanstvu darovao romaničke bazilike i gotičke katedrale, ta veličanstvena čuda arhitekture, savršene geometrije i duhovnosti. Katedrala u Chartresu, Notre-Dame u Parizu ili katedrala u Kölnu…, nisu tek kameni spomenici; one su kamene molitve, teološke rasprave uklesane u sami prostor. Gotički luk koji samouvjereno para nebo i vitraji kroz koje svjetlost ulazi kao vidljivi znak Božje prisutnosti svjedoče o narodu koji nije živio u strahu i mraku, nego u trajnom ushićenju nad ljepotom stvorenoga svijeta i Božjega veličanstva. Kako je to dobro primijetio književnik Umberto Eco: „Za srednjovjekovnoga čovjeka svjetlost nije bila tek estetski ukras, nego izravna manifestacija samoga Boga u fizici stvorenoga svemira.“
No, srednji vijek nije gradio samo Božje hramove; on je gradio i hramove znanja. Suvremeni čovjek, stiješnjen u zabludi kako je znanost nastala tek sekularizacijom društva, zaboravlja jednostavnu činjenicu: sveučilište je autentični, izvorni proizvod kršćanskoga srednjeg vijeka. Sveučilišta u Bologni, Parizu, Oxfordu, Cambridgeu, Padovi i Salamanci nisu izrasla unatoč Crkvi, nego u njezinu okrilju, pod njezinom izravnom zaštitom. Srednjovjekovna skolastika, često krivo tumačena kao suhoparno dogmatiziranje, bila je u svojoj biti duboko intelektualni sustav rigorozne logike, javnih rasprava (disputationes) i neumorne potrage za istinom. Povjesničarka filozofije, posebno one srednjovjekovne, Étienne Gilson ističe kako je srednjovjekovno kršćanstvo dalo ljudskome umu dotad neviđenu dozu pouzdanja, ustvrdivši: „Kršćanska filozofija srednjega vijeka nije sputala razum, nego ga je oslobodila zablude dajući mu čvrste temelje vjere koja ne strahuje od pitanja.“
Na tim su učilištima stvarali giganti ljudskoga uma. Sveti Toma Akvinski načinio je veličanstvenu sintezu antičke aristotelovske filozofije i kršćanske objave, stvorivši intelektualni sustav koji i danas zadivljuje svojom širinom i preciznošću. Uz njega, likovi poput Alberta Velikoga, pionira prirodnih znanosti, Ivana Duns Skota ili Rogera Bacona, koji je udario temelje eksperimentalnoj metodi, jasno pokazuju da je srednjovjekovni um bio duboko radoznao, analitičan i otvoren za istraživanje stvorenoga svijeta.
Pored intelektualnog i graditeljskog procvata, srednji je vijek utemeljio i novu dimenziju društvene solidarnosti kakvu antički, poganski svijet nije poznavao. Upravo u srednjemu vijeku nastaju hospiciji, bolnice u suvremenom smislu te riječi, te organizirani sustav skrbništva za siromašne, bolesne i napuštene. Iz evanđeoskoga poziva na milosrđe izrasli su redovi poput benediktinaca, koji su po Europi krčili šume, prepisivali antičke rukopise, unaprjeđivali poljoprivredu i poučavali puk, te prosjački redovi, franjevci i dominikanci koji su ušli u same jezgre rastućih gradova kako bi bili uz najpotlačenije i siromašne. Briga za čovjeka u srednjemu vijeku nije bila stvar hladne državne birokracije ili socijalnog inženjeringa, nego živoga iskustva vjere u kojoj je svaki siromah bio prepoznat kao sami Krist.
Mračna strana „napretka“
Ako je, dakle, srednji vijek utemeljio sveučilišta, bolnice, veličanstvenu arhitekturu, pravne sustave i duboku filozofiju, kako to da se naziv „naprednoga“, „prosvijetljenoga“ i „modernoga“ pripisao stoljećima koja su uslijedila? Pogledamo li nepristrano u lice tomu takozvanom „novom vijeku“, dočekat će nas prizor rasprsnutih iluzija, ideološkog sljepila i neslućenoga stradanja.
Prekretnica koja se često slavi kao zora moderne slobode, Francuska revolucija ponudila je čovječanstvu krvavi uvod u ono što će postati zaštitni znak moderniteta. U ime „razuma“, „slobode, jednakosti i bratstva“, giljotina je radila bez predaha. U pokrajini Vendée izvršen je prvi moderni genocid nad vlastitim narodom samo zato što je ostao vjeran svojoj katoličkoj vjeri i kršćanskoj tradiciji. Bio je to prvi jasan znak onoga što se događa kada se čovjek proglasi mjerilom svih stvari i kada se Bog nasilno izbaci iz javnog i privatnog života. Francuski povjesničar Alexis de Tocqueville uočio je kako je upravo ta gorda želja za rušenjem stvorenog reda otvorila put moderne državne tiranije kakvu srednji vijek nikada nije mogao ni zamisliti.
Kada je čovjek u 19. i 20. stoljeću konačno proglasio „smrt Boga“ i na njegovo mjesto postavio vlastiti ego, rasnu ili klasnu pripadnost, nastupilo je najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva. Nijedno „mračno“ srednjovjekovno stoljeće, sa svim svojim ratovima, epidemijama i zabludama, ne može se ni približiti industriji smrti koju je osmislio sekularizirani, „napredni“ moderni čovjek.
Ateizam, uzdignut na razinu državne dogme u komunističkim režimima, iza sebe je ostavio desetke milijuna mrtvih od gulaga Sovjetskoga Saveza, preko Maovih radnih logora u Kini, do Pol Potovih polja smrti u Kambodži i marševa smrti poput Križnog puta koji su sproveli Titovi partizani. S druge strane, rasne teorije nastale na temeljima devijantnoga doživljaja prirodnih znanosti i socijalnoga darvinizma izrodile su fašizam i nacizam. Logori smrti poput Auschwitza ili Treblinke nisu bili plod „srednjovjekovnog divljaštva“, nego pedantno organizirani, tehnološki usavršeni i birokratski vođeni sustavi uništenja koje je osmislio moderni, visokoobrazovani čovjek 20. stoljeća. Jakobinci, komunistički komesari i nacistički rasni teoretičari nisu nosili habite srednjovjekovnih redovnika; nosili su odijela i uniforme prosvijećene moderne.
Prvi i Drugi svjetski rat, uporaba atomskih bombi, totalni ratovi u kojima u nekoliko minuta nestaju čitavi gradovi, genocidi, nuklearno oružje koje prijeti uništenjem čitava planeta, sve su to plodovi „naprednoga“ novoga vijeka. Kada se Bog izbaci iz ljudskoga života, moralni apsoluti nestaju, a na njihovo mjesto stupa nihilistički voluntarizam i politički pragmatizam u kojem je sve dopušteno. Veliki ruski pisac Aleksandar Solženjicin, promišljajući katastrofu 20. stoljeća, sažeo je to u jednoj jedinoj rečenici: „Ljudima su se dogodile sve ove strahote jednostavno zato što su zaboravili Boga.“
Gdje se zapravo nalazi mrak?
Usporedimo li, dakle, te dvije epohe, dolazimo do paradoksalnog zaključka. Srednji vijek, optužen za mrak, bio je prožet duhovnom svjetlošću, čvrstim moralnim vertikalama, smislom i nadom. Čovjek srednjega vijeka, ma kako skromno i teško živio, znao je tko je, odakle dolazi i kamo ide. Bio je dio kozmičkoga reda i božanskoga plana. Znao je da nad njim stoji Pravedni Sudac kojemu će morati položiti račun za svako svoje djelo, pa tako ni najmoćniji vladari nisu bili iznad Božjega zakona.
Suvremeni čovjek, navodno oslobođen „okova religije“ i „srednjovjekovnih praznovjerja“, zatekao se u dubokome mraku egzistencijalnoga besmisla. Otuđivši se od Boga, otuđio se i od drugog čovjeka i od samoga sebe. Živimo u dobu nezapamćenog tehnološkog napretka, ali i jednako nezapamćene duhovne i moralne krize. Današnji „mrak“ ne očituje se u nedostatku električne energije ili znanstvenih spoznaja, nego u usamljenosti, depresiji, razorenim obiteljima, diktaturi relativizma, kulturi smrti (abortus i eutanazija), nekontroliranim migracijama (islamski fundamentalizam), redefiniranju ljudske naravi (lgbt i rodna ideologija) i potpunom zaboravu svetosti ljudskoga života od začeća do smrti.
Stoga, sljedeći put kada u medijima ili u svakodnevnom govoru čujete kako netko olako i podcjenjivački izgovara sintagmu „mračni srednji vijek“, nemojte prešutjeti tu povijesnu i duhovnu obmanu. Podsjetite sugovornika da su iz toga „mraka“ izrasla naša sveučilišta, naše bolnice, naše najljepše katedrale i sama europska kultura. Podsjetite ga i na to da je upravo moderni vijek, ponoseći se svojom navodnom prosvjećenošću i izbacujući Boga iz ljudske svakodnevice, stvorio najstrašnije izumitelje smrti i najokrutnije totalitarizme u ljudskoj povijesti.
Nije srednji vijek bio bez grijeha i mana, bio je to ljudski vijek, sa svim ljudskim slabostima i padovima. No, bio je to vijek koji je, unatoč svemu, gledao u nebo. Nesreća našega, modernog vremena ne leži u tome što bismo se mogli „vratiti u srednji vijek“, nego u tome što smo zaboravili gledati gore, zamijenivši nebesku svjetlost lažnim, bliještećim neonskim svjetlima vlastitih zabluda.
Izvor: Svjetlo riječi
