Bilo je za pretpostaviti da će se nakon ovomjesečne „muške krunice“ napetost oko toga fenomena polako početi ispuhivati. Ponajviše zbog činjenice da u molitelji, kao što su i najavili, nakon tri godine odlučili promijeniti molitvene nakane. Pa ako su stare krivo shvaćene u dijelu javnosti i tako krivo shvaćene bile su provokacija nečijoj savjesti, onda ove nove to doista nemaju priliku. No nije se očekivalo da će napetost splasnuti u tako velikim razmjerima kao što se to zbilo nakon svega onoga što se dogodilo u Rijeci.
Naime, ondje je riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić najavio kako će svake prve subote ujutro u riječkoj katedrali služiti misu i izložiti Presveti Oltarski Sakrament nakon nje. A sve kako bi molitelje pridobio da dođu moliti u crkvenom, a ne javnom prostoru. Jer nije tajna da je mons. Uzinić protiv ovakve javne pobožnosti, što je često isticao. I taj njegov stav odgovara protivnicima krunice iz lijevo-liberalnog miljea, koji ionako mons. Uzinića uzimaju kao jedinog „pravog“ među biskupima, pa su ohrabreni tim njegovim potezom u Rijeci uoči ove molitve čak i proglasili svoju pobjedu nad moliteljima. Jer su ih oni tobože natjerali da promjene nakane (što nije istina, naravno), a nadbiskup će ih s trga potjerati u crkvu.
I to s dolaskom u crkvu doista se i dogodilo, međutim desilo se i nešto više od toga. Naime, molitelji su bili na misi koju je predvodio mons. Uzinić, dio ih je ostao na klanjanju Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, a dio ih otišao na trg moliti krunicu. S tim što mons. Uzinić nije prekinuo klanjanje sve dok molitva krunice nije završila, pa su molitelji svjedočili da se molitva iz crkve upravo u tome trenutku sjedinila s molitvom na trgu. Neki su to proglasili čak i svojevrsnim čudom.
Važno je znati koja su dva snažna čimbenika utjecala na događaje u Rijeci. Prvi je biskupski autoritet, odnosno sakramentalna snaga biskupskoga reda i kontinuitet biskupske službe s apostolskim nasljeđem. To se upravo moglo vidjeti u ovom slučaju u Rijeci. Bez obzira voli li netko ili ne voli, cijeni ili ne cijeni ovoga ili onoga biskupa, vjernička je obveza poštivati činjenicu njegova apostolskog mandata, koja proizlazi iz sakramenta biskupskoga reda. To se možda najzornije vidi kod egzorcizma, gdje se nijedan svećenik ne smije upustiti u taj obred bez biskupskog odobrenja, odnosno odobrenje za egzorcizam ne treba samo zaređeni biskup. Tako da, volio netko nadbiskupa Matu ili ne, bio suglasan s njegovim javnim nastupima i politikom, to nema nikakve veze sa snagom apostolskog nasljeđa koju on drži u svojim biskupskim rukama.
Drugo, pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom istina se ne može sakriti. Ta moćna pobožnost, u kojoj se na vidljiv način štuje Kristova prisutnost u komadiću kruha, može se proglasiti krunom vjerničke privrženosti božanskoj ljubavi. I tu se može povući paralela s demonskim svijetom, što su, primjerice, vidjeli mnogi koji su na toj pobožnosti sudjelovali u Međugorju (gdje je ona redoviti dio duhovnog programa), pri čemu su nazočni s duhovnim smetnjama i opsjednuti zavijali kao najljuće zvijeri. Samo zbog prisutnosti Krista u komadiću kruha izložena u pokaznici.
To je nadnaravna dimenzija onoga što se prošli vikend dogodilo u Rijeci. Ljudski planovi bili su nešto drugo. Od utjerivanja molitelja u crkvu do proglašenja pobjede nad njima. No nadnaravna stvarnost očitovala se posve drukčije. I u njoj se skriva snaga Crkve koja je svijetu nepoznata. Koji će i dalje tražiti svoje favorite na ovoj ili onoj strani po pitanju „muške krunice“, proglašavati ovoga ili onoga pobjednikom. Jer svjetovnim očima nije dano vidjeti ono što je moguće duhovnim. U kojima je i krunica, dakako, moćno oružje protiv mnogih zala ovoga svijeta.
