Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan – 27. studenoga

Nismo slučajno ovdje. Svaki pojedinac stvoren je „na sliku i priliku“ Onoga koji je ishodištem svega što postoji. Ako se pak obazremo na povijest mišljenja, poglavito na Zapadu, bez muke opažamo bogatstva koja su, za ljudski napredak, potekla od susreta filozofije i teologije te iz razmjene njihovih vlastitih stečevina. Teologija (…) je sigurno izazvala razum…

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2024.

Nismo slučajno ovdje. Svaki pojedinac stvoren je „na sliku i priliku“ Onoga koji je ishodištem svega što postoji.

Ako se pak obazremo na povijest mišljenja, poglavito na Zapadu, bez muke opažamo bogatstva koja su, za ljudski napredak, potekla od susreta filozofije i teologije te iz razmjene njihovih vlastitih stečevina. Teologija (…) je sigurno izazvala razum da se otvori radikalnoj novosti koju Božja objava nosi sa sobom. To je bez sumnje koristilo filozofiji koja je uočila da se tako otvaraju nova obzorja za drukčija značenja što ih razum treba dublje istraživati. Razmotrivši sve to, i kao što smo naglasili da je dužnost teologije obnoviti pravi odnos s filozofijom, tako moramo ponoviti i da filozofija treba obnoviti svoj odnos s teologijom, na dobro i za napredak razmišljanja.

+ Blagoslovljen si, Oče svijeta. Molimo te za bolesne, za one koji su izgubili svaku nadu u ozdravljenje, za one koji se približavaju smrti: podupri ih, utješi, podaj im strpljenje i spokoj.

Iz knjige „Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan u godini“: https://www.veritas.hr/proizvod/misli-sv-pape-ivana-pavla-ii-za-svaki-dan-u-godini/

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.