Atentat na Međugorje nije uspio. Ne samo da ga nije ranio, nego ga metak nije ni okrznuo. Vidjelo se to najbolje na Festivalu mladih, kojega je sumanuti čin bolesnog atentatora najviše trebao pogoditi, jer se dogodio upravo uoči ovogodišnjeg Mladifesta. Jer je zapaljen vanjski oltar crkve sv. Jakova u Međugorju, koji je središnje mjesto petodnevnog okupljanja oko 50.000 mladih iz cijeloga svijeta. Činjenica da su župljani i dečki iz Cenacola u svega 12 sati uspjeli očistiti oskrnavljeni Gospin kip na Brdu ukazanja i sanirati štetu na oltaru, gdje se već iste večeri odvijao molitveni program, doista je fascinantna. A od nje je još fascinantnija činjenica da plamen, koji je nastao od benzina, kojega je sumanuti Poljak razlio po oltaru, nije zahvatio cijelu crkvu, koja je mogla do temelja izgorjeti. Ne samo da nije zahvatio crkvu, nego ni vanjski oltar nije pretrpio veću štetu, pa se Mladifest na njemu mogao odvijati u svoj svojoj punini. I to se doista tako i dogodilo. Mladifest je i ove godine zasjao u punom sjaju, baš kao što to biva iz godine u godinu.
Međutim, ono što je također fascinantno činjenica je da je ovaj događaj u Crkvi u Hrvata prošao „ispod radara“. Ljetna fjaka, uzbibana tek premještajima svećenika po župama, nimalo nije prekinuta, pa nitko od hrvatskih biskupa nije reagirao. Dakako, osim mostarsko-duvanjskog biskupa mons. Petra Palića, jer je Međugorje dio njegova teritorija i istoga je dana poslao snažnu poruku, kao što je stiglo i priopćenje te Međureligijskog vijeća u BiH. I naravno, župnog ureda iz Međugorja. Ostali hrvatski biskupi na teroristički čin u Međugorju reagirali su kao da se dogodio u Tunguziji. Ni slova, ni glasa. Jednom riječju – sramota.
Jer da se i ne radi o Međugorju, zbog kojega oni imaju grč u želudcu još od svega što im je godinama servirao bivši mostarsko-duvanjski biskup mons. Ratko Perić, tj. da se radi o bilo kojoj crkvi u korpusu Crkve u Hrvata kojoj je zapaljen oltar, reakcija bi sigurno bila burna. Bilo s razina pojedinih biskupija i nadbiskupija ili biskupskih konferencija. Ovako, budući da Međugorje odavna nosi breme prošlih vremena, hrvatski biskupi nisu bili kadri prepoznati da su nakon „Nihil obstata“ upravo oni najpozvaniji zaštititi i braniti Međugorje. Osobito kad mu oltar gori u plamenu i skrnavi se Gospin lik.
Oglasila se politika, ali bilo bi bolje da su političari šutjeli, jer su u svojoj ishitrenosti naveli kako se radi o napadu na Katoličku crkvu u BiH, što je činjenično točno. No ovaj napad na Međugorje nije imao za cilj samo katolike u BiH (koji su suptilno istrijebljeni u posljednjih 30 godina zahvaljujući i mnogim lošim potezima hrvatskih političara – op.), nego Međugorje kao duhovno središte današnjega svijeta. To se najbolje vidjelo u dolasku mladih iz čak 73 zemalja na Mladifest, tj. brojci po kojoj se mogu ravnati samo svjetski susreti katoličke mladeži. Nitko drugi u svijetu tako nešto nije kadar napraviti.
Najbolje pitanje tim istim mladima postavio je u svojoj katehezi hercegovački fratar fra Ljubo Kurtović pitajući ih što rade tu po toj hercegovačkoj vrućini od 40 Celzijevih stupnjeva i zašto nisu na moru, na nekom partiju i zabavi, nego su došli moliti, slaviti i živjeti sakramente. U njegovom pitanju, zapravo, krije se i sam odgovor – mladi su došli pronaći smisao života. A on nije u ispraznosti partija i ljetnih zabava. To su potvrdili golemim redovima za ispovijed i cjelodnevnim sudjelovanjima u molitvenom programu. Te zajedništvom, pjesmom i druženjem u dugim ljetnim noćima. I upravo je to poruka hrvatskim biskupima da Međugorje nije u Tunguziji, nego u srcu Crkve u Hrvata. Stare priče treba ostaviti prošlim vremenima. Jer je Međugorje odavno zagazilo u novu eru. Koju ni ovakvi nemili događaji, poput ovoga prije Mladifesta, ne mogu zaustaviti.
