Kao što ima ljudi koji su bogati da ni ne znaju koliko su bogati, tako ima i naroda i zemalja da svoje bogatstvo često ne znaju procijeniti. A još više cijeniti. Slučaj je to s nama u Hrvatskoj, zemlji duboko ukorijenjena kršćanstva i katoličke vjere, koja uz najbrojnije rimokatolike ima i pravi dragulj, a to su – grkokatlici.
Ali, prije nego što posve upoznamo naše grkokatolike, hajdemo riješiti par predrasuda. Prvo, oni nisu pravoslavci, premda im jako sliče po interijeru crkava, liturgiji, a napose staroslavenskom jeziku u bogoslužju. Drugo, oni opet nisu pravoslavci, premda se križaju s tri prsta, jer to čine (baš kao i najdalji hrvatski pređi sve do 13. stoljeća) u ime trojedinog Boga, tj. za svaki prst posebno: u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Zapravo, sa svih pet, jer s dva sklopljenja kazuju da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. I treće – njihovi se svećenici ne žene! Oni su doduše oženjeni, tj. žive u braku sa svojim suprugama, ali se vjenčavaju prije svoga ređenja, pa sveti red primaju kao već oženjeni muškarci. Ukoliko to ne učine prije ređenja, zamonašit će se i više se vjenčati neće moći. No, tada imaju šanse postati npr. biskupom ili vladikom, jer biskup ne smije biti ženjen, baš kao što nije ni sadašnji križevački vladika mons. Milan Stipić.
No, otkud zapravo grkokatolici?
– Iz povijesti Crkve poznato je da su se u njoj tijekom prošlih 20 stoljeća, nerijetko pod utjecajem političkih i kulturoloških čimbenika, umnožili stanoviti dogmatski nesporazumi, koji su doveli do manjih ili većih lomova, raskola, tako da danas više nemamo jednu Crkvu kakvu je osnovao Isus Krist, koji je Glava Crkve, nego više različitih kršćanskih crkava i kršćanskih zajednica. Najveći lom dogodio se početkom 11. stoljeća između Istoka i Zapada, između Carigrada i Rima. Kasnije je bilo više pokušaja da se ponovno uspostavi prvotno zajedništvo. Rezultat tih pokušaja jesu kršćani katolici koji se danas nazivaju grkokatolicima. U povijesti te pokušaje zajedništva još nazivamo unije. U Hrvatskoj ta se unija dogodila 1611. godine, kada je pravoslavni vladika Simeon Vratanja, koji je imao svoje duhovno sjedište u Marči, nedaleko od Ivanić-Grada, i pod čiju su jurisdikciju pripadali svi Vlasi, kršćani istočnoga obreda u Hrvatskoj, od Drave na sjeveru pa do Jadranskoga mora na jugu, pošao u Rim i s Petrovim nasljednikom papom Pavlom V. sklopio jedinstvo. U to zajedništvo tada su ušli i žumberački Uskoci, koji su jedini ostali vjerni Svetoj Stolici, i oni su jedini baštinici Marčanske unije. Godine 2011., ako Bog dade, mi Hrvati grkokatolici, u zajedništvu s drugim grkokatolicima u Hrvatskoj, slavit ćemo svoj veliki jubilej – 400 godina crkvenoga zajedništva u Hrvatskoj – tumači križevački episkop u miru Nikola Kekić.
Najviše grkokatolika danas ima u Ukrajini (i to u zapadnoj Ukrajini), koja je stoljećima bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije: ima ih više od pet milijuna, a nekoliko stotina tisuća grkokatolika živi u Slovačkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj te u Americi, Kanadi i Australiji.
Na zapadu, tj. u zapadnom krilu Katoličke crkve, na grkokatolike gledaju izrazito pozitivno, dok je na istoku, u pravoslavnom krilu posve suprotno. Tako, dok zapadna Crkva misli da bi upravo grkokatolici mogli biti “most” prema zajedništvu i ujedinjenju Crkava, pravoslavlje to ne želi niti čuti!
– Grkokatolici bi htjeli biti taj most, ali pravoslavne Crkve o tome ne žele niti čuti. Štoviše, pokojni moskovski pravoslavni patrijarh Aleksej smatrao je da su ukrajinski grkokatolici najveća zapreka uspostavi jedinstva. Kao uvjet da rimski papa dođe u Rusiju tražio je nemoguće – da se grkokatolici vrate u pravoslavlje. Mi grkokatolici imamo svoju stoljetnu povijest i u krilu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve osjećamo se sasvim dobro. Jest da je u povijesti bilo pokušaja da nas se porimokatoliči, to jest da napustimo svoju bogatu duhovnu istočnu baštinu, ali nismo se dali. Mi smo ponosni na svoj istočni, bizantsko-slavenski obred, i na svoju katoličku vjeru. Mi grkokatolici želimo biti prije svega most između katolika, most između grkokatolika i rimokatolika. Opće je poznato da je vjersko znanje u naših vjernika u Hrvatskoj na jako niskoj razini. Ti ljudi koji se nazivaju kršćanima katolicima ne znaju, nažalost, osnovne pojmove svoje vlastite vjere i obreda. Pa ima čak i svećenika kojima neki pojmovi baš i nisu jasni. Stoga smatram bitnim da se na ovim našim prostorima mi katolici više poznamo. Da svaki rimokatolik zna kad čuje za grkokatolika da je to katolik, kako i sama riječ kaže, grčkoga obreda, bolje rečeno bizantskog, bizantsko-slavenskog, bizant-sko-hrvatskog obreda. To je naša glavna zadaća: i svećenika i vjeroučitelja i sva-koga kršćanina katolika. Rimokatolici neka preko nas grkokatolika, ako to žele, upoznaju kršćanski Istok i našu zajedničku duhovnu baštinu, jer ta i takva baština nadilazi naše podjele – kaže grkokatolički vladika, čija jurisdikcija seže preko granica Hrvatske, a vjernici su hrvatske, rusinske, ukrajinske nacionalnosti.
Između rimokatolika i grkokatolika, osobito među klerom, vlada velika sloga i poštivanje. Tako, primjerice, grkokatolički svećenik može uvijek suslužiti (koncelebrirati) s rimokatoličkim svećenikom i obratno. Međutim, da bi grkokatolički svećenik sam služio misu po rimskom obredu za Božji narod, mora za to imati dozvolu od Kongregacije za Istočne Crkve. Ta se dozvola daje na nekoliko godina i zove se biritualizam.
– Danas grkokatolici u Hrvatskoj svjedoče jedinstvo u različitosti. Oni u svojim bogoslužjima čuvaju ono što je resilo Crkvu prvih stoljeća. Križaju se poput prvih kršćana, sklapajući zajedno tri prsta na desnici (palac, kažiprst i srednjak) i tako se križaju pokazujući naizvan svoju vjeru u najveću istinu naše vjere, a to je Sveta Trojica, zajedništvo Oca i Sina i Svetoga Duha, jedan Bog, a tri osobe u Bogu. Sklapajući pritom i prstenjak i mali prst uz dlan, žele ukazati na druge dvije istine: druga božanska osoba, Sin Božji, utjelovio se pod srcem Djevice Marije i tako postao čovjekom. Uz vječnu božansku narav, preuzeo je u vremenu i ovu našu ljudsku narav, da bi za nas mogao trpjeti i otkupiti nas. I sva naša bogoslužja protkana su Svetom Trojicom. U podjeljivanju svetih tajni (sakramenata) držimo se prakse prve Crkve: poslije krštenja odmah se dijeli i sveta tajna miropomazanja (krizme). Vjernici se uvijek pričešćuju tijelom i krvlju Isusa Krista. Liturgija i druga brojna bogoslužja sva su protkana vjerskim istinama. Služeći liturgiju svećenik je okrenut prema svetohraništu, u kojemu se čuvaju posvećene čestice Tijela Kristova. Krist je uvijek centar i svi mi u crkvi okrenuti smo prema njemu, i svećenik koji predmoli i žrtvuje, i narod zajedno s njime kao kraljevsko svećenstvo. Na oltaru ispred svetohraništa uvijek stoji knjiga Evanđelja da bi nas podsjetila da je Riječ tijelom postala i da prebiva među nama – tumači vladika u miru mons. Kekić.
Križevačka eparhija ili biskupija sastavnica je Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ona je od 1852. i u sastavu nekoć Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, danas Zagrebačke crkvene pokrajine ili Zagrebačke metropolije. Jurisdikcija križevačkog biskupa proteže se na sve grkokatolike koji žive u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Sloveniji, a nedugo nakon što je postao biskupom mons. Kekić podijelio ju je iz pastoralnih razloga na Žumberački vikarijat, Slavonsko-srijemski vikarijat i na Grkokatolički vikarijat u Bosni i Hercegovini. Biskupija broji 40 župa, s oko 24.000 vjernika.
U sklopu biskupije djeluju i časne sestre bazilijanke.
PRIČEST KVASNIM KRUHOM I VINOM
Među nevidljivim razlikama rimokatolika i grkokatlika je i razlika pričesnog kruha. Rimokatolici slave euharistiju beskvasnim, a grkokatolici kvasnim kruhom. U oba slučaja to je pravi, pečeni pšenični kruh; u oba slučaja on se pretvara u pravo Tijelo Kristovo, što izričito priznaje i vrhovni učitelj vjere, rimski papa. Na Istoku kroz sva stoljeća sačuvao se starodrevni običaj da se svi vjernici, a ne samo svećenik, pričešćuju pod prilikama kruha i vina. Na Zapadu se uveo običaj da se vjernicima u pričesti daje samo Tijelo Kristovo pod prilikom kruha, a Krv Kristovu pod prilikama vina uzimaju samo svećenici.
SVEĆENICI ŽIVE U SKLADNIM BRAKOVIMA
Naime, svećenik kao takav, prema crkvenoj disciplini Istočnih Crkava (i katoličkih i pravoslavnih) ne može se ženiti. Svaki svećenički kandidat mora pohađati bogoslovni fakultet i diplomirati. Kroz vrijeme svoga studija (šest godina) on se slobodno odlučuje hoće li se ženiti ili će ostati neženja. Onaj tko se odluči za ženidbu, sklapa brak sa svojom odabranicom prije negoli će ga njegov biskup rukopoložiti (zarediti) za đakona, dakle ženi se kao laik. Onaj pak tko slobodno izabere beženstvo (celibat), ne može se kasnije kao zaređeni svećenik ženiti. Ako po svojoj ljudskoj slabosti na tom putu iz bilo kojih razloga ne izdrži, onda ga Crkva lišava službe. Takav mora tražiti neko drugo zanimanje. Ako se želi crkveno vjenčati, mora preko svoga bis-kupa zamoliti Svetu Stolicu da ga se svede u laički stalež. Istočne katoličke Crkve, ulazeći u crkveno zajedništvo, ljubomorno su čuvale i sačuvale tu disciplinu iz prvih stoljeća kršćanstva. I kad se o tome govori da li u Katoličkoj crkvi ima oženjenih svećenika, onda treba reći: da, ima ih – onih u Istočnim katoličkim Crkvama. Velika većina svećenika Križevačke biskupije živi u brakovima, i to skladnim brakovima.
KAKO ZNATI NA KOJOJ SMO LITURGIJI?
Kako bi netko znao kad dođe na liturgiju da li je služi grkokatolički ili pravoslavni svećenik, neka počuje molitve u kojima se moli za crkvenu hijerarhiju. Grakokatolici mole za papu rimskoga (spominju ga čak pet puta, dok ga rimokatolici spominju samo jedanput), dok pravoslavni mole za svoga patrijarha i nadležnog episkopa.
U ČEMU SU ISTI S RIMOKATOLICIMA, A U ČEMU S PRAVOSLAVCIMA
Grkokatolici i rimokatolici su i jedni i drugi katolici, što jasno proizlazi i iz samoga naziva. I jednima i drugima vrhovni pastir na zemlji je papa, rimski biskup. On je simbol i jamac tog zajedništva. Onaj tko je u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom, on je katolik. Katolici bilo kojega obreda imaju zajedničku baštinu: iste vjerske istine, isti ustav (deset Božjih zapovijedi), isti izvor Božje milosti (sedam svetih tajni ili sakramenata). Grkokatolici su, kao i pravoslavni (u većini slavenskih naroda), baštinici istoga bizantskog obreda, s time da svaka samostalna Crkva ima neke posebnosti.
– Pravoslavni obred kao takav ne postoji, nego postoje razne pravoslavne Crkve koje se u svojim bogoslužjima služe raznim obredima. U pravoslavnim se Crkvama u slavenskim zemljama, u Grčkoj, te u još nekim zemljama koje baštine bizantski obred, veći dio godine služi Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga, a deset puta godišnje Liturgija sv. Bazilija Velikoga, dok se u Svetoj četrdesetnici kroz tjedan (osim subote i nedjelje) služi Liturgija pretposvećenih darova. Te liturgije nastale su dok je Crkva bila jedinstvena. Prema tome, i jedni i drugi služimo ta bogoslužja uz male inačice – tumači vladika križevački u miru mons. Nikola Kekić.
IVAN PAVAO II.: PRIHVATITE DUHOVNA BLAGA
”Obraćenje je potrebno latinskoj Crkvi da potpuno poštuje i vrednuje dostojanstvo Istočnjaka i sa zahvalnošću prihvati duhovna blaga kojih su Istočne katoličke Crkve nositeljice na korist cijeloga katoličkog zajedništva; na taj način Crkva Rima neka konkretno pokaže, mnogo više nego u prošlosti, kako poštuje, kako se divi kršćanskom Istoku i kako smatra bitnim njegov doprinos za potpuno življenu univerzalnost Crkve.”
Bl. papa Ivana Pavao II. u apostolskom pismu Orientale Lumen
KATEDRALA U KRIŽEVCIMA
Katedrala Presvetog Trojstva jednobrodna je crkva s tlorisom i obliku križa. Duga je 38 m,u lađi široka 8,5 m, a u križu 15,5 m. Crkva je visoka 15m, a toranj 46 m.U zvoniku su četiri zvona.
MARČANSKI I KRIŽEVAČKI BISKUPI
Sjedinjenje s Rimom biskup Simeon Vratanja potpisao je 19. studenoga 1611., ispovjedivši katoličku vjeroispovijest u ruke kardinala Roberta Bellarmina. Tri dana kasnije, papa Pavao V. Svojim apostolskim pismom potvrđuje uniju. Unija traje sve do 17. srpnja 1777. kada papa Pio VI. na prijedlog Marije Terezije bulom “Charitas illa” ukida Marčansku biskupiju i utemeljio Križevačku grkokatoličku biskupiju.
Marčanski biskupi:
– Simeon Vratanja, prvi marčanski biskup. Za svoga boravka u Rimu vladika Simeon zamolio je papu da manastir Marču podigne na čast arhimandrije
– Gabriel Mijakić, 1670.bio je uhićen kao sukrivac u uroti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana
– Silvestar Ivanović, najtužniji dan za njega je bio 19. studenoga 1735. kada je u Marču provalila grupa konjanika (provalnici su monahe vezali,bacili u tamnicu i zvjerski mučili)
– Bazilije Božičković,posljednji marčanski biskup
Križevački biskupi:
– Bazilije Božičković, prvi križevački biskup
– Julije Drohobecki, podigao sirotište “Julianeum”, obnovio biskupsku kuriju u Pribiću i sagradio velebnu crkvicu u spomen 300. godišnjice sjedinjenja.
– Dionizije Njaradi, izdao molitvenik “Gospodu pomolimsja”, uveo duhovne vježbe za svećenstvo, brinuoza misije u župama, u eparhiju doveo časne sestre bazilijanke i službenice, obnovio Provinciju otaca bazilijanaca
– Slavomir Miklovš, oformio je Prezbitersko vijeće, Pastoralno-katehetsko vijeće te Ekonomsko i Građevinsko vijeće.
– Nikola Kekić, današnji križevački biskup.
ZAŠTITNICI KRIŽEVAČKE EPARHIJE
Zaštitnici Križevačke biskupije su Sveta Tri Svetitelja:
sv.Bazilije Veliki
sv.Grgur Bogoslov
sv.Ivan Zlatousti
Zajdenički blagdan se slavi 30. siječnja
Shematski prikaz svih istočnih katoličkih Crkava:
1.Aleksandrijska obredna skupina:
Koptski katolički patrijarhat(Egipat)
Etiopska katolička crkva
2.Antiohijska obredna skupina:
Maronitski katolički patrijarhat(Libanon)
Sirski katolički patrijarhat
Malankarska katolička crkva(zapadna Indija)
3.Bizantska obredna skupina
Albanska grkokatolička crkva
Bjeloruska grkokatolička crkva
Bugarska grkokatolička crkva
Grčka grkokatolička crkva
Hrvatska grkokatolička crkva
Italoalbanska grkokatolička crkva
Mađarska grkokatolička crkva
Makedonska grkokatolička crkva
Melkitski grkokatolički patrijarhat(Libanon)
Rumunjska grkokatolička crkva
Ruska grkokatolička crkva
Rusinska grkokatolička crkva(Potkarpatje i Srbija)
Slovačka grkokatolička crkva
Ukrajinska grkokatolička crkva
4.Armenska obredna skupina:
Armenski katolički patrijarhat(Libanon,Sirija)
5.Kaldejska obredna skupina:
Kaldejski katolički patrijarhat(Irak)
Malabarska katolička crkva(zapadna Indija)
