S hrvatskim misionarom u Mineru u Boliviji, fra Ivicom Vrbićem, uskrsni intervju napravili smo na Veliki ponedjeljak, u Velikom tjednu uoči ovogodišnjeg Uskrsa. Budući da se radi o poprilično velikoj vremenskoj, a i klimatskoj razlici, prvo smo ga pitali kakvo je vrijeme i u kakvom se ozračju u Boliviji priprema za uskrsno slavlje.
„Meni je super vrijeme, jer je oko 25 stupnjeva, premda se radi o jesenskom vremenu. Najzanimljivije mi je kad vidim da ljudi u crkvu dolaze u zimskim jaknama, a ja se još uvijek znojim. To je ta kulturološka ili toplinska razlika. Ja malo odahnem, a oni odmah oblače zimske jakne. Imamo mnogo kiše, ali dobro je da nije bilo poplava“, kaže fra Ivica Vrbić.
– Kako izgleda misionarski rad u uvjetima velikih kiša i neprohodnih putova?
– Baš sam poslao automobil na remont, jer se zbog loših cesta sve rasklima, ne funkcioniraju senzori, ne mogu se otvoriti vrata… Na Cvjetnicu sam išao na naše filijale, kao i dan ranije, i naš najveći problem je kad dogovorimo svete mise ondje i onda padne velika kiša. Svi planovi tada ovdje padnu doslovno u vodu. Kad smo krenuli u filijale baš tada je dva sata trajao prolom oblaka i gledao sam samo kako bi prošli najgori dio dok se nije posve raskvasilo. Kad se dođe do prvih filijala onda je lakše.
– I uspjeli ste?
– Uspjeli smo, Bog nam je pomogao na tome putu i ono što mi je drago je da smo došli do svih ljudi. Kako bi shvatili tajnu Božje ljubavi. Veliki tjedan zamišljam tako da Bog nama daje ruku spasa, koju mi želimo prihvatiti i uhvatiti se za nju. Najveća mi je želja reći svim ljudima – Bog ti daje ruku. Stalno govorim kako Isus nije na križu umro radi dobrih ljudi, nego radi grešnika i ako netko da njegov život nema smisla i da je daleko od Boga mora biti svjestan da se radi o đavolskoj laži. To je laž koja nam govori da smo grešni i da nas Bog zbog toga ne voli, pa se onda mi odmičemo od njega. Bog nam upravo u Velikom tjednu daje svoju ruku svima, mi je želimo prihvatiti i hodati s njim.
– Kako izgleda kad dođete na tako neku udaljenu filijalu i donesete im, kako velite, Božju ruku?
– Znamo koje ćemo ljude sresti, ali upoznajemo i nove ljude, jer su ovdje vrlo žive migracije. Naprosto skupe nekoliko stvarčica koje imaju i presele u drugo mjesto. Uvijek sa sobom nosimo pomoć, jer znamo gdje je koji bolesnik, koje lijekove koristi, tko nema za jesti ili robu za obući. Pakiranje misionarske torbe nije samo uzeti hostije i vino pa idemo dalje, jer se u automobil ukrcava sve ono što znaš da je potrebno ljudima kojima ideš. Ne možemo naviještati radosnu vijest ljudima, koji još uvijek imaju prazan trbuh, nemaju što jesti, nemaju lijekova i ono što im je najosnovnije za život. Navještaj Božje riječi ide prvo kroz konkretno djelo, jer je Isus slao svoje učenike dajući im četiri konkretne zadaće. Kad je prvi put poslao 72 učenika nije im rekao da pričaju, nego – radite. Tj. mrtve uskrisujte, bolesne liječite, gubave čistite i zloduhe izgonite! I upravo je u tome živ naš misijski rad, jer radimo na konkretan način. Nekad se čini da možda pridajemo više pažnju toj socijalnoj naravi i da ćemo s druge strane zapostaviti onaj propovjednički dio, no ja onda kažem: „Bože, ja dajem svoje, a ti sa svoje strane nadoknadi ono što propustim.“ Jer mi ništa ne možemo perfekcionirati, ali Bog uvijek može nadodati. Također, uvijek mi je u glavi ono kad Isus kaže da bez njega ne možemo učiniti ništa, pa velim – evo, Isuse, ja sam sa svoje strane napravio što sam moga, a sad ti.
– Koliko imate filijala?
– Imamo 23 filijale, a najudaljenija je oko 36 – 38 kilometara. Zašto oko? Pa zato što se stalno mijenjaju putevi, pa kad se raskvasi, onda tražimo drugi zaobilazni put. No najbitnije je pronaći put do ljudskoga srca. Imamo mnogo stanovnika i ono što radimo je tražiti ljude. Mislim da je to najbitnije u misijskom poslanju. Crkva u Hrvata još uvijek nije došla u tu situaciju da idemo tražiti ljude. Umirovljeni papinski propovjednik Cantalamessa rekao je kako su dvije tipične slike u Crkvi.
– Koje su to?
– Isus kao dobri pastir i Isus kao ribar. On nas želi učiniti ribarima ljudi. I tada se zapitamo, koga mi ribarimo i gdje bacamo mreže? Pa Cantalamessa kaže da smo mi, zapravo, pastiri koji su ostali čuvati one ovce koje su s nama u stadu. Idemo li tražiti one izgubljene? Iskreno govoreći, mi ovdje možda ne bi imali nijednog zapisanog za pričest ili krizmu da ne obilazimo škole. Posjetili smo sve škole u okolici i tražimo bilo koju mogućnost koja nam se otvori kako bi tražili ljude, pozivali ih na sakramente, euharistiju, molitve… Papa Franjo to zove Crkvom u izlasku. Mi moramo biti vani, ići prema drugima i naviještati im Radosnu vijest. Toga nema bez laika i toga su ovdje svjesni, jer svjesni laici traže da rastu u vjeri i da idu naviještati. Ne samo da bi bili vjernici i kazali kako idu u crkvu, ispovijedaju prve petke i mole krunicu svaki dan, nego se treba zapitati koga ti evangeliziraš i koga si ti doveo Isusu? Ako si ti u svojem životu doživio promjenu i da ti je Bog očitovao svoju ljubav, ideš li ti drugima govoriti o toj ljubavi. Nema li toga svjedočanstva, onda uzalud vam trud svirači. Što se događalo ljudima koji su doživjeli snažno iskustvo Isusa? Isus im je branio da govore o njemu, ali ga oni nisu slušali i išli su drugima govoriti o njemu i svjedočiti što im je napravio. Crkva mora biti svjesna svojega poslanja, a to je ići drugima ususret i donositi im nadu da nije sve izgubljeno i da Bog ima zadnju riječ. Svi možemo pogriješiti, ali ako se uzdamo u Boga onda znamo da Bog ima zadnju riječ.
– Kako to izgleda u konkretnom životu oko vas?
– Evo na primjer, mi imamo oko 60 vjeroučitelja i nijedan od njih ne prima plaću za taj svoj rad. Rade neki svoj posao, a svoje svjedočanstvo vjere daju besplatno i to tako da svjedoče vjeru drugima. Bez obzira jesu li automehaničari, profesori u školi, čistačice ili rade na polju šećerne trske. Baš poput jedne naše vjeroučiteljice, koja poput muškaraca radi jako težak posao upravo na poljima šećerne trske, koja subotom i nedjeljom dolazi pripremati za misno slavlje. Nije baš bila po mjeri poglavara svojega sela i htjeli su je maknuti, a ona koja nema čak ni osnovnu školu rekla im je: „Vi ćete maknuti? Niste me vi postavili na ovo mjesto, Bog me izabrao!“ Bila je svjesna da je nije župnik izabrao da bude vjeroučiteljica, nego ju je Bog poslao da bude vjeroučiteljica u tome mjestu. To su konkretni ljudi koji su doživjeli konkretno Božje djelovanje u svojem životu i to je najveća evangelizacijska formula da drugima svjedoče ono što je Bog napravio u njihovim životima.
– Što onda treba poduzeti?
– Mi u Crkvi u Hrvata trebali bi malo pomalo dolaziti do toga da imamo vjernike koji će upravo zbog toga što su nešto veliko doživjeli u svojem životu, žele to svjedočiti i drugima. Pratim u medijima katoličke evangelizatore, ne trebamo imati elitu katoličkih evangelizatora, nego svi katolici trebaju biti evangelizatori…
U Boliviji se posebno štuje Veliki petak, primjerice, u velikim procesijama od više tisuća ljudi, ali nakon što prođe Velika subota, na Uskrs gotovo nikoga ne bi bilo u crkvi. Međutim, fra Ivica Vrbić i njega braća misionari to su promijenili svojim radom. Kako su to učinili i što fra Ivica Vrbić poručuje o našem vlastitom uskrsnuću, pogledajte u „Popcastu by Darko Pavičić“.
