Posljednji put kad sam čuo svoga starijega brata Marinka bilo je neposredno prije mojega odlaska u Njemačku. Ne sjećam se više svega što smo toga dana razgovarali. Nakon četrdeset godina čovjek bi lagao kad bi tvrdio da pamti svaku riječ, a ja to ne želim činiti ni sada kad bih mnogo toga dao samo da mogu ponovno čuti cijeli taj razgovor. Jedna je rečenica ipak ostala: „Što mi se nisi prije javio da ti pošaljem nešto novca?“
Ne znam što sam mu odgovorio. Vjerojatno mi se tada ni pitanje nije činilo osobito važnim. Bio je to Marinko i takve su stvari kod njega bile gotovo obične. On je već radio, imao svoju plaću, a mi mlađi još smo se snalazili kako smo znali. Kad bi čuo da nekamo idem ili da mi nešto treba, njemu je nekako prirodno bilo pitati imam li dovoljno.
I nije to počelo s mojim odlaskom u Njemačku. Kad nam je pisao, pismo rijetko kada nije donosilo još nešto osim njegovih riječi. Moj stariji brat Jadranko mnogo je godina poslije u pjesmi „Zašto si tužan, Guso?“ napisao stih „Ni pisma nam nisi prazna pis’o.“
Netko tko nije poznavao Marinka možda ne bi odmah znao što smo time htjeli reći. Mi smo znali. U njegovu bi se pismu našla i poneka novčanica. Da imamo. Da si kupimo nešto što volimo. Da nam se nađe.
Neke se stvari u obitelji toliko često ponavljaju da ih čovjek prestane primjećivati. Ne zato što mu nisu važne, nego zato što misli da će tako biti uvijek. Pismo stigne, otvoriš ga, pročitaš što piše, pronađeš novčanicu i nastaviš dalje sa svojim životom.
Marinko je bio stariji brat, a mi mlađi. Valjda smo dugo mislili da starija braća to jednostavno tako rade.
Jadranku je kupio prvu gitaru. Donosio je gramofonske ploče i rock-singlice koje su nama tada značile mnogo više nego što bi danas netko mogao zaključiti gledajući ih kao male komade vinila. Kad smo išli na more, znao nam je dati nešto novca. Nije uz to držao govor niti smo mi od toga pravili veliki događaj. Uzeli bismo što nam je dao i otišli svojim putem.
Tek poslije čovjek počne drukčije gledati neke sasvim obične stvari.
Ali toga rujna 1986. nisam gledao unatrag. Gledao sam naprijed. S jednim mlađim subratom otišao sam u Njemačku kako bih bolje naučio njemački jezik. Planirali smo, ako sve bude kako treba, već te godine započeti studij u Bonnu. Tih se dana u Aachenu održavao Katholikentag, a mi smo bili smješteni u Würselenu, u predgrađu Aachena. Njemački sam tada još prilično slabo znao.
Jednoga dana došla je k meni časna sestra. Ne znam je li već po njezinu licu bilo moguće naslutiti zašto dolazi. Toga se ne sjećam. Pamtim samo da mi je govorila polako. Znala je da njemački još ne razumijem dobro pa je birala riječi i izgovarala ih tako da ih mogu razumjeti. I razumio sam – Marinko je poginuo na radnome mjestu u Šibeniku.
Bilo je to 11. rujna 1986. Za nekoliko dana navršit će se četrdeset godina od toga dana.
Četrdeset godina dovoljno je dugo da čovjek zaboravi mnogo toga. Ne sjećam se više svih razgovora koje smo vodili, ne bih znao ponoviti njegova pisma niti nabrojiti sve ono što nam je tijekom godina donosio i davao. Neke su se stvari izgubile, neke potrošile, a neke smo vjerojatno zaboravili istoga trena kad su nam prestale trebati. Ali ona rečenica nije se izgubila: „Što mi se nisi prije javio da ti pošaljem nešto novca?“
Danas je čujem drukčije nego tada. Ne zbog novca. Novac se potrošio, k’o što se potroše gotovo sve stvari koje nam se u jednom trenutku čine važnima. Ne znam više koliko je bilo u onim omotnicama koje nam Marinko nije slao prazne, niti znam na što smo sve taj novac potrošili.
Ali posljednjih godina, kad pomislim na ta pisma, sve manje gledam ono što se nalazilo u njima, a sve više čovjeka koji ih je slao. Prije nego što bi zatvorio omotnicu, morao nas se sjetiti. Posegnuti za novčanikom, izvaditi novčanicu i stavit’ je među listove papira. Možda je sve trajalo nekoliko sekundi.
Nama je tada bilo dovoljno da otvorimo pismo i obradujemo se onome što smo pronašli. Nismo razmišljali o trenutku prije toga. Nismo razmišljali o tome da je netko, negdje daleko od nas, zastao usred svoga dana i pomislio na svoju mlađu braću. Takve stvari čovjek često vidi tek poslije.
I nije tako samo s novcem. Netko nas dočeka kad dolazimo. Netko se sjeti pitati jesmo li dobro stigli. Netko donese upravo ono što smo prije nekoliko dana usput spomenuli i već zaboravili da smo rekli. Dok su ti ljudi uz nas, sve to pripada običnome životu. Možda upravo zato toliko toga razumijemo tek kad više nije običan dio našega dana.
Čovjek, dok je mlad, valjda tako prima ljubav. Ne mjeri je i ne pita se dovoljno često što je drugoga stajalo ono što mu je dao. Jednostavno uzme ono što dobije jer mu se čini da će čovjek koji daje biti tu i sljedeći put. A onda jednom više nije.
Možda sam Marinku koji put rekao hvala. Ne znam. Ne želim nakon četrdeset godina sebi pripisivati riječi kojih se ne sjećam. Vjerojatno jesam zahvalio za poneki dar, za gitaru, za novac, za ploče ili nešto što je donio. Ali danas vidim da postoji i jedno drukčije hvala. Ono koje se ne govori za ono što je čovjek dao, nego zato što je bio čovjek koji je davao.
Takva zahvalnost često zakasni. Dok su ljudi uz nas, poznajemo njihov glas, način na koji otvaraju vrata, ono što će reći kad ih nazovemo. Čini nam se da za ono važno uvijek postoji još jedan razgovor, još jedan dolazak, još jedno pismo. Ja nisam znao da će ona Marinkova rečenica prije moga odlaska u Njemačku ostati među posljednjima kojih ću se sjećati. „Što mi se nisi prije javio da ti pošaljem nešto novca…“
On je još jednom mislio na mene. A ja sam otišao svojim putem. Možda mi se baš zato posljednjih godina, kad čitam Isusove riječi o onome što će ostati pred Bogom od jednoga ljudskog života, pogled sve češće zaustavi na običnim malim stvarima. Gladnome je netko dao jesti. Žednome piti. Stranca je primio. Bolesnika pohodio. Ništa od toga ne izgleda veliko. Još je neobičnije to što ljudi kojima Isus govori kao da se svega toga i ne sjećaju. Pitaju ga: „Gospodine, kada te vidjesmo…?“ Učinili su nešto dobro i nastavili dalje.
Marinko sigurno nije razmišljao o toj Isusovoj riječi dok je stavljao novčanicu u pismo. A ni ja dok sam je vadio. Možda će jednoga dana pred Bogom mnoge stvari koje smo smatrali velikima postati manje nego što smo mislili, a neke sasvim obične, kojih se gotovo više i ne sjećamo, pokazati se većima. Jedna čaša vode, jedan posjet, jedno mjesto za stolom. I možda jedna novčanica među listovima pisma.
Za nekoliko dana bit će četrdeset godina otkako Marinka nema. Ne znam gdje su završile sve novčanice koje je slao. Ne znam ni koliko ih je bilo. Potrošili smo ih davno, vjerojatno na stvari kojih se danas više i ne sjećamo. Ali jedna njegova rečenica nije se potrošila: „Što mi se nisi prije javio da ti pošaljem nešto novca?“
Danas, četrdeset godina poslije, u njoj više gotovo i ne čujem novac. Čujem svojega starijega brata.
