Nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić bio je poznat po svojoj skromnosti i jednostavnosti. Nije oko sebe imao neku poslugu, niti neke velike protokole. Jedan od njegovih najbližih suradnika i pratitelja bio je Stjepan Kranjčec, njegov osobni vozač. Kranjčec je, prije Kuharića, vozio i njegova prethodnika kardinala Šepera te kardinala Alojzija Stepinca. Osim dobrim vozačkim osobinama, odlikovao se i golemom diskrecijom i pouzdanošću, no u knjizi „Tajna kardinalova vozača“, otkrio je neke dijelove svojega profesionalnoga života, ali i njegovih suvozača kardinala.
Tako, primjerice, malo ljudi zna da je kardinal Franjo Kuharić volio voziti automobil te da se često mijenjao sa svojim vozačem Stjepanom Kranjčecom čim bi izašli iz Zagreba.
„Kad smo išli za Rim, prvo bi stajanje obično bilo iza ondašnje jugoslavenske granice, u Italiji. Malo bi prošetali, protegnuli noge i popili kavu. Jer, u automobilu se malo razgovaralo. Čak i za dugih putovanja suputnici bi izmijenili tek poneku riječ. A kada bismo došli u Italiju, na autocestu, često smo znali nadbiskup Kuharić i ja zamijeniti mjesta. On jako voli voziti, osobito dok je bio mlađi. Tako da je on bio vozač, a ja suvozač. Vozio bi, praktički, od granice sve dok se ne bismo približili Rimu, a onda bi se ponovno zamijenili za mjesta. Nas smo dvojica mnogo puta u Rim išli sami. Njegov tajnik vlč. Ivan godina tek je potkraj nadbiskupove službe namješten za tajnika. Msgr. Stanković, koji se znao voziti s nama, s vremenom je imao sve više posla u Njemačkoj s Caritasom, pa smo na putovanja odlazili sami. Ja volim brzo voziti i vozim koliko automobil može ići, ali kardinal Kuharić vozi brže od mene!“, posvjedočio je Kranjčec u knjizi „Tajna kardinalova vozača“.
Otkrivajući kako mu je bilo s kojim od trojice kardinala, Kranjčec je rekao kako je „s nadbiskupom Kuharićem bilo je ‘najnezgodnije’ putovati, jer za dugih putovanja nije volio zaustavljanja“.
„Kada bi se sjelo na Kaptolu u automobil, on bi najradije želio da se vozimo sve do Rima bez stajanja. To je smetalo mnogima koji su s nama putovali, osobito pušačima, jer u automobilu nisu smjeli pušiti, pa su jedva čekali da negdje pristanemo kako bi zapalili cigaretu. Jednom je s nama u Rim išao đakovačko-srijemski biskup Ćiril Kos. On je strastveni pušač i stalno se vrtio u automobilu, jer mu se pušilo. ‘Franjo, hoćemo li negdje stati?’, pitao on kardinala Kuharića. ‘Budemo, budemo tu negdje’, odgovori mu ovaj, s očitom namjerom da ne stanemo tako brzo. Kada je biskup Kos vidio da neće biti ništa od skore pauze, on veli: ‘Ali, ja sam gladan!’ Stali smo zatim negdje iza Venecije. Biskup Kos iskočio je iz automobila i odmah je zapalio cigaretu. ‘Fino, ti onda nećeš ništa jest’, dobacio mu je sa smiješkom nadbiskup Kuharić. Kos je samo odmahnuo rukom i vukao dim za dimom“, ispričao je Kranjčec, dodavši da su, one godine kada je nadbiskup Kuharić imenovan kardinalom najviše putovali za Rim, čak pet puta.
„U Rimu je najviše problema bilo s parkiranjem. Osobito kod Hrvatskog zavoda sv. Jeronima, u kojemu smo odsjedali, a koji nema garažu. Još veća nezgoda je što je na trgu ispred sv. Jeronima autobusna stanica i čim bi netko tamo ostavio automobil, makar i na dvije-tri minute, došao bi ‘pauk’ i odnio ga. Inače, u Vatikan smo ulazili izravno u dvorište gdje se primaju strani diplomati i državnici. Straža bi nas na ulazu pozdravila, nadbiskup ili tko bi već išao s njim otišao je svojim poslom, a ja bih parkirao automobil i šetao po dvorištu dok bi bila kakva sjednica. Razgovarao sam tada sa stražarima, švicarskim gardistima, koji svi govore njemački, kojim se i ja koristim. U Rimu sam se jednom zgodom susreo i s papom Ivanom Pavlom II. Bilo je to u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima na 600. obljetnicu toga zavoda, kada je papa bio na večeri. Kardinal Kuharić me predstavio papi i rekao: ‘To je moj vozač. On vozi već 50 godina!’ Kasnije sam od pape Ivana Pavla II. dobio odlikovanje ‘Za Crkvu i papu’“, ispričao je Kranjčec, a ljude je često zanimalo što razgovaraju tijekom vožnje.
„Mnogi me pitaju što se razgovaralo u automobilu i malo tko vjeruje da se u automobili najviše šuti. Meni osobno to najviše i odgovara, jer mi je tijekom cijele vožnje ‘uho na motoru’. No i kada netko pripovijeda u vožnji, ja ga ne čujem, jer sam koncentriran na vožnju i ono što se događa na cesti. Kardinal Kuharić, na primjer, prekriži se čim sjedne u automobil i počne moliti Zdravo Marijo, a ako je tajnik s njim, onda se moli i krunica. Kada se izmoli krunica, kardinal u ruke uzima brevijar i čita. Najviše se, zapravo, razgovara kada se napravi pauza na nekom dužem putu, na primjer, za Rim. Misli se razmjenjuju kada izađemo iz automobila, ali nikada to nisu nekakve službene ili posebno važne teme, kao što bi to netko mogao pomisliti“, rekao je Kranjčec, koji je od 1939., kada je došao u Zagrebačku nadbiskupiju za vozača, imao samo jednu nezgodu i to upravo dok je vozio kardinala Kuharića.
„Išli smo u Đurđevac i negdje na putu između Bjelovara i Đurđevca počela je padati kiša. Vozio sam prilično brzo, jer smo gotovo uvijek kasnili zbog toga što se nikada ne računa da se nešto može dogoditi na putovanju. Sa sporedne ceste pred nas odjednom je izletio ‘fićo’. Istina, vidio sam ga kako ide po toj sporednoj cesti, ali mislio sam da će stati, jer da je vidio nas na glavnoj cesti. No on nije stao i morao sam naglo zakočiti, a budući da je padala kišica, cesta je bila skliska, kočnice nisu dobro uhvatile i mogao sam ili udariti u njega ili skrenuti s ceste. U ‘fići’ su bile četiri osobe i bio ti to strašan sudar da sam udario u njih. Kočenje me zanijelo izvan asfalta, u pijesak i zatim ravno u grabu. Bilo je to s ‘opelom’. Nikome ništa nije bilo, čak se ni automobil nije jako ošteti, ali ga sam nisam mogao vratiti ponovno na cestu. S nama je išao rektor sjemeništa, zaustavio je automobil koji je prolazio cestom, zamolio da on i kardinal dođu s njim do Đurđevca. Oni su otišli, a meni je učitelj iz škole koja je bila u susjedstvu pomogao traktorom da se ponovno vratim na cestu. Vratio sam se u Bjelovar, malo poravnao lim koji se oštetio i čekao kardinala Kuharića da dođe do Bjelovara i da se vratimo u Zagreb“, ispričao je Kranjčec, dodajući kako su policajci, čak i u komunizmu, prema njima bili korektni.
„Policajci su uglavnom prema nama bili korektni, no bilo je onih koji su otvoreno pokazivali da nam nisu skloni. Međutim, automobil je uvijek bio ispravan, dokumenti su bili u redu i nisu nam ništa mogli. U socijalističkom sistemu jednom nas je zaustavio policajac i to dok smo išli na aerodrom. Zatražio je dokumente, vozačku i prometnu dozvolu i osobne karte. Ja sam vozio kardinala Kuharića na avion i samo smo nas dvojica bili u automobilu. Vrtio je dokumente u rukama, gledao malo u osobne karte, malo u nas i odjednom upitao: ‘Koji je od vas dvojice Kuharić?’ Ja sam rekao da ja nisam i da kardinal sjedi pokraj mene. Bilo mi je nevjerojatno da nije znao tko je Kuharić. Ili je znao, pa je htio malo provocirati. No nakon dolaska demokracije, policija je više nego susretljiva. Jednom nas je, baš u ono vrijeme rata i uzbuna, kod Dugog Sela zaustavila policijska patrola. Policajac nas je odmah prepoznao i zamolio kardinala da mu da potpis za uspomenu. Zaželio nam je sretan put i brzo smo nastavili dalje za Zagreb“, prisjetio se Kranjčec, koji je bio vjeran suradnik svome nadbiskupu sve do posljednjih dana njegove službe.
