Ne znam što je svećenik koji je predvodio Pinov sprovod imao zapisano na papiru pred sobom. Znam samo da ni on toga dana nije imao mnogo rečenica kojima bi okupljenima mogao ispričati život čovjeka od kojega su se došli oprostiti. Zapravo, o Pinu nitko nije znao mnogo.
Zvali smo ga Pino, premda mu to nije bilo ime. Zvao se Josip Novak. Rodio se pred kraj Drugoga svjetskog rata, majka mu je bila iz Zagreba, a oca nikada nije upoznao. Postojala je pretpostavka da mu je otac bio talijanski vojnik koji je poginuo još prije njegova rođenja, ali ni to danas ne možemo sa sigurnošću tvrditi.
Već tu, gotovo na samom početku njegova života, počinje ono što će ostati nad velikim dijelom njegove priče: ne znamo mnogo o dječaku koji je odrastao bez oca, ne znamo što je tijekom godina nosio u sebi ni što je sve ostalo iza zatvorenih vrata njegova braka koji nije bio sretan. Imao je dvoje djece, danas odraslih ljudi, ali ni ta činjenica ne pomaže nam mnogo da čovjeka kojega smo zvali Pino upoznamo bolje.
Kad čovjek umre, ostane nekoliko datuma, nekoliko imena i pokoji podatak koji se može smjestiti između godine rođenja i godine smrti. Ponekad se nađe fotografija, netko se sjeti neke zgode, drugi izvuče rečenicu koju je pokojnik često ponavljao, pa se malo-pomalo pred nama ponovno pojavi lice čovjeka kojega više nema. Kod Pina kao da je i toga ostalo malo.
Možda bih upravo zato pogriješio kada bih sada pokušao nadopuniti prazna mjesta. Mogao bih nagađati kakvo mu je bilo djetinjstvo bez oca, što je osjećao nakon raspada braka ili koliko ga je boljelo ono što se kasnije događalo u njegovoj obitelji, ali to bi tada bila moja priča o Pinu, a ne njegov život. Njegov život ostaje pomalo zagonetka.
Ipak, jedna stvar nije ostala nepoznata. Negdje na svojem životnom putu Pino je počeo pripadati zajednici ljudi koja se okupljala u dominikanskoj crkvi sv. Jeronima. Ne znam kada je točno prestao biti samo čovjek koji dolazi u crkvu i kada je postao jedan od onih čiju prisutnost više ne treba posebno objašnjavati.
Takve se stvari u zajednici ionako rijetko događaju određenoga dana. Čovjek dolazi, susreće ljude, netko ga pozdravi, drugi ga nešto upita, jednom ga nema pa netko primijeti da nije došao, i tako godine učine ono što nijedan obrazac o članstvu ne može učiniti: čovjek postane jedan od naših.
Ta mi se misao vratila dok sam čitao nekoliko rečenica koje su o Pinu ostale zapisane nakon njegove smrti. Među njima je bila i jedna pred kojom sam se zadržao dulje nego pred svim biografskim podacima: „Na papiru je umro sam, ali nije preminuo napušten ni zaboravljen.“
Možda o njegovu životu ne znamo mnogo, ali znamo da je postojao netko tko ga je ispratio. Postojala je zajednica koja ga je primila među svoje i ostala je molitva koja nije prestala njegovom smrću.
Dok sam o tome razmišljao, sjetio sam se nečega što sam tijekom svećeničkih godina više puta govorio na sprovodima. Uvijek mi se činilo pomalo neobičnim da upravo tada toliko govorimo o smrti. Nitko od nas koji stojimo oko lijesa nije prošao kroz smrt pa se vratio da bi o njoj mogao govoriti iz vlastitoga iskustva, pa o smrti zapravo znamo vrlo malo.
Ali možemo govoriti o životu, koji se još od rođenja sastoji od odlazaka i novih početaka. I samo rođenje bilo je jedan takav prijelaz: napustili smo jedan svijet da bismo ušli u drugi koji prije toga nismo mogli poznavati. Zato sam na sprovodima znao govoriti kako kršćanin i pred smrću stoji pred tajnom jednoga novog rođenja, pred nečim što ne poznaje, ali čemu se u vjeri nada.
Zanimljivo je da sam o istoj niti govorio i na krštenjima. Krštenjem se naša mala, osobna životna priča uplela u jednu mnogo stariju priču, gotovo dvije tisuće godina dugu povijest ljudi koji su prije nas vjerovali u Krista. Od toga trenutka pripadamo dvjema obiteljima koje se kroz naš život više ne mogu sasvim razdvojiti: obitelji u kojoj smo rođeni i velikoj obitelji vjere u koju smo krštenjem primljeni.
U toj velikoj obiteljskoj kronici nisu samo velika imena, Dominik, Toma Akvinski, Katarina Sijenska i ljudi o kojima su napisane knjige. U njoj su milijuni onih o kojima knjiga nikada neće biti napisana, ljudi koji su došli i prošli gotovo neprimjetno, živjeli svoju vjeru koliko su znali i mogli, nosili svoje terete i jednoga dana otišli. Za mnoge od njih danas više ne znamo gotovo ništa, možda tek ime.
Svake godine, 5. rujna, u dominikanskom redu spominjemo se pokojnih ukućana i dobročinitelja Reda. Među ljudima za koje molimo nalaze se i oni koje današnji dominikanci nikada nisu susreli. Ne znamo kako su govorili, što ih je veselilo, kakve su bitke vodili ni koliko je toga u njihovu životu ostalo nedovršeno, ali ipak molimo za njih.
Jednoga dana netko će tako moliti i za nas. Doći će fratri koji nas nikada nisu upoznali, ljudi koji neće znati gotovo ništa o našim životima, i možda će iza nas također ostati tek ime, godina, stara fotografija ili nekoliko rečenica u nekom dokumentu. Ono što nama danas izgleda kao cijeli jedan život tada će stati u nekoliko crtica. Možda mi je zato Pino ponovno dozvao riječi koje sam toliko puta čitao na sprovodima: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova.“ (Iv 14,2)
Uvijek mi je bila draga ta Isusova slika. Dok svojim učenicima govori o odlasku, nije im ostavio sliku praznine, nego kuće; nije govorio o nestajanju, nego o mjestu koje pripravlja. Govorio je o domu u kojem ima mnogo stanova i u kojem ponovno možemo biti zajedno s njime.
O Pinu ni nakon svega ovoga ne znam mnogo više nego na početku. Ne znam kakav je bio dječak, što je sanjao kao mladić, što je sve izgubio putem ni koliko je samoće ponio sa sobom kroz posljednje godine života. Ne znam ni koliko bi on sam prepoznao sebe u nekoliko rečenica kojima danas pokušavamo sačuvati uspomenu na njega.
Možda to više nije ni potrebno, jer među svim onim što o njemu ne znamo ostalo je nešto što znamo. Zvao se Josip Novak. Mi smo ga zvali Pino. I bio je jedan od naših.
