Na Kupresu, u župi Suho Polje, ima jedna kuća koja je bliže crkvi nego mnoge druge. Ne samo po udaljenosti, nego po srcu. U toj kući živi obitelj Kuna. Kad padne snijeg i kad se nad poljem spusti tišina, oni se okupljaju oko starog radija. Slušaju riječi, slušaju glazbu, a prije svega – mole krunicu. Kao da žele sačuvati nešto što se ne može zadržati rukama: smisao, nadu, blizinu neba.
Njihova je priča ušla u moj život tiho, bez najave – u jednoj kuverti. Kad sam je otvorio, po stolu su se rasule papirnate ptice i srca. Origami. Krhki, nježni oblici. Ostao sam nijem i pitao se: „Bože, što je ovo?“ Na papiru je pisalo: „Ovo su origami radovi naše pokojne sestre i kćeri Lucije. Iako je bila slijepa, radila je čuda od papira.“
Od tada me slika slijepih ruku koje stvaraju ptice više nije napuštala.
Djevojčica koja je voljela život
Lucija je rođena 5. veljače 1998., kad na Kupresu snijeg zna padati najjače. Bila je vedra, živahna, puna života. Voljela je ljude i nije među njima pravila razliku. A onda je došla bolest – tumor na mozgu. Operacija. Sljepoća. Za obitelj – šok. Za Luciju – križ. Ali ne i kraj.
Nakon gubitka vida krenula je u školu „Vinko Bek“ za slijepe. Učila je Brailleovo pismo, voljela glazbu, šetnje, druženja. Sanjala je da će jednoga dana biti učiteljica likovnog. Od papira je stvarala ptice, cvjetove i srca – i gotovo sve darivala drugima. Kao da je znala: darovani život vrijedi samo ako se daruje.
Humor usred patnje
Prije transplantacije matičnih stanica pitala je liječnicu: „Smijem li Vas nešto pitati?“ “Naravno, Lucija.“ „Je li ovdje itko odapeo?“ „Ne, Lucija, nije.“ „Aha, onda mi je odmah lakše“, odgovorila je ona.
To nije bio bijeg od stvarnosti. To je bila pobjeda duha. Lucija nije poricala patnju – ali joj nije dopustila da postane gospodar.
Origami – teologija krhkih ruku
Dok gledam njezine papirnate ptice, uvijek pomislim na riječi svetog Tome Akvinskog: Logos je upisan u tkivo stvarnosti. Bog često bira slabe ruke da bi pokazao svoju snagu. Slijepe ruke, a stvaraju ljepotu. Krhki papir, a postaje krilo. Tišina – a govori glasnije od riječi.
Lucijine ptice nisu bile samo ukrasi. Bile su znak da i ono slomljeno može letjeti.
Križ koji ne slama vjeru
Bolest se vratila 2014., teža nego prije. Lucija je primila bolesničko pomazanje. Jedva je govorila, ali je tijekom molitve razgovijetno izgovarala: „Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.“
Dana 2. rujna 2015., u 8:05 ujutro, Lucija je preminula. Sahranjena je na Kupresu. Obitelj je zapisala: „Lucija nas je još više učvrstila u vjeri. Potaknula nas je na molitvu krunice.“
Kad sljepoća vidi više
Lucija je bila slijepa, ali je vidjela ono što mnogi ne vide: da život nije posjed nego dar, da radost ne ovisi o zdravlju, da ljubav nije teorija nego djelo, da Bog ne uklanja uvijek križ, ali daje smisao križu.
Neki ljudi ne žive dugo. Ali žive duboko.
Kupres, snijeg i obitelj
Dok ovo pišem, zamišljam obitelj Kunu kako se opet okuplja. Dvojica braće završili su fakultete, roditelji su se borili, radili, gradili novi dom. Život je išao dalje ali – nikada bez Lucije. U toj obitelji ostala je njezina rečenica, njezin smijeh, njezine ptice od papira i krunica koja ih svaku večer povezuje.
Smrt koja nije kraj
Lucija nije pobijedila bolest. Ali je pobijedila očaj. Nije promijenila svijet. Ali je promijenila srca. Nije živjela dugo. Ali je živjela istinito. Zato njezin život nije tragedija. Lucijin život je Evanđelje.
Krist, križ, uskrsnuće
Lucija nije progledala očima. Ali je naučila ljude, kako će gledati Krista. Nije izbjegla križ, ali je naučila nositi ga s Onim koji je prvi nosio križ. Nije pobjegla od smrti, ali je živjela kao da vjeruje u uskrsnuće.
Na Kupresu i danas pada snijeg. Bijeli snijeg prekriva brda i putove. Ali ne prekriva ono što je važno: trag jedne djevojčice koja je u tami naučila svijetliti. Negdje na nebu, među pticama koje više nisu od papira, jedna Lucija sada vidi ono što mi još ne vidimo.
Gleda se srcem
Dok god na Kupresu netko uzme krunicu u ruke, dok god snijeg pada po brdima, dok god papirnate ptice podsjećaju da i krhko može letjeti – Lucija neće biti samo uspomena. Bit će znak. Da se ne živi samo dugo, nego duboko. Da se ne gleda samo očima, nego srcem. Da se ne vjeruje samo kad je lako, nego posebno onda kad je teško. Jer neki ljudi ne dođu na svijet da bi dugo ostali. Neki dođu da bi nas naučili kako se korača prema nebu.
Lucijo s Kupresa, anđele naš tihi, hvala ti što si nas naučila da je svjetlo jače od sljepoće, a ljubav glasnija od svake bolesti.
