Volja je duhovna i spontana moć duše kojoj je objekt neko dobro. Uz intelekt i osjećaj, volja je treća osnovna psihička moć osobe. Ona je sposobnost čovjeka da uloži svu svoju energiju i sve svoje znanje kako bi postigao neki cilj ili ostvario neku nakanu. Volja je težnja bitka prema svojem ispunjenju. Svoje potpuno ostvarenje osoba nalazi u susretu s apsolutnim dobrom, prema tome, i njezina volja za objekt svoje težnje, ima potpuno, totalno ili apsolutno dobro, prema kojemu po svojoj naravi, nužno teži.
Premda je horizont primordijalnih mogućnosti osobe beskonačan, njezine konkretne mogućnosti u povijesnoj su situaciji ograničene i samo djelomično ostvarive. Pred ovim djelomičnim i konačnim dobrima volja mora na neki način “razbiti” svoju neodređenost i odlučiti se iz sebe za neko dobro. Ta moć samoodređenja koju čini volja jest sloboda. Sloboda je, dakle, utemeljena na dinamizmu koji je usmjerava prema najvećem dobru. Neki autori više ističu afektivne korijene volje, dok je drugi svode na razum. Volja je kadra predviđati sukobe želja.
Novija psihologija vidi volju kao “skup psihičkih faktora koji čovjeku omogućuju donošenje odluka o tome što će uraditi ili od čega će se suzdržati”. Neki psiholozi vide volju kao svojevrsni potencijal energije koja može nadvladati suprotne sile kao što su razne zapreke i umor. Jakom voljom mogu se povećati radni učinci u bilo kojem poslu. Volja kao potencijalna energija može se pretvoriti u kinetičku energiju i tako se rabiti kao prava snaga. Upotreba voljne energije čak se može i mjeriti, a sama se volja može izvježbati tako da postane navika. Kao što razum teži istini i nalazi je, tako volja čezne za dobrom i odlučuje se za njega.
Volja i razum
Razum pruža motive za djelovanje, a volja donosi odluke. Volja je počelo akcije. Čovjekov “središnji ja” koji je duhovne naravi može svojom voljom impulzivne (fiziološke) i afektivne (psihičke) energije sublimirati, tj. uzdići ih na višu razinu i upotrijebiti za ostvarenje visokih i plemenitih ciljeva.
Volja okrenuta prema vrijednosti ima moć težnje erosa pretvoriti u etičke vrednote. Čini volje mogu se okrenuti prema unutra i tada mogu umanjiti ili kočiti impulzivna i afektivna uzbuđenja ili kontrolirati jake težnje i interese. No čini volje mogu se također usmjeriti i prema van. Tada volja mobilizira sve sposobnosti i pokrene energiju za spontane i stalne radnje.
Jaka i odlučna volja velika je moć kojom čovjek raspolaže. “Što god ljudski duh sebi zapovijedi, to i postiže”, kaže Publije Ovidije. Slično misli i Schiller koji upravo u volji vidi veličinu čovjeka: “Čovjeka velikim ili malenim njegova čini volja”. Osnovna zadaća volje jest ostvarivati zakonite ljudske želje i težnje i upravljati dobru sve ljudske sklonosti. “Volja je ona dragocjena snaga koja može zagospodariti samim sobom i svojim nižim porivima. Upravo u toj snazi volje nalazimo glavnu mogućnost moralnog popravka i usavršenja” (Ž. Bezić).
Volja i sloboda
Kad god osoba aktualizira svoju volju, kaže “hoću”, ona tako “kuša” osjećaj slobode i tako, na posebni način, ostvaruje sebe svojom slobodnom odlukom. Sloboda kao sposobnost osobe da bira urođena je volji kao naravna težnja. U svojem praktičnom djelovanju volja može biti ograničena i sputana neznanjem, strahom, raznim navikama, jakim strastima i nagonima koji ugrožavaju njezinu efektivnu slobodu.
Volja može biti i bolesna. To se očituje u tzv. fiksnim idejama, odnosno opsesiji od koje se osoba samo svojim silama ne može osloboditi. Svako bezumlje umanjuje ili ukida volju. “Kada duh više nije vođen razboritom procjenom situacije, postupcima počnu upravljati instinkti, nesvjesni emocionalni pritisci, automatizmi; duh prestaje pripadati volji istog časa kada nestane njegova sloboda” (Ž. Siter).
