I ovih je ljetnih mjeseci, redovito kao i svake godine, Crkvu zapljusnuo val premještaja svećenika na župama, tj. imenovanja na nove službe, što u većini slučajeva znači i preseljenje u nova mjesta boravka. Zanimljivo je kako taj fenomen koji se ljeti odvija ponajviše zbog praktičnosti i podudaranja s razdobljem godišnjih odmora, kad je i manje aktivnosti u župama, u pravilu prate i male „seoske bune“ vjernika, koji zbog nezadovoljstva odlukom biskupa pokreću protestna pisma, peticije i prave male pobune. Najčešće iz dobronamjernih pobuda, ali s posve krivim postavkama, jer i uz najbolju vjeru otkrivaju ne samo da ne znaju kako funkcionira unutarnji život Crkve, nego na taj način otvoreno daju do znanja da niti ne drže do hijerarhijskog ustroja, kojeg biskupi nasljeduju kroz dane apostolske im ovlasti. Upravo ovih dana na društvenim mrežama možemo se susresti s jednom takvom „seoskom bunom“, u kojoj je nečija dobra vjera spašavala čast župnika od ogovaranja i kleveta, ali se zapravo nanosila nepotrebna šteta kako njemu, tako župi iz koje odlazi kao i župi u koju ide.
„Promjene u župama sastavni su dio života svake biskupije i one nisu same sebi svrha, nego su odgovor na pastoralne potrebe Božjega naroda“, komentirao je lani tu temu nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša za „Večernji list“, dodajući kako je svjestan da „promjene ponekad mogu biti izazovne, osobito ondje gdje su se vjernici i svećenici međusobno duboko povezali“. „No, u Crkvi ne živimo samo za vlastitu zajednicu, nego jedni za druge. Premještaj nije gubitak, nego prilika da i druge župe osjete pastoralnu revnost, suživljenost i darove pojedinog svećenika, a istodobno i da vjernici prime nove poticaje i nove darove Duha po svećeniku koji dolazi. Dobri plodovi pastoralnog rada jednog svećenika ogledaju se u zrelosti zajednice koja je kadra nastaviti svoj hod i svoje svjedočenje vjere bez obzira na promjene“, kaže mons. Kutleša, dodajući kako razumije da „promjene u životu župe mogu otvoriti pitanja i izazvati emocije, osobito kada se radi o svećenicima ili zajednicama koje su ostavile trag i na koje su se vjernici navikli“.
„Iz iskustva znam da negodovanja ponekad proizlaze iz ljudske privrženosti, što je prirodno, ali katkada i iz toga što sam svećenik koji odlazi, svjesno ili nesvjesno, potakne tu emotivnu reakciju. U Crkvi ne smijemo razmišljati isključivo iz vlastite perspektive, nego iz perspektive cijeloga Božjeg naroda“, veli zagrebački nadbiskup, objašnjavajući unutarnji narav toga mehanizma, koji počiva na tzv. kreposti poslušnosti.
„Za svećenika ona je neizostavna, a za zajednicu i njezine članove, rekao bih, i presudna, jer se po njoj prosuđuje duh i autentičnost poslanja. Poslušnost je možda najzahtjevniji, ali u Crkvi i jedan od najvažnijih kriterija prepoznavanja djelovanja Duha. Današnjem je čovjeku prirodno težiti neovisnosti i samoodređenju, no u životu Crkve, sloboda i plodnost uvijek rastu iz poslušnosti Bogu i onima koje nam je stavio kao pastire“, objašnjava mons. Kutleša i to bi trebala biti više nego jasna poruka svim nezadovoljnim vjernicima da se ne promeću u aktiviste i pokreću pobune, jer logika svijeta, kojom se očito vode, nije identična onoj kojom se vodi nutarnji mehanizam crkvenih promjena koje su nam vidljive iz ljeta u ljeto.
U vrijeme komunizma one su bile znatno rjeđe, pa su župnici ostajali i desetljećima na istoj župi. Ali to je tada također bio odgovor na duh vremena, kako se ne bi narušavala homogenost zajednice. No čim je Crkva zaživjela novih duhom u demokraciji uslijedile su učestale promjene, koje su bile odgovor da dinamika u službi svećenika mora odgovarati duhu vremena, a ne puštanju stoljetnog korijenja. U istom tom duhu treba promatrati i premještaje ovoga ljeta.
