O misama koje se ne smiju propustiti kroz godinu, jer se radi o tzv. zapovjednim blagdanima te kako se odnositi prema ostalima koje nazivamo spomendanima, katolički tjednik Glas Koncila odgovorio je čitatelju kojega je to zanimalo:
»Zanimljivo je da u početcima Crkve nije postojala obveza pohađanja mise. Tek u 4. st. misa u nedjelju snagom državnoga zakona postaje obveznom za vojnike. Od onoga razdoblja pojedine krajevne sinode utvrđuju disciplinske mjere, djelomice s velikom tolerantnošću. Tek u 13. st. na Zapadu su stegovne mjere motivirane trećom zapovijedi Dekaloga, a od polovice 15. st. smatrane su obvezatnima pod kaznom smrtnoga grijeha. Obveza nedjeljne mise je kao formalni zakon uvedena tek 1917., sa Zakonikom kanonskoga prava«, ističe u svojoj knjizi »Liturgijski simbolički govor« dr. mons. Ivan Šaško, čime i nas na zanimljiv način podsjeća na našu vjerničku obvezu sudjelovanja na nedjeljnoj misi, citirajući i konstituciju o liturgiji Drugoga vatikanskoga koncila »Sacrosanctum concilium« u kojoj piše da »Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom«. »To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samoga dana uskrsnuća Kristova. Toga su se dana vjernici dužni sastati zajedno da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije izvrše spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu koji ih ‘uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za živu nadu’ (1 Pt 1,3). Stoga je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla. Neka joj se druga slavlja, osim doista najvažnijih, ne pretpostavljaju, jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine« (SC, 106).
Dr. Šaško još nas jednom – baš vjernički i duhovno, ali i teološki – podsjeća: »Nedjelja jest i treba biti vidljivim simbolom obnovljena čovječanstva, i to počevši od samoga načina slavlja nedjeljne euharistije, budući da se ne radi jednostavno o poštovanju zapovijedi, nego o izražavanju novoga čovjeka u susretu s Bogom i s bližnjim; to je stvaranje slike Božjega naroda. Stoga se kaže da je nedjelja i dan Crkve.«
Suvremena katolička enciklopedija pak ističe da postoje četiri zapovjedna blagdana: Tijelovo u četvrtak poslije svetkovine Presvetoga Trojstva, Uznesenje Blažene Djevice Marije 15. kolovoza, Svi sveti 1. studenoga i Božić 25. prosinca. I Hrvatska biskupska konferencija odredila je sljedeće: »Kao zapovijedani blagdani slave se: ‘Rođenje Gospodina našega Isusa Krista (Božić), svetkovina Tijela i Krvi Kristove (Tijelovo), Uznesenje svete Bogorodice Marije (Velika Gospa) i Svi Sveti. Ostali se blagdani slave kao nezapovijedani na vlastiti dan«, ističe se u »Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« (bilješka, br. 87).
Sve su nedjelje »u vremenu kroz godinu« blagdani, osim korizmenih nedjelja i nedjelja došašća koje imaju prednost pred svetkovinama. Naime, prema stupnjevima liturgijskih slavlja, prednost slavljenja liturgijskih dana računa se prema određenoj tablici iz koje je jasno da u prvu razinu spadaju Vazmeno trodnevlje muke i uskrsnuća Gospodnjega, rođenje Gospodnje, Bogojavljenje, Uzašašće i Pedesetnica, nedjelje došašća, korizme i vazmenoga vremena, srijeda Pepelnica, dani Velikoga tjedna od ponedjeljka do uključno četvrtka, dani Vazmene osmine, svetkovine Gospodnje, Blažene Djevice Marije i svetaca naznačene u općem kalendaru, kao i svetkovine glavnoga zaštitnika mjesta ili grada, spomen svih vjernih mrtvih te sljedeće vlastite svetkovine: svetkovina glavnoga zaštitnika mjesta ili grada (slavlje obvezujuće i za redovničke zajednice), svetkovina posvete i godišnjice posvete vlastite crkve, svetkovina naslovnika vlastite crkve i svetkovina naslovnika, utemeljitelja ili glavnoga zaštitnika reda ili kongregacije (može se slaviti samo jedna svetkovina naslovnika, utemeljitelja ili glavnoga zaštitnika reda odnosno kongregacije. Druga slavlja s istim naslovom mogu se slaviti, ali samo kao blagdan). Slično nam u svojoj knjizi »Vjera u pitanjima« (dijelove prenosi Bitno.net) objašnjava dr. Marin Škarica: »Svetkovine su najznačajniji dani, slavi se neko posebno Božje djelo spasenja; one su prvi stupanj liturgijskih slavlja, ispred blagdana i spomendana. Njihovo slavljenje počinje Prvom večernjom prethodnoga dana. Jedino Uskrs i Božić imaju svoju osminu. Blagdani su drugi stupanj liturgijskih slavlja. Slave se u okviru prirodnoga dana, nemaju Prve večernje, osim ako se radi o blagdanima Gospodnjim koji spadaju na nedjelje kroz godinu. Spomendani su treći stupanj liturgijskih slavlja. Na spomendane slavi se neki manje važan spomen u čast Blažene Djevice Marije ili nekoga sveca. Spomendani mogu biti obvezatni ili neobvezatni«, tumači dr. Škarica.
Izvor: Glas Koncila
