Marko Matijašević vjernik, evangelizator, teolog, suprug, otac dvojice sinova, osnivač i predsjednik udruge “Eho” iz Zagreba, odnedavno i autor knjige „Slomljen, al’ blagoslovljen“…
Za uvod ću se poslužiti pitanjem koje je EHO zajednica nedavno postavljala mladima na ulici – tko je zapravo Marko?
– Prije sam uvijek razmišljao o ovom pitanju da ja nisam svoja uloga, voditelj, evangelizator, propovjednik, molitelj, kako god netko vidio sve ono što ja radim, ne mogu biti ni samo suprug ni otac, to ne može biti odgovor na pitanje tko sam ja, pravi odgovor je uvijek da sam ljubljeno dijete Božje. I to je točno, ali sam i sve ono drugo jer ja to ne mogu isključiti, gdje god da se pojavim ja predstavljam nešto, sve što činim se gleda kroz te uloge. Ne mogu se baš ponašati kao dečkić, ipak sam oženjen muškarac. Ne mogu misliti samo na ono što meni treba, ipak sam i otac. Možda sad previše filozofiram, ali danas gledam na ovo pitanje da sam ja svakako sve ovo što i činim i što živim i ne mogu to isključiti.
Kada ljudi susretnu osobe koje gorljivo žive vjeru, jedno od prvih pitanja je kad se dogodio trenutak obraćenja. Kod vas to nije bio samo jedan trenutak, nego put. Koji su bili ključni trenuci u kojima ste shvatili da od života želite više i da želite dublje živjeti svoju vjeru?
– Ne mogu reći za svoj život da sam imao jedan trenutak kad sam nešto doživio i onda sam odlučio krenuti za Bogom. Više je to bio neki hod i povremene odluke za nečim više. One koje bih posebno izdvojio bi bili susreti na Taboru kod patera Zvjezdana Linića, tamo sam možda prvi put doživio živog Boga. Tada sam bio u sedmom razredu… Poslije toga je bilo ljeto nakon što sam u drugom razredu srednje tijekom praznika imao mononukleozu, nakon čega sam odlučio da ću redovito ići na molitvene susrete zajednice i negdje krajem srednje škole se dogodilo nešto u meni da sam htio postati i predani član zajednice i aktivnije služiti, dalje je sve povijest. Jednostavno, nakon tih odluka i početka služenja osjetio sam da je to nešto gdje me Bog zove i da želim tome posvetiti svoj život. Sad je već prošlo 15 godina od tada i siguran sam da nisam pogriješio.
U sretnom ste braku i sa suprugom Mirjanom zajedno odgajate dvojicu sinova. Što je za vas brak danas i jeste li s drugačijim očekivanjima o braku ušli u taj odnos? Čime vas je supruga osvojila?
– Brak je za nas mjesto ljubavi i podrške jedno za drugo, i podrška u pozivima koje imamo u svojim životima. I prije braka sam bio siguran da je Mirjana osoba za mene i da će me moći razumjeti. Volimo način na koji živimo. Mislim da to često spomenemo jedan drugome jer navike, vrijednosti i smjer u kojem vidimo vođenje naše obitelji bio nam jeuvijek jednak. Naravno uz izazove koji dođu putem na koje ne možemo biti uvijek spremni, ali zato smo tu jedno za drugo i nastavljamo se boriti.
Rekao bih da me osvojila pjevanjem. Upoznao sam je na susretima u zajednici i bilo mi je super vidjeti curu koja mi se sviđa, lijepa je i u molitvenoj je zajednici. Imala je vrline koje sam i karakterno tražio kod djevojke i tu je krenulo moje “osvajanje” koje je trajalo dosta godina. Karakterno smo slični ako se misli na tvrdoglavost, ali vjerujem da se dobro nadopunjujemo.
Danas je izazovno živjeti svetost braka, ali i brak uopće. Što mislite da je glavni razlog velikog broja razvoda – ulazi li se danas preolako u brak i može li se, po vašem mišljenju, barem dio rastava spriječiti? Ljudima je danas teško pronaći partnera koji im odgovara. Jesu li zaista teška vremena za odnose i brak ili su ljudi postali neprilagodljiviji?
– Mislim da bismo trebali imati malo bolju pripremu za brak, ne možemo sve stvari predvidjeti, ali dosta toga možemo iskomunicirati i vidjeti kako zapravo druga osoba razmišlja. Isto tako, biti svjesni da neke stvari koje nam smetaju ne nestaju kad uđemo u brak čudesno, nego se najčešće pojačaju, pa smo iznenađeni kako je sad teško i vjerujem da u svim tim promjenama koje brak, a kasnije i djeca donesu, mnogi se ne snađu i onda nažalost mnogo brakova tako i puca. Ali ima tu danas i mnogo drugih stvari, a jedna od njih je ta da taj zavjet koji smo si dali olako shvaćamo.
Što se tiče ostvarenih osoba koje su i dalje same, vjerujem da s vremenom postoji dio nas koji je ipak malo teži za prilagođavanje i promjene zbog druge osobe. Teško je kad imamo tako dugo neki svoj ritam u koji bi trebao sad netko drugi ući, a partnerski odnos i kasnije brak je baš to usklađivanje ritmova gdje ne može sve ići kako sam ja zamislio. Moram bit svjestan i druge osobe i biti spreman na suradnju.
Biti voditelj zajednice nosi veliku odgovornost, ali još zahtjevnija i odgovornija je stalna uloga supruga i oca. Koje karakteristike muškarac danas treba imati i što za vas znači biti muškarac u obitelji?
– Vjerujem da je svaka osoba jedinstvena i ne postoji jedan savršen sklop karakteristika koji je za takvu ulogu. Svatko od nas donosi sa svojim talentima i osobnošću jedinstven pristup u svojoj obitelji. I vjerujem da svaki muškarac koji prihvati svoj autoritet koji mu je dan odozgo i koji slijedi Krista u svom životu, može donijeti blagoslov i biti blagoslov za svoju obitelj. Možda mi je kao muškarcu i mužu bilo najteže prihvatiti da se u braku ne vrti sve oko mene, pa nekad moram ja stati po strani i biti podrška. To se još dodatno pojača kada dođu djeca i tek onda vidiš da postoji netko tko te treba i tko upija sve tvoje, a da onda to u tebi treba probuditi i želju da, zbog primjera i onoga što im želiš prenijeti, daš sve od sebe da se mijenjaš i napreduješ.
Kad gledate svoj život od djetinjstva do danas, kako biste opisali put kojim vas je Bog vodio? Je li to uvijek bilo ono što ste i sami priželjkivali ili vas je vodio kroz situacije koje nisu bile u skladu s vašim željama? Kako danas prihvaćate Božju volju kada nije ono što biste vi željeli?
– Danas, kad gledam unazad, sve je imalo smisla. Premda sam tek nešto ozbiljnije vjeru shvatio pred kraj srednje škole, nekako je kroz sve te faze prije izgledalo kao priprema za ono što dolazi. Vidio sam da je neke talente stavio u mene i stvarno sam ih koristio, a kasnije kad sam krenuo evangelizirati sve je to još više došlo do izražaja. Jedino što nikad nisam mislio da ću raditi je pričati ovako pred ljudima. Imao sam veliki strah od javnog nastupa i velika mi je stvar da je Bog baš to izabrao kako će se proslaviti u mom životu.
Danas gledam na Božju volju više na stanje mog srca. Ne toliko na izbor A, B ili C, više kao gdje je moje srce danas i je li mi Bog na prvom mjestu. I ne znam, nekako sam usmjeren na ono što mislim da trebam raditi i gdje vjerujem da me zove, to ne dovodim u pitanje ako sam siguran da On to želi. Mislim da sam se do sad uvjerio da je Njegov plan mnogo bolji od mojih pa onda samo slijedim.
Za razliku od drugih, vi ste otvoreno govorili i o svojim grijesima i padovima. Koliko je teško živjeti vlastiti život javno, a istodobno sačuvati intimu obitelji i ostati ponizan? Postoje li svjedočanstva o kojima vam je bilo posebno teško ili neugodno progovoriti?
– Teško je kad postoji mogućnost da ljudi te stvari i iskoriste protiv tebe, ali sam uvijek bio spreman pričati o padovima jer želim biti blizu onima koji se bore i koji često misle da su samo oni u borbi i problemu, dok ljudima koji ovako služe sve ide lakše. A nije baš tako, zapravo je to pod još većim povećalom. Bilo mi je teško prihvatiti da dok si na nekoj poziciji svaki tvoj korak i pad mnogo je teži nego kod drugih i da mi svi to svjesno i nesvjesno tako gledamo kod onih koji vode. Bilo je toga što je bilo teško, ali ne bih to sad ih ponavljao.
Život koji živite, javno svjedočenje i rad, teško je zamisliti bez kritika i različitih mišljenja. Koliko vas takve situacije dotiču i kako reagirate na negativne komentare i suprotna mišljenja?
– To baš ovisi o tome kakvi su i zbog čega dolaze. Bilo je raznih situacija, pa u meni postoji prirodna želja da se opravdam ili odgovorim, ali to nije baš urodilo plodom. Trenutačno vježbam sam sebe da se mogu od toga odvojiti i ne dopustiti da me uvuku u takve priče ili negativne osjećaje. Mislim da je teško reći da me uopće ne dira i da je to moguće, ali s vremenom se učim nositi s tim.
Postoji li druga strana Marka koju ljudi ne vide na društvenim mrežama? Nešto osobnije ili možda neka nova životna uloga u kojoj se tek želite ostvariti?
– Jedna mi je osoba rekla kako je slušala moje predavanje u kojem sam se dosta šalio i da je očekivala da sam zabavniji privatno. I naravno da sam joj to zamjerio i neću nikad zaboraviti. Šalim se, ali onda je nakon nekog vremena i češćih susreta promijenila mišljenje, pa sam jednom na to u šali rekao da nije da nisam zabavan nego da nije upoznala još tu moju opušteniju ulogu. Ima Marko koji priča pred ljudima, Marko koji je ozbiljan i izgledam kao da sam ljut, a zapravo nisam i sramežljiv sam pa sam povučen i opušten Marko koji se voli šaliti. Ne znam u kojoj mjeri sam to sve na društvenim mrežama, ali se trudim biti dosta prirodan.
Eho projekt danas okuplja velik broj mladih. Za one koji vas možda prvi put susreću – kada i kako je nastao cijeli projekt, što sve Eho zapravo jest i što obuhvaća? Što biste izdvojili kao njegovu najveću vrijednost?
– Udrugu Eho pokrenuli smo 2016. i započelo je to baš onako biblijski tj. kroz san. Nakon kojeg se počelo sve otvarati i slagati oko pokretanje zajednice. Kroz to pokrećemo određene programe. Ideja svih tih programa bila je da ono što smo iskusili i naučili na nekom području podijelimo s drugima i širimo dalje. I prije zajednice Eho organizirali smo konferenciju koja se zvala EHO pa je bilo logično u tom trenutku da ćemo i zajednicu nazvati tako, a sama ideja naziva zapravo je bila da sve što radimo odjekne, da eho Božje ljubavi odjekne i širi se dalje. Da ljudi koji prolaze naše programe mogu to prenositi drugima i nastaviti dalje živjeti i dijeliti ono što su primili.
Krenuli smo u stanu u kojem sam tada živio, u dnevnom boravku. Onda smo polako uspjeli iznajmiti svoj prvi manji prostor. Nakon toga smo došli u Gundulićevu, kod sestara milosrdnica, gdje su nas primile u svoje prostorije i već šest godina smo u njima. Trenutačno imamo mnogo programa, konferencija i projekata koje organiziramo, kroz koje radimo evangelizaciju i formaciju. Evangelizaciju radimo na našim otvorenim susretima ponedjeljkom i na konferencijama. Imamo veliku Eho konferenciju u prosincu, imamo konferenciju “ProBUDI” za srednjoškolce i studente, te konferenciju “Osnažena” za žene. Kroz programe radimo formaciju.
Naši edukacijski programi su na neki način formacija, gdje radimo na tome kako tvoja uvjerenja utječu na način na koji živiš svaki dan, na raznim područjima kao što su partnerski odnosi, proučavanje Biblije i osobna molitva, financije na biblijski način, emocije, misli, unutarnje iscjeljenje i slične teme. Imamo i tim ljudi koji služe u raznim područjima i timovima. Kao što su molitveni, slavljenički, poslužiteljski. Tu su i naši programi poput “Eho Kids” za predškolarce. Imamo i “Alfa program” koji provodimo dva do tri puta godišnje za srednjoškolce i studente. Mislim da je naša posebnost baš u tim edukacijskim programima kroz koje nudimo formaciju za vjernike kroz naše platforme, a i organizacija konferencija nam je kroz godine postala specijalnost. Organizirali smo 22 kroz ove godine.
Vaš poziv nije posao s radnim vremenom nakon kojeg se “isključite” i živite nešto drugo – evangelizacija je vaš život. Kako izgleda jedan vaš radni dan i s kojim se izazovima najčešće susrećete u toj svakodnevici?
– Da, teško se isključiti jer je to nešto do čega ti je stvarno stalo. To je tvoj poziv i stalno razmišljaš o svim tim stvarima. Dani kroz tjedan često prolaze u pripremama, razgovorima i organizaciji. Ovisi tko od nas što radi i za što je zadužen, netko za mailove, netko za slanje paketa i organizaciju, netko za objave, snimanja i organizaciju sadržaja. Moje vrijeme često je provedeno u pisanju materijala, stvaranju objava i edukacija, snimanju videa, objavljivanju sadržaja, razgovorima s ljudima i molitvi. Uz to su tu i naši susreti te edukacije koje ili vodim ili u njima sudjelujem. Možda je meni najveći izazov kad moram snimati materijale i edukacije, a ne osjećam se da imam snage za to, jer u tom snimanju i prenošenju znanja je potrebno dosta predanosti, jer to oduševljenje želiš prenijeti i onda kad se baš i ne osjećaš najbolje.
Koliko je važno okružiti se ljudima koji dijele iste vrijednosti kako bismo ostali čvrsti u vjeri, a istodobno ne zatvoriti se prema onima koji ne žive vjeru?
– Za mene je jako važno s kim sam okružen, jer zajedništvo oblikuje čovjeka više nego što nekad želimo priznati. Lakše je ostati čvrst, slobodan i vjeran onome što živiš kad imaš oko sebe ljude koji te podsjećaju tko si i kome pripadaš. Ne zato da bi pobjegli od svijeta, nego da bi imali snagu biti u svijetu bez da nas on proguta. Ali to ne znači zatvaranje prema drugima. Mislim da je ključ u tome da znaš gdje stojiš. Ne moraš biti nametljiv, ali treba biti jasno tko si, što živiš i koje su tvoje vrijednosti. Ljudi možda neće odmah pitati za savjet, ali kad dođe njihov težak trenutak, važno je da znaju kome se mogu obratiti.
U radu s mladima svakodnevno susrećete njihove stvarne borbe i pitanja. Što ih danas najviše muči i gdje, unatoč svemu, vidite najveću nadu za njih?
– Mislim da mlade danas najviše muči pitanje identiteta i vrijednosti. Mnogo ih izvana djeluje sigurno, a iznutra su umorni, zbunjeni i gladni stvarnog prihvaćanja. Bore se s uspoređivanjem, pritiskom da moraju uspjeti, biti zanimljivi, lijepi, jaki, a istodobno se osjećaju jako sami. Imaju mnogo sadržaja, a malo smisla. Mnogo komunikacije, a malo bliskosti. Mladi i dalje duboko traže istinu.
Meni je najveća nada to što mladi još uvijek imaju srce koje može gorjeti za nešto stvarno. Nisu izgubili žeđ, samo često piju na krivim izvorima. Ima jedna pjesma koju volim i koja kaže, u prijevodu – ne želim lutati okolo i piti iz slomljenih bunara. Aludirajući na redak iz Jeremije koji govori da smo si napravili bunare koji su ispucani i ne mogu zaržati vodu, a Bog je izvor žive vode.
Često naglašavate da ne možemo živjeti “na dva kolosijeka” – jedno u vjeri, a drugo u svakodnevici. Gdje nalazite mir, imate li svojeg duhovnika i kako se “resetirate” kada osjetite da dolazite blizu granice iscrpljenosti?
– Vjerujem da je jako opasno kad čovjek počne živjeti odvojeno, pa jedno govori u vjeri, a drugo živi u svakodnevici. Meni mir najviše dolazi kad se vratim na jednostavne stvari tj., tišinu, molitvu, Božju riječ, prisutnost… Imam duhovnika i osobe s kojima mogu govoriti o svojim borbama, promišljanjima, ali i propitkivati odluke. Čvrsto vjerujem da moramo imati nekoga s kime ćemo nešto provjeriti i pitati za savjet iskusnije od sebe.
Nedavno ste izdali knjigu „Slomljen, al’ blagoslovljen“ koja je u kratkom roku postala vrlo tražena. Kako je nastala ideja da je napišete i koliko je vremena prošlo od prvog poticaja do realizacije?
– Rekao bih da je ideja za knjigu u meni sazrijevala godinama. Nakon mnogo godina propovijedanja, rada s ljudima, razgovora i osobnih iskustava, osjećao sam da je vrijeme za knjigu, a i dobivao sam često poticaje od drugih za to. Naslov “Slomljen, al’ blagoslovljen” imao sam već dugo u mislima, ali nisam znao kako točno posložiti sadržaj i da to ne bude samo niz misli, nego stvaran put kroz koji čovjek može proći. Prekretnica se dogodila kroz jedno obiteljsko iskustvo na Mariji Bistrici, kad smo sa sinovima prolazili postaje križnog puta i pokušavali ih objasniti jednostavno, dječjim jezikom.
Nakon toga kad sam razgovarao sa suprugom o tome kako bih možda napisao knjigu, pa je ona predložila da mi poglavlja budu postaje križnog puta i da te teme tu provučem kroz knjigu. Od početka pisanja do izdavanja je prošlo dva i pol mjeseca. Ali nije sve išlo glatko, bio sam u nekom trenutku u kušnji odustati s tim planom i produžiti rok jer sam zapeo na devetoj postaji, ali na kraju to nije bila opcija i nekako je sve bilo na vrijeme. Neke teme su me vraćale na osobne borbe, slabosti i rane, i to je bilo neko bolno proživljavanje tih iskustava. Ali baš zato sam želio da ova knjiga ne bude knjiga o savršenstvu, nego knjiga koja čovjeku govori da je u redu biti slomljen i da Bog često upravo kroz te pukotine ulazi sa svojim svjetlom.
U knjizi ste vrlo intimno podijelili svoja iskustva, ali i razgovor sa sinom. Imate li osjećaj koliku vrijednost ste time ostavili svojoj djeci? Koji su vas dijelovi knjige osobno najviše dotaknuli i zašto?
– Mislim da ne možemo znati koliko nešto ostavlja neku vrijednost trenutno dok to radimo iz srca, ali ono što sam želio s time je ostaviti nešto što će pokazati djeci više od fotografija i onoga što sam radio javno. Da mogu vidjeti da njihov tata nije bio savršen, ali je pokušavao biti iskren, vjeran i otvoren Bogu i da to više od svega želim njima.
A mene su možda najviše dotaknuli dijelovi knjige koje govore o padovima i susretima s drugima na tom putu. Recimo Isusov susret s majkom Marijom. Gledao sam ga iz dvije pozicije, kao netko tko prolazi put i susreće nekog tko me poznaje i uz mene je u tom putu, ali i kao iz pozicije roditelja koji će jednog dana morati pustiti svoje dijete da odradi svoje borbe i bit mu podrška, a ne pokušati to odraditi umjesto njega, kako bi i on imao svoju pobjedu i Uskrs.
Knjiga „Slomljen al blagoslovljen“ nosi snažan naslov, no s obzirom da postoji i pjesma fra Marina Karačića i knjiga sličnog naziva, kako ste doživjeli te poveznice i odakle ideja za naslov?
Razgovarao sam s fra Marinom i predložio da knjiga nosi naziv po njegovoj pjesmi. Njemu je to bilo drago i oboje smo se suglasili da je to odličan naslov za knjigu. Kasnije sam saznao da postoji knjiga sličnog naslova, „Slomljen, a blagoslovljen“, ali ono što je mene vodilo je bila ta povezanost s fra Marinovom pjesmom. Osjetio sam da taj naslov najbolje opisuje križni put – i kad si slomljen, na kraju dolazi blagoslov.
U knjizi govorite i o tome koliko smo potrebni jedni drugima – tko su ljudi u vašem životu koji su vaši “Šimuni” u svakodnevnim situacijama?
U životu stvarno trebamo svoje Šimune. Trebamo ljude koji neće nužno riješiti naš križ, ali će ga neko vrijeme pomoći nositi. Za mene su to prije svega moja supruga, moja obitelj, ljudi koji me poznaju i kad nisam na pozornici, kad nisam jak, rječit ni spreman. To su prijatelji i suradnici koji imaju hrabrosti reći istinu, ali i ostati blizu. To su bili svi oni koji su bili na nekom dijelu puta i pomogli mi da ga izguram.
Uvjeren sam da ne možemo ništa veliko sami napraviti, da trebamo jedni druge i da trebamo pomoć i da trebamo biti spremni dati pomoć.
Što biste voljeli da čitatelj ponese kao ideju nakon što pročita vašu knjigu? Kad biste u jednoj rečenici trebali poslati poruku mladima i obiteljima danas – što bi to bilo?
Volio bih da čitatelj nakon ove knjige ne ostane samo s dojmom da je pročitao nešto emotivno ili duboko, nego da ponese nadu. Da shvati da slomljenost ne mora biti kraj priče. Da put ne završava u grobu. Da pukotina ne znači da je sve izgubljeno. Bog ne odbacuje slomljeno srce, nego upravo tamo često najdublje djeluje.
Volio bih da ljudi osjete da nisu sami, da ih Bog vidi, da ih ne definira njihov pad, njihova rana ni njihova prošlost. Pad nije kraj. Smrt nema zadnju riječ. Možda danas nosiš križ. Možda si pao. Možda si u tišini. No, ako je Krist uskrsnuo, onda ni tvoja priča nije gotova. Ova knjiga završava na 14. postaji, ali tvoj put ne završava ovdje. Stoga, ispruži ruku Isusu. Dopusti mu da te vodi čitavim putem, kroz krv, znoj, suze i prašinu, kroz padove, tišinu i ponovno ustajanje. Možeš biti slomljen, a da si i dalje blagoslovljen.
