Nestabilnost ili nutarnja nesigurnost veliki je problem mnogih osoba, napose današnjega mladog naraštaja. Razlog takvoga stanja nalazi se u neriješenim ili pogrešno postavljenim pitanjima afektivne naravi. Osoba koje za sebe kaže “nisam sigurna u sebe”, “fali mi samopouzdanje”, “uvijek se bojim da neću uspjeti”, “strah me je javno nastupiti”, “uvjerena sam da ću pogriješiti onda kad mi je najvažnije da uspijem”, dokazuje da pati od kompleksa manje vrijednosti, koji je najčešće samo subjektivne naravi. To znači da se osoba samo tako subjektivno osjeća, a objektivno bi mogla učiniti mnogo više nego što misli i osjeća.
Razna statistička istraživanja, kao i kliničko-terapijsko iskustvo potvrđuju, na prvi pogled, nevjerojatnu činjenicu: sebe volimo vrlo malo ili se volimo na pogrešan način. Tko sebe voli, taj sebe disciplinira. Tko sebe ne voli, taj živi u neredu, tj. po prohtjevima svojih neukroćenih strasti. Posljedica takvog načina života jest osjećaj krivnje koji, ako se pravilno ne razriješi, pridonosi povećanju nutarnje nesigurnosti i aktiviranju osjećaja manje vrijednosti, koji je često i motivacija da osoba živi neurednim životom.
Za sretan, uspješan i plodan život traže se od osobe spremnost i sposobnost da sebe preda Bogu i bližnjemu. No, tko u sebi nema temeljnog povjerenja u samog sebe, neće se moći upustiti u rizik da sebe pokloni Bogu i braći ljudima. Komu nedostaje temeljno samopouzdanje, nikada se neće moći radikalno, nesebično predati Bogu iz ljubavi.
Nezreli i neprihvatljivi način življenja vlastite nesigurnosti jest ne činiti ništa protiv nje, nego joj se slijepo predati. Bojažljiva i patološki stidljiva osoba postaje žrtvom vlastite nesigurnosti, kojoj se kao plijen izručuje. Takva osoba vrlo brzo uočava svoje negativne strane, a one pozitivne jedva zamjećuje. Drugim riječima, jedna plašljiva i pretjerano stidljiva osoba daje središnje mjesto nekim kvalitetama koje joj nedostaju (npr. boji se nastupiti javno), dok zanemaruje ili marginalizira one svoje kvalitete koje ona već ima i koje bi trebale zauzimati glavno mjesto u doživljavanju i prosuđivanju vlastite osobnosti.
Budući da se ne osjeća sposobnom i vrijednom (zbog pogrešne procjene svoje osobnosti), takva osoba neće moći ostvariti svoje uzvišene ideale: njezin nesvjesni osjećaj manje vrijednosti ne dopušta joj da se ozbiljno angažira u svojem radu jer joj stalno poručuje kako ona tomu nije dorasla. Ako povjeruje i popusti tomu glasu, osoba će vrlo brzo početi osjećati krivnju i još veću inferiornost. Tako se formira začarani krug po sljedećoj logici: što se više osoba osjeća nesigurnom u sebe, više će se zatvoriti u sebe, a što se više zatvori i povuče u sebe, više će se osjećati nesigurnom.
Nesigurna osoba teži tomu da se što više izolira, dijalog joj postaje težak, a svaki međuljudski odnos postaje moguća opasnost. “Poznajemo u svojim sredinama samotnjake, ljude koji se ne druže, koji ne sudjeluju u javnom životu, ne primaju sugestije, ne surađuju, nemaju prijatelja. Pojava izoliranosti osobito je uočljiva u zatvorenim grupama, kao što su radne jedinice, redovničke zajednice, vojska, škola. Na prvi pogled izolirana osoba pruža dojam superiornosti. Možda i sama ima taj dojam. U krajnjoj analizi, međutim, istina je suprotno od toga; takvo ponašanje znak je osobne nesigurnosti, nedostatak identiteta” (Mihalj Szentmartoni).
Način razmišljanja i djelovanja takve osobe prožet je pesimizmom i potrebom da bude žrtva kako bi opravdala svoju pasivnost, drugima pripisujući odgovornost, a sebi pravo da ih kritizira. Ima osoba koje uistinu mnogo trpe, koje su prave žrtve, ali ne žrtve tuđe bezobzirnosti, nego žrtve učinjene po vlastitu izboru, motivirane nejasnim i nesvjesnim razlozima da svojim stavom “nevine žrtve” dominiraju drugima.
