Proučavanju lika i djela kardinala Franje Kuharića pridonijela je i knjiga „Život i djelo kardinala Franje Kuharića“ u nakladi „Kršćanske sadašnjosti“. Radi se, zapravo, o zborniku s istoimenoga interdisciplinarnoga znanstvenog simpozija održanoga u Zagrebu 1. i 2. srpnja 2022., koji je trebao biti održan 2019. u prigodi 100. obljetnice rođenja kardinala Kuharića, no to je spriječila pandemija.
Jedan dio zbornika sadrži i osobni dnevnik kardinala Kuharića, koji je zanimljiv zbog rekonstrukcije prilika i vremena u kojemu je on živio, posebno burnih razdoblja poput 70-ih godina i „Hrvatskog proljeća“.
„Dnevnik Franje Kuharića pisan je tijekom dugog razdoblja (1968. – 2002.) te je i opsežan i bogat. Zauzima ukupno četiri arhivske kutije (kutije br. 7, 8, 9 i 10 njegove ostavštine u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu) u kojima je gradivo podijeljeno u 15 mâpa s ukupno 18 sveščića, a ukupan broj stranica dnevnika premašuje tisuću. Kuharić je svjestan određenih manjkavosti, od kojih izdvajamo njegove „šutnje“, koje znaju trajati i pola godine, što ga nerijetko u prvoj narednoj zabilješci uznemirava jer drži da se nije disciplinirao i redovito vodio bilješke o stvarima koje bi kasnije tijekom povijesti mogle biti značajne, a povjesničarima korisne radi osvjetljavanja istine o povijesnim događajima“, pišu Ana Biočić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Vatroslav Siketić s Pontificio Collegio Croato di San Girolamo u Rimu, dodajući kako je sam je Kuharić bio svjestan da je njegov dnevnik dio gradiva koji tvori „važnu skupinu povijesnih izvora“.
Kardinal Kuharić pomno je pratio političku situaciju 70-ih godina te se upravo iz njegova dnevnika mogu iščitati stavovi o „Hrvatskom proljeću“, navode Biočić i Siketić u tekstu „Žalosni Božić 1971. – Hrvatsko proljeće u dnevniku kardinala Kuharića“.
Tako je početkom prosinca, tijekom razgovora sa Šagi-Bunićem, kada mu je potonji predložio da pošalje Titu brzojav zabrinutosti zbog najavljenih represija u Hrvatskoj, koje je Tito spomenuo u govoru večer prije, Kuharić je zapisao: „Razmislio sam i poslao sam. Ne mogu ja biti odijeljen od svoga naroda i ne može biti svejedno što će biti s njima, a izgleda mi da je sav bačen na zemlju.“ Očito je odlučio da neće šutjeti. Brzojav je očekivano izazvao reakcije. U Dnevniku se navodi da se Ivan Ceranić u Centru KS kod Šagi-Bunića raspitivao zna li išta o brzojavu, a u javnosti su bile različite interpretacije brzojava – od oštrog brzojava do pisma. Također, u prosincu piše da je išao blagosloviti baraku u Sigetu da se može redovito održavati misa, „a preko Save zasjeda Centralni komitet SKH! Sve je opkoljeno milicijom da ne bi studenti izašli na ulice! Situacija je tjeskobna. Savka Dabčević i Pirker dali su ostavke! Tripalo je dao ostavku na svim funkcijama! Ipak je sve to usmjereno protiv težnja hrvatskog naroda koji ima pravo na svoj kruh u svojoj domovini!“
Suosjećao je s nastalom situacijom i narodom: „Situacija u Zagrebu vrlo teška i tjeskobna. Studenti mirno demonstriraju ali i to je grijeh. Brutalno ih se tuče, a možda ima i mrtvih! Dvadeseti vijek koji obećaje raj zemaljski! Nema kraljevstva pravde bez Kraljevstva Božjeg!” Na zasjedanju svećeničkog vijeća 15. prosinca 1971. godine ne spominje Hrvatsko proljeće, ali piše: „Upozorio sam ih na ozbiljnu situaciju i rekao im da budemo svi ozbiljni i odgovorni.” Smatrao je da njegovi svećenici imaju pravo znati što njihov nadbiskup misli i da moraju znati kako će uvijek postupati po svojoj savjeti
„U Dnevniku možemo iščitati otvorenu zabrinutost Kuharića za stanje u SR Hrvatskoj“, navode autori i dodaju kako je Kuharić dobio jamstva od vlasti da će odnosi na relaciji Crkva – država ostati nepromijenjeni, no nije bio uvjeren u to jer je smatrao da se potonji odnos ne ogleda kroz odnos nadbiskupa i predsjednika općine. Piše: „Crkva je svaki vjernik. Odnos Crkve i Države sastoji se u tome kakav je odnos društva prema vjerniku. Ako je i jedno dijete poniženo radi vjerskog uvjerenja, Crkva je ponižena i nije slobodna.” Prigovara izjavi tajnika Saveza komunista Vojvodine da za Partiju stvar vjerskoga opredjeljenja učitelja nije privatna i da je marksizam jedina nauka. Kuharić promišlja: „I onaj mali čovjek koji se je poveselio kao Hrvat da će doći do stvarnije i pravednije ravnopravnosti među narodima u Jugoslaviji, bit će sada etiketiran.” Brinuo se da će neki morati dati ostavke, što će dovesti do novih migracija. Na tom mjestu u Dnevniku možemo jasnije razvidjeti Kuharićeve stavove o Hrvatskom proljeću. Naime, intencija mu je bila podržati svoj narod u borbi za slobodu jer je smatrao da svatko ima pravo na slobodu, pojedinac ili narod. Zalagao se za slobodu jer se samo slobodan narod može razvijati, a drži da bi razvoj SR Hrvatske pomogao razvoju SFRJ. Smatra da se hrvatska težnja za ravnopravnošću nije trebala tako „žigosati kako se žigosala i nije trebalo armiju poslati na jedan narod“. Brinula ga je Titova izjava da su sudovi sudili previše prema zakonu, time je de facto poticao bezakonje. U Dnevniku piše da je Kuharić osudio uhićenja i batinanja Hrvata optuženih za nacionalizam, rekao je da Crkva to ne može mirno gledati. Istaknuo je problem isključivog nametanja marksizma koji se odražava na vjernike. Također je apostrofirao gospodarske probleme, poglavito devizni sustav.
Situaciju nakon Karađorđeva Kuharić naziva „hajka zapravo protiv jednoga naroda“. S obzirom na okolnosti, savjetovao je svećenicima da se ne održe polnoćke i uglavnom su se svećenici držali savjeta. Bojao se „provokacija i tučnjava“. Badnjak je protekao mirno, a u katedrali je održana polnoćka u 18 sati. Kuharić taj Božić naziva „žalosni Božić“. S druge strane vlasti su optužujući Crkvu tumačile pomicanje vremena polnoćki „znakom žalosti“ zbog situacije u Hrvatskoj. Kuharićeva božićna poruka izazvala je burne reakcije. Tako je u NIN-u 26. prosinca 1971. izašao članak beogradskog novinara Vlade Miletića pod naslovom „Pokret ostavki“ u kojem se Kuharića optužuje za podršku Hrvatskom proljeću. Optužbu Miletić potkrepljuje dijelom propovijedi koji govori o slobodi i pravu naroda na domovinu, jezik, život. Kuharić se na članak osvrće u Dnevniku. Piše da u NIN-u čita napad na svoju božićnu čestitku kojom je navodno podržao „neprijateljsku grupaciju koja postoji u Zagrebu“. Komentirao je da ono što vrijedi za svaki narod na svijetu, za Hrvate ne vrijedi. Predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama SR Hrvatske Frid nije podržao takve napise iz jednostavnog razloga: smatrao je da mogu dovesti do jedinstvenog djelovanja Crkve protiv države, a upravo je jedinstvo Crkve bilo ono što su komunisti nastojali „razbiti“. U tim stavovima podržao ga je predsjednik IK CK SKH Jure Bilić.
„Sastanci s predstavnicima državnih vlasti su nastavljeni, predmnijevamo kako bi razvidjeli stav nadbiskupa Kuharića i smjer u kojem će djelovati. Novi jugoslavenski ambasador kod Svete Stolice Kolman posjetio je Kuharića krajem siječnja 1972. Uvjeravao ga je da se politika prema Crkvi ne mijenja. U isto vrijeme na sastanku zagrebačke KOVZ u siječnju 1972. ocijenjeno je da Kuharić održava veze s „nacionalističkim snagama““, navode autori, dodajući kako je Kuharić nastavio izražavati svoje stavove o vjerskoj slobodi. Na tom tragu je njegova propovijed iz veljače 1972. u kojoj je govorio o vjerskoj slobodi, pravu roditelja na kršćanski odgoj, pravu prosvjetnih radnika na javno očitovanje vjere. Na pontifikalu u Križevcima ponovno je govorio o slobodi vjere. Državne vlasti su mu zamjerile takve istupe, a to mu je otvoreno rekao Stjepan Hummel, savjetnik poslanstva pri Svetoj Stolici kada je Kuharić došao u Rim rediti đakone u Pontificio Collegio Germanico et Hungarico de Urbe. Vlada je štoviše poslala demarš Svetoj Stolici vezano uz Kuharića i njegov razgovor s Kolarom, isticanje audijencije kod Svetog Oca i božićne čestitke.
Na kraju je zanimljivo vidjeti stav nadbiskupa Kuharića o samim komunistima. Premda je bila riječ o ljudima različitih političkih i ideololških stavova s kojima je bilo čestih sukoba i problema, Kuharić 10. siječnja 1980. u Dnevniku piše: „Makar smo tako oprečni, ipak ja tim ljudima, svima bez razlike, i Blaževiću, želim iskreno dobro. Ne prihvaćam ničije mržnje protiv čovjeka makar ne mogu prihvatiti ideje niti odobriti čine. Čini se da oni nisu na to neosjetljivi. S pravom kaže Sv. Otac u Poruci za Dan mira, koju sam predao Biliću, da u čovjeku protivne ideologije ipak treba gledati čovjeka koji ima razum, savjest i srce. To je istina. Iz iskrene dobronamjernosti čovjek si stvara mogućnost da govori istinu i pomalo ga počinju slušati i razmišljati. Treba ipak vjerovati da u svakom čovjeku ima nešto sakriveno što je ipak ljudsko i dobro. Tada i ‘svađa’ bistri pojmove.”
Na tom tragu autori naglašavaju i Kuharićeva promišljanja o Titu nakon što je čuo za njegovo loše zdravstveno stanje: „Sigurno je učinjeno mnogo zla, koje mi kršćani moramo oprostiti, ali da su i mogućnosti u kojima smo mogli djelovati više nego što smo djelovali. Dosta toga moramo pripisati svojoj neslozi, nedosljednosti a i lijenosti. Neki svećenici su zadavali više briga nego vlada. Sigurno je u toj pozitivnoj evoluciji za Crkvu, nakon razdoblja oštrih progona, imao određeni utjecaj Tito. Kardinal Stepinac u nebu je za njega sigurno molio. I ja sam molio ovih dana. I sada ću moliti za njega. Neka mu Bog uzme u račun sve dobro što je po svojoj savjesti učinio i neka mu oprosti sve zlo koje je u životu učinio. I njegova je smrt potresna. Čovjek je vodio jedan rat i gradio jedan svoj mir. Vladao je 35 godina kao neosporivi autoritet u državi koji je sve divergentne snage ipak držao na okupu. Na svjetskoj političkoj sceni branio je humane principe, preuzete iz univerzalne etike nadahnuto kršćanstvom: mir, suradnja, briga za nerazvijene, sloboda za sve narode, socijalna pravednost itd… Dakako, kao marksista imao je svoja shvaćanja svega toga i nije se ustručavao pomagati sve oružane pokrete ako su bili marksističkog usmjerenja. Nevezanost na blokove, neovisnost od Sovjetskog Saveza u principu je sigurno pozitivna stvar. Koliko je to uspjelo u stvari, povijest će pokazati. Mnogo toga će povijest otkrivati što mi ne znamo, ni ne slutimo.”
„Budući da je Hrvatsko proljeće bilo jasan znak otpora hrvatskog naroda prema jugoslavenskom unitarizmu i saveznom centralizmu, zanimljivo je razvidjeti događaje iz vizure crkvenog dostojanstvenika. Kuharić je u svojim dnevnicima izražavao na više mjesta zabrinutost za svoj narod, pa je tako činio i uoči Hrvatskog proljeća. Nije bio samo zabrinut za političku situaciju i položaj Crkve nego su ga mučili problemi poput iseljavanja ili položaja radnika. Promišljao je o vlastitom djelovanju i propitki- vao ga uvjeren da mora „braniti dostojanstvo svakog čovjeka, socijalnu pravdu, slobodu svakog naroda i svakog čovjeka. U ime Evanđelja moramo biti protiv svakog nasilja, nepravde, ropstva, laži i kvarenja svijeta.“ O težini situacije svjedoče njegovi zapisi o susretima s predstavnici- ma političkih vlasti, koji su bili nužni da Crkva može djelovati i na koje ga je poticao apostolski delegat iz Beograda. No, potonji su susreti često bili pogrešno interpretirani kako bi komunističke vlasti u javnosti stvorile sliku koja bi prikazala položaj Crkve znatno drukčijim od onoga kakav je doista bio. Kuharić je ispravno držao da je riječ o propagandi za inozemstvo“, pišu Biočić i Siketić, dodajući da je „Hrvatsko proljeće“ došlo u trenutku normalizacije odnosa Crkve i države, ponovne uspostave punih diplomatskih odnosa i djelomičnog prestanka javnih progona.
„Stoga je javna podrška komunistima i Hrvatskom proljeću bila dvojbena iz dvaju razloga. Prvo, jer je bila riječ o političkim pitanjima unutar samog komunističkog režima i drugo, jer bi svaka javna potpora Crkve dovela do narušavanja odnosa s državom i možebitnog jačeg progona hrvatskog naroda. Bilo je onih pripadnika Crkve koji su smatrali da treba javno djelovati. Kod Kuharića je to izazvalo dvojbe jer je ispravno prosudio da problem ateizacije ostaje, a bio je podozriv prema političarima koji su stvorili tadašnji društveno-politički poredak. Svakako valja napomenuti da nije bilo razloga za pritužbu državnih vlasti na ponašanje Kuharića jer nije bilo ni suradnje s političkim vlastima, što je potvrdila i Savka Dabčević-Kučar. Također, Informacija KOVZ-a SR Hrvatske od 27. prosinca 1971. godine negira političku djelatnost sve- ćenika, a na sjednicama održanima u siječnju 1972. godine potvrđeno je kako nije bilo miješanja Crkve u politička zbivanja. Ipak, kroz kontakte s državnim vlastima i predstavnicima KOVZ-a Kuharić izražava zabrinutost za položaj vjernika i Hrvata. Smatra da se Hrvatska težnja za rav- nopravnošću nije trebala tako „žigosati kako se žigosala i nije trebalo ar- miju poslati na jedan narod“. Iskazao je zabrinutost za nepravedno za- tvorene ljude i postupanje s njima“, navode Biočić i Siketić.
„U svojim propovijedima i poslanicama nastavlja pozivati na slobodu, slobodu naroda i pojedinca. U korizmenoj poslanici iz veljače 1972. godine iskazuje zabrinut zbog niza problema koji su bili prisutni u hrvatskom narodu od iseljavanja preko ekonomske krize do narušavanja vjerskih sloboda. Zbog svojih je riječi napadnut u NIN-u, Vjesniku, listu Komunist, na sjednici Gradskog CK KOVZ-a SR Hrvatske održanoj 17. ožujka odlučeno je da treba djelovati protiv Kuharića preko dnevnog tiska, prekida svih kontakata, uputiti demarš Svetoj Stolici te utjecati na druge predstavnike Crkve kako ne bi podržali Kuharića, a pogotovo na sjednici Biskupske konferencije koja je predstojala. No, Kuharić je smatrao svojom dužnošću ne šutjeti. Šutnju smatra izdajom svoje savjesti i odgovornosti, smatra da treba braniti vjernike koji trpe zbog svojeg uvjerenja i da se pastiri Crkve ne smiju pomiriti s gušenjem vjere, dok je u konačnici ne nestane. Odbija šutnju iz diplomatskih razloga“, pišu i navode kako se na Biskupskoj konferenciji Jugoslavije održanoj u travnju 1972. raspravljalo se o tome što je Crkvi činiti s obzirom na novonastalu situaciju. Unatoč pritisku komunista i prijetnji na povratak u 1946. godinu, biskupi su dali potporu Kuhariću.
„Premda Kuharić nije sudjelovao u Hrvatskom proljeću, dosljedno je reagirao na kršenje temeljnih ljudskih sloboda, što je posljedično dovelo do sukoba s vlastima i demarša Svetoj Stolici. Iako je bio jasan i nepopustljiv u stavu da se brane slobode vjernika, pokazao je istinsku vjerničku blagost pišući u Dnevniku o komunistima („Makar smo tako oprečni, ipak ja tim ljudima, svima bez razlike, i Blaževiću, želim iskreno dobro“) ili Titu („Neka mu Bog uzme u račun sve dobro što je po svojoj savjesti učinio i neka mu oprosti sve zlo koje je u životu učinio“). Povezanost s hrvatskim narodom svjedoči i kada promišlja o Titovoj smrti i onome što će uslijediti, pa tako kaže: „Pastir ne smije bježati. Za sve ono što sam radio i govorio mogu čiste savjesti dati život ako bi ga tko htio oduzeti mi ga.““, pišu Biočić i Siketić u zborniku posvećenom voljenom pastiru kardinalu Franji Kuhariću.
