Bez ubojitih helebardi, na koljenima u napuhnutim crveno-žuto-plavim renesansnim uniformama, sa sjajnim kacigama s perjanicom na podu ispred svakoga od njih, pripadnici papinske švicarske garde početkom svibnja misom u bazilici sv. Petra u Vatikanu, završili su audijenciju kod pape Franje. Koji ih je, zajedno s članovima njihovih obitelji, koji su došli 6. svibnja na proslavu povodom obljetnice pljačke Rima 1527. godine, u kojoj je 189 švicarskih gardista branilo papu Klementa VII. od vojske Karla Petoga. Istoga dana, 34 novaka položilo je prisegu obećavajući da će štititi i braniti Papu i sve njegove nasljednike čak i uz opasnost za vlastiti život, upravo kako su učinili njihovi prethodnici.
Za Papu je to, vele u Vatikanu, dan koji uvijek rado čeka, jer je to prilika da „svojoj vojsci“ javno izrazi zahvalnost za prisutnost za njihovu službu. Obraćajući im se, Franjo je rekao da je zadovoljan zbog više pozitivnih aspekata o kojima su ga izvijestili njihovi nadređeni, ponajprije zbog odlična duha korpusa, zatim pozitivne atmosfere pune poštovanja u vojarni te uljudna ponašanje prema nadređenima i gostima, usprkos ponekad dugim razdobljima intenzivne i naporne službe zbog toga što su brojčano malo ispod stvarne snage.
Švicarska garda, kao obrambena sila Vatikana nastala je u siječnju 1506., u pontifikatu pape Julija II., rođena kao Giuliano della Rovere, koji je zamolio je švicarske kantone da mu pošalju malu vojsku od 200 ljudi za obranu papinske države. Naime, švicarski vojnici još od ranog srednjeg vijeka slovili su kao dobri najamnici i imali su dogovor o obrani i s drugim državama, ne samo s Vatikanom, koji je kontingent od prvih 150 vojnika dobio nakon potpisanih ugovora s kantonima Zürich i Luzern, a koji su u Rim stigli pod zapovjedništvom kondotjera Petera von Hertensteina i kapetana Caspara von Silenena, a sam ih je papa 22. siječnja 1506. blagoslovio na Trgu Sv. Petra, kako navodi „Vojna povijest“, dodajući kako se upravo stoga upravo taj datum drži danom službenog osnutka te najstarije vojne postrojbe na svijetu.
Otad su Švicarci ustrojeni u snažnu i discipliniranu postrojbu koja je bila podređena izravno papama, a njihov je broj varirao ovisno o prilikama. Pritom, zanimljivo je, papinska garda nije cijelo vrijeme zadržala svoj kontinuitet, jer su je nekoliko puta raspuštali i ponovno ustrojavali, pa tek od 16. stoljeća kontinuirano služi i čuva Svetog Oca. Svoj najsvjetliji, ali ujedno i najtragičniji doživjeli toga 6. svibnja 1527. kada su plaćeničke čete cara Karla V. zauzele i opljačkale Rim. Braneći uzmak pape Klemeta VII. u Anđeosku tvrđavu, od 189 švicarskih gardista poginulo ih je čak 147, zajedno sa zapovjednikom Kasparom Röistom. Stoga je upravo taj dan određen upravo kao dan prisege novih gardista papi u vatikanskom dvorištu San Damasco. Pri čemu prisežu na jednom od četiriju jezika ovisno iz kojeg švicarskog kantona potječu tj. na njemačkom, talijanskom, francuskom ili ladinu. Ladino je jezik Sefarda, a ladinski je jedan od retoromanskih jezika (judeošpanjolski, judeokastilski jezik), tj. jezik sefardskih Židova, koji se danas govori najviše u Izraelu, a ima oko 110.000 govornika ukupno u cijelome svijetu.
Ipak, za švicarske gardiste stoljećima vrijede neka vrlo striktna pravila. Primjerice, novaci moraju biti švicarski državljani i katolici. Služba im traje dvije godine, a mogu je produljiti na najviše 25 godina. Švicarska garda ima u pravilu oko stotinu gardista i sastoji se od četiri časnika, vojnog kapelana, 23 dočasnika, 70 helebardista i dvaju bubnjara. Zanimljivo je da je papinska garda jedina postrojba na svijetu čija se zastava mijenja budući da su joj sastavni dijelovi grbovi i trenutačnog pape i njihova zapovjednika, navodi „Vojna povijest“.
U pola milenija dugoj povijesti švicarske garde nije bilo Hrvata i to zbog samo jednog razloga, tj. zbog odredbe da pripadnik te najmanje i najpitoresknije vojske na svijetu mora biti rođen u Švicarskoj, gdje se Hrvati nisu rađali sve do epohe gastarbajtera. Ostale uvjete je bilo lakše ispuniti: biti švicarski državljanin, katolik, u dobi između 19 i 30 godina, visok barem 174 centimetra, maturirati, proći švicarsku vojnu obuku, biti u odličnoj fizičkoj i doličnoj moralnoj kondiciji, a ne biti oženjen, barem dok ne postignu dočasnički čin… Prvi Hrvat koji je prisegnuo za papina gardista bio je 1998. Aleksandar Barbarić, u 21. godini, rođen u Švicarskoj, u St. Gallenu, gdje se davno nastanio njegov otac, Zagrepčanin.
Tada je to bila velika vijest, a nakon njega uslijedili su Štefan Radoslav Brauer, Željko Pavelko, Andrew Galantay i Ivan Šarić, koji je čuvao dvojicu papa, Benedikta XVI. i Franju, i koji je je među njima bio prvi koji se odlučio za svećenički poziv te je za svećenika zaređen prošle godine.
Nekadašnji papinski gardist, danas don Ivan Šarić rođen je 22. siječnja 1991. u Švicarskoj, a roditelji mu potječu iz malog mjesta Prisoja pokraj Tomislavgrada, iz kojega su potekla brojna svećenička zvanja, među kojima je najpoznatije ime zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše. Ivanov otac Stipan kao gastarbajter otišao je u Švicarsku 1986., no već tada bio je u vezi s Ivanovom majkom Ljubom, također iz Prisoja, koja je stanovala u blizini Stuttgarta, a koja je sestra glasovitog hercegovačkog franjevca fra Petra Ljubičića, koji će, kako je najavila međugorska vidjelica Mirjana Dragičević Soldo, objaviti međugorske tajne, nakon što mu ih ona povjeri po Gospinu nalogu.
Stipan i Ljuba vjenčali su se 1988. godine i nastanili u švicarskom gradiću Wilu, gdje im se rodilo petero djece Iva, Ivan, Rafael, Marijana i Filip.
„Moji roditelji su bili pobožni, vjera im je bila iznimno važna, pa su se trudili da se u našoj obitelji živi kršćanski. Svake smo večeri zajedno molili Anđeo Gospodnji, a zatim i međugorskih sedam Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu. Ljeti smo redovito hodočastili u Međugorje, s kojim smo bili posebno povezani preko poznatog međugorskog svećenika fra Petra Ljubičića, inače mojeg ujaka“, ispričao je Ivan Šarić u svojem prvom ekskluzivnom intervjuu portalu Bitno.net, dodajući kako je njegova obitelj bila snažno povezana s hercegovačkim franjevcima koji djeluju u misijama u Švicarskoj.
„Hercegovački franjevci nedjeljom su redovito slavili svete mise u našem mjestu, a ja sam između svoje devete i četrnaeste godine jednom mjesečno ministrirao na svetim misama na njemačkom jeziku“, posvjedočio je Ivan, koji je završio srednju tehničku školu za CNC operatera, a nakon toga je otišao je u vojsku.
Po završetku osnovne vojne obuke, koja u Švicarskoj traje četiri mjeseca, Ivan je morao odlučiti hoće li sljedećih pet do šest godina služiti vojni rok nekoliko tjedana godišnje ili će ga „odraditi u komadu“. „Naime, švicarski zakon određuje da se vojska mora služiti tristo dana, a ročnik odlučuje hoće li to odraditi u intervalima ili u komadu. Ja sam se odlučio za drugu opciju. Prva četiri mjeseca služio sam u Wangen an der Aareu, a idućih šest mjeseci u Bremgartenu“, rekao je Ivan Bitno.netu, navodeći kako je njegov otac upravo u to vrijeme kod kuće pokrenuo razgovor o švicarskoj gardi i pitao Ivana što misli o tome kao svome budućem pozivu.
„Moram priznati da u početku nisam bio previše oduševljen. Naime, svaki put kada bih na televiziji gledao ‘Urbi et orbi’, promatrao sam švicarske gardiste kako stoje nepomično, poput nekih kipova. To mi se činilo previše strogo i nimalo ljudski. Jednostavno se nisam u tome vidio…“, posvjedočio je Ivan, no jednoga je dana, dok je još bio na odsluženju vojnog roka, na oglasnoj ploči ugledao brošuru o švicarskoj gardi.
„Ta brošura mi je proširila vidike. Doznao sam brojne nepoznate činjenice. Švicarska garda nije, kao što sam pogrešno smatrao, nekakav kavez iz kojega se izlazi samo u iznimnim situacijama. Štoviše, švicarski gardisti imaju svoju dinamiku, radne smjene, veliku odgovornost i časnu misiju – čuvaju Svetog Oca. Možda bi to ipak bilo za mene? Dugo sam promišljao i napokon odlučio da ću se prijaviti. Pa što bude – bude“, objasnio je i naveo kako je procedura ulaska u gardu prilično komplicirana, jer potencijalni kandidat, osim gore dva uvjeta da mora biti švicarski državljanin i katolik, mora biti star između 19 i 30 godina i visok najmanje 174 cm. Ivan je najprije dobio preporuku župnika, potom obavio liječnički test i nakon toga pristupio selekcijskim razgovorima. Kada je završio u užem krugu kandidata, razgovarao je sa zapovjednikom.
„Njega je zanimala moja motivacija. Odgovorio sam mu da mi je vjera iznimno važna, živim sakramentalno, odlazim redovito u Međugorje i velika bi mi čast bila služiti Svetom Ocu. Dodao sam im da volim vojsku i nemam problema s autoritetima“, naveo je i nekoliko tjedana kasnije, u listopadu 2011. saznao je da je primljen.
„Bio sam silno sretan i osjećao sam iznimnu čast. Odmah sam na Facebooku objavio vijest da se uskoro selim u Rim“, rekao je, a u Rim je otputovao je u veljači 2012.
„Za mene je to bilo ispunjenje mojih snova. Zadivljeno sam promatrao velebnu baziliku sv. Petra koju sam do tada gledao samo na televiziji. Sve mi se činilo toliko nestvarno, čak pomalo zbunjujuće, ali istovremeno jako lijepo“, prisjetio se.
Ivan se uselio u zgradu švicarske garde koja se nalazi kraj Vrata svete Ane, a kontingent je tada brojao oko 110 ljudi. „Većina gardista bili su Švicarci, a nas nekoliko je bilo stranog podrijetla. Ja sam tada bio jedini gardist hrvatskog podrijetla, ali sam od jednog dugogodišnjeg zaposlenika hrvatske redakcije Radio Vatikana doznao kako je prije mene u gardi bilo četvero Hrvata“, ispričao je i naveo kako švicarski gardisti rade u tri smjene tj. jutarnjoj, popodnevnoj i noćnoj.
„Naša osnovna zadaća je kontrolirati četiri vatikanska ulaza, paziti na sigurnost Svetog Oca za vrijeme audijencije te osiguravati Apostolsku palaču. Mi se brinemo o sigurnosti kardinala, veleposlanika, predsjednika i državnih delegacija koje posjećuju Vatikan“, opisao je službu gardista te kako je on na početku službe bio pozicioniran na ulazima u Vatikan, osim Vrata svete Ane, da bi nakon devet mjeseci bio premješten na poziciju kod Apostolske palače i ulaza kod Vrata svete Ane. Radno vrijeme traje osam sati, a ostatak dana gardisti su slobodni. Slobodno vrijeme Ivan je najčešće provodio obilazeći Rim i družeći se s prijateljima, a vikendima bi odlazio na nogometne utakmice i na hodočašća u brojna talijanska svetišta.
Papu Benedikta XVI. pamti kao marljivog radnika koji se uvijek držao protokola. „On nije bio nepredvidljiv i mi smo uvijek znali kamo ide i što će učiniti. Kada bi ulazio u automobil, uvijek bi nam mahnuo rukom i srdačno nas pozdravio“, prisjeća se Ivan, kao i prvog susreta s Benediktom XVI. Bilo je to nakon zakletve kada su u Vatikan doputovali i Ivanovi roditelji te su svi bili pozvani na prijem kod Svetog Oca. Ivan mu je prišao i izgovorio: „Sveti Oče, ja sam Ivan. Rođen sam u Švicarskoj, ali potječem iz Hrvatske.“ Ivanov otac mu je poljubio ruku i dodao kako su oni rođeni relativno blizu Međugorja. Papa je reagirao: „A, stvarno?“ Bila je to kratka reakcija, Ivan bi rekao tipično njemačka, ali i vrlo znakovita te kaže da se „osjetila simpatija“.
U Rimu je često susretao hrvatske hodočasnike kojima bi, kada mu se za to ukazala prilika, vrlo rado pristupao. Najprije bi u zraku ugledao hrvatsku trobojnicu i onda bi pozdravio hodočasnike: „Hvaljen Isus i Marija!“, a oni su bili iznenađeni da im se pripadnik švicarske garde obraća na hrvatskom jeziku. Jednom zgodom u Rimu je susreo svojeg zemljaka mons. Dražena Kutlešu. Ispričao je za Bitno.net da je za njega čuo još kao dijete, a pobliže ga je upoznao kada je s roditeljima prisustvovao njegovom biskupskom ređenju u Puli, kad mu je najavio da planira pridružiti se švicarskoj gardi. Mons. Kutleša to je očito zapamtio pa ga je posjećivao u Rimu.
„Na prvom sam susretu baš bio na straži kod bazilike svetog Petra. Stajao sam kao kip. Vidio sam da mi se približava netko poznat. Bio je to biskup Kutleša. Htio sam ga zagrliti, ali to mi nije bilo dopušteno jer sam bio na dužnosti“, prisjetio se Ivan koji, premda je u gardi mogao ostati 25 godina, nakon tri i pol godine odlučio se povući i to zbog razloga koji je sve iznenadio. Odlučio je postati svećenik!
Tu odluku nije donio iznenada. Odnosno, nije se dogodio neki određeni trenutak ili događaj kada je osjetio poziv, nego je taj poziv u njemu očito oduvijek postojao i s vremenom rastao. Na Čistu srijedu 2012., kao pripadnik švicarske garde s kolegama bio je na duhovnim vježbama koje će se pokazati presudnima za njegovu budućnost.
„One su za mene predstavljale dojmljivo iskustvo. Naime, do tada sam vjeru doživljavao kao neku obavezu. Moram ići u crkvu, moram moliti, moram postiti… Ondje sam napokon osjetio i doživio kontemplativnu religioznost. Shvatio sam da vjerovati znači biti u miru, biti spokojan, u slobodi se pribrati i slušati. Bilo je to drukčije od onoga na što sam naviknuo. To me se jako dojmilo“, posvjedočio je, dodajući kako je u Vatikanu je upoznao brojne svećenike s kojima je vodio nadahnute razgovore, napose brojne hrvatske svećenike, koje je susretao u Zavodu svetog Jeronima. Među njima izdvaja danas popularnog franjevca sa zagrebačkog Sv. Duha, fra Stjepana Brčinu, koji mu je ispričao svoje svjedočanstvo i ubrzo postao prijatelj.
„U meni se budila želja za svećeničkim pozivom. To sam morao priznati svojoj obitelji, jer su oni često otvarali teme o budućnosti. Pitali bi me koliko planiram ostati u gardi, što ću nakon toga raditi. Naravno da se u tim razgovorima nije spominjalo svećeništvo. Budući da sam shvatio da me moji vide u policiji ili u nekim poslovima osiguranja, ja se nisam usudio reći istinu. Svoju sam želju najprije priznao ujaku, fra Petru Ljubičiću, koji me je podržao i odigra važnu posredničku ulogu”, posvjedočio je Ivan, koji je svoju odluku nakon toga trebao kazati zapovjedniku garde.
U proljeće 2014. Ivana su tako pozvali na razgovor, jer ga je zapovjednik htio promaknuti. Rekao je Ivanu kako je zadovoljan njegovom službom i da računa na njega, no Ivan mu je tada priznao da ne zna koliko će dugo ostati u gardi, jer namjerava poći za svećenika.
„Iskreno, njega to nije previše iznenadilo, jer isam bio prvi gardist koji je osjetio svećenički poziv. On me je razumio i podržao“, rekao je Ivan, dodajući kako je neko vrijeme pomišljao želi li djelovati kao svećenik u Švicarskoj ili Hrvatskoj.
„Kao djelatnik Švicarske garde shvatio sam da je Crkva u Švicarskoj u krizi. Sve je manje vjernika i svećenika. Osjetio sam da me Bog treba u Švicarskoj. Rekao sam sebi da sam ipak rođen i odrastao u Švicarskoj, pa sam možda dužan pomoći tamošnjoj Crkvi. Stoga sam se prijavio za svećenika u biskupiji St. Gallen“, posvjedočio je Ivan, čije je svećeničko ređenje bilo u jednoj od najvećih crkvi u Švicarskoj, u katedrali u St. Gallenu, gdje se okupilo mnoštvo ljudi.
„Pozvao sam valjda sve ljude koje sam tijekom života upoznao. Između ostalih i klapu HRM-a Sveti Juraj, koju sam upoznao 2014. na međunarodnom vojnom hodočašću u Lourdesu. Oni su došli na moje svećeničko ređenje i pjevali na mladoj misi. Jednostavno sam htio da sudjeluju u mojoj radosti. Poslao sam brojne pozivnice i mnogo se ljudi odazvalo“, kazao je, a sljedećeg dana služio je mladu misu u St. Gallenu, a nakon toga i u rodnom gradu Wilu te posljednju mladu misu 9. kolovoza u Prisoju. Za svoje mladomisničko geslo uzeo je riječi iz Prve Ivanove poslanice „U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego da je On ljubio nas i poslao svojega Sina kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe“.
Da se nije odlučio za svećenički poziv, Ivan bi se, primjerice, mogao vjenčati nakon pet godina. Odnosno i prije na poticaj pape Franje, koji je svojim gardistima odlučio podići novu vojarnu u sklopu vatikanskog grada i koja se počinje graditi 2026. Švicarska zaklada već je prikupila više od 37 milijuna švicarskih franaka od procijenjenih 45 milijuna švicarskih franaka koliko je potrebno za zamjenu sadašnje 150 godina stare vojarne. Radi se o opsežnom projektu koji uključuje posebnu pozornost na kriterije ekološke održivosti i seizmičke prilagodbe, osjetljivost na zahtjeve zaštite povijesne i arheološke baštine prostora i okolnog urbanog rasporeda, kao i novi i funkcionalniji raspored prostora, prilagođen također inovacijama reforme garde koju je potaknuo sâm papa Franjo 2018., a među njima je i spomenuto proširenje mogućnosti za sklapanje braka (prije rezervirano za časnike) na sve vojnike nakon prvih pet godina službe.
Nova vojarna trebala bi dati važan prinos ponovnom okupljanju gardista i njihovih obitelji, koji su zbog nedostatka prostora trenutno primorani živjeti pomalo raspršeni, a time i potpori i jačanju te veze i osjećaja obitelji unutar garde.
Na svibanjskom susretu sa svojim gardistima papa Franjo potaknuo ih je da aktivno njeguju život zajednice. Kako bi to učinili, trebaju, rekao im je Franjo, ići pomalo protiv struje, s obzirom da je danas među mladima raširena navika da slobodno vrijeme provode sami s računalom ili mobitelom.
„Stoga i vama, mladi gardisti, kažem: Idite protiv struje! Molim vas, idite protiv struje! Bolje je iskoristiti slobodno vrijeme za zajedničke aktivnosti, za upoznavanje Rima, za trenutke bratstva u kojima se razgovara i dijele osobna iskustva, za sport… Ta iskustva izgrađuju vas iznutra i pratit će vas tijekom cijeloga života“, poručio im je papa Franjo, koji je svjestan da je pred njegovom gardom uskoro popriličan izazov, jer se očekuje da će uoči Svete godine 2025. milijuni hodočasnika posjetiti Vatikan, pa će se garda povećati za 25 pripadnika na ukupno 135, što je povećanje od gotovo 23 posto.
Kako bi pomogla u zapošljavanju, švicarska garda otvorila je novi ured za medije i kontakt u Švicarskoj. Dakako, navode se poznati uvjeti tj. javiti se mogu neoženjeni Švicarci u dobi između 19 i 31 godine, katolici dobrog zdravlja, s “besprijekornom reputacijom i visoki najmanje 1,74 metra te su završili osnovnu obuku u švicarskoj vojsci ”, kako se navodi internetskoj stranici garde.
„Odnos je, naime, ključno iskustvo za kršćane, a dobri odnosi glavni su put našega ljudskog i kršćanskog rasta i dozrijevanja. Stoga je život u proširenoj obitelji švicarske garde, tijekom najmanje dvije godine službe, za vas toliko važno i formativno vrijeme. Nije riječ samo o određenom razdoblju rada, nego o vremenu života i odnosa, intenzivnoga zajedništva u raznolikom društvu“, poručio je sadašnjim gardistima papa Franjo, kao i onima koji to smjeraju postati.
