Nekako tiho i bez velike medijske pompe, već tu i tamo uz povremeni bljesak, u život Zagreba vraćaju se njegove crkve oštećene u potresu prije šest godina. Najviše su stradale najljepše crkvene građevine u središtu grada, od Zagrebačke katedrale i crkve sv. Franje na Kaptolu, nedaleke sv. Marije na Dolcu i sv. Katarine na Gornjem Gradu te popularne „Palme“, tj. bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici. Crkve je prvo razorio potres u Zagrebu, ali dodatno i potres na Banovini. „Ovo je katastrofa. Slobodno napišite da Katarine više nema“, prisjetit ćemo se riječi koje je izrekao vlč. Vladimir Magić, gornjogradski župnik, nakon sisačkog potresa, kada se gotovo posve urušio strop u jednoj od najljepših zagrebačkih crkava.
Desetak zagrebačkih crkava bilo je teško je oštećeno u ta dva potresa, a slike poput golema križa, koji se s zajedno s vrhom sjevernoga tornja Zagrebačke katedrale odlomio od udara i probio krov Nadbiskupskog dvora te završio je ispred prostorija kardinala Josipa Bozanića, još uvijek su nam u živom sjećanju. Međutim, ispod golemih skela i građevinskih dizalica, jedna po jedna crkvena građevina polako je počela dobivati svoje novo lice. Koje se, jedno po jedno, nekako sramežljivo počelo otkrivati građanima glavnoga grada, koji su, na primjer, Zagrebačku katedralu prvi put pohodili za polnoćku prošle godine. Nakon čega je katedrala ostala otvorena svakoga dana za posjet i molitvu te za euharistijska slavlja nedjeljom i na velike blagdane. Kuriozitet je i da je na svoju prvu misu u katedrali zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša u svojoj nadbiskupskoj službi na katedri nadbiskupa zagrebačkog čekao upravo do te noći s Badnjaka na Božić. Baš kao što pri preuzimanju službe nije mogao useliti u Nadbiskupski dvor, koji je stoljetni dom zagrebačkih pastira, nego se to zbilo tek ljetos kada je obnovljen dio prostorija u Dvoru.
Franjevci su vrata sv. Franje također otvorili lani, kada su se polako počeli vraćati u svoj obnovljeni samostan, koji je, premda silno razrušen, zadržao svoj identičan oblik, dok je sama crkva i dalje u obnovi, koja ju je osvježila nekim novim sjajem. Baš kao i popularnu zagrebačku „Palmu“ tj. isusovačku baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, koja je na nedavnu obljetnicu potresa otvorila svoja vrata po prvi put prigodnim koncertom i bljesnula u bjelini kakvom je dosad nismo vidjeli. A kad se prisjetimo srušena stropa, koji je u prah pretvorio crkvene klupe i inventar, i dan danas prođe nas jeza.
No usprkos tako teškim ranama, dugotrajnoj i temeljitoj obnovi, zagrebačke crkve tih posljednjih godina nastavile su svoj život. Liturgijski i molitveni život iz katedrale preselio se u nedaleki bogoslužni prostor bl. Alojzija Stepinca, u montažni objekt u kojemu su se svakodnevno odvijale mise i ispovijedi. Baš kao što je u „Palmi“ dvorana koja se koristila za pastoralne potrebe prenamijenjena u privremenu kapelu, s ponešto mjesta dodanih ispod nadstrešnice u dvorištu. I ondje se, baš kao i dok je bazilika bila cijela, svakodnevno primjerice, služila misa u podne, koja predstavlja jedan od suvremenih duhovnih urbanih fenomena, jer kao jedina takva u gradu okuplja vjernike u središtu grada.
K tome, isusovci su svoj obnoviteljski i pastoralni zahvat dodatno posvetili jedinoj žrtvi zagrebačkog potresa, djevojčici Anamariji Carević, koja je bila aktivna članica župe i kojoj je u sjećanje upravo ovih dana bio posvećen još jedan velebni koncert u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“. A pastoralni centar, koji nastaje uz obnovu bazilike, nosit će njezino ime. Kao simbol da se iz ranjene Crkve u Zagrebu rađa novi urbani duhovni život. Za novo vrijeme koje dolazi.
