Premda se u javnosti često želi konfrontirati znanost i religiju, prema mišljenju prof. dr. Asima Kurjaka, uglednog ginekologa, koji je uredio i zbornik s lanjskog skupa „Znanost i religija“, koji je održan u Islamskom centru u Zagrebu, suprotnog je mišljenja. Na pitanje jesu li znanost i religija nepomirljivi, dr. Kurjak odgovara da „nikako nisu“.
– Dapače! Premda sukobi i rasprave traju već dvije tisuće godina, prolazile su faze suradnje i osporavanja, ali danas je izrazito snažan osjećaj da se želi dijalog i približavanje tih dvaju velikih kultura, čemu je značajan doprinos dao papa Ivan Pavao II. – kaže dr. Kurjak, koji se s papom Ivanom Pavlom II. susreo čak četiri puta.
– Na jednom mi je dežurstvu došla žena s ogromnih trbuhom iz Slavonskog Broda, pregledali smo je ultrazvukom i utvrdili da nosi dvojke, u 22. tjednu trudnoće, a jedan od dvojaka imao je tumor od devet kilograma, koji je, na sreću, bio ispunjen tekućinom. Prijetio je pobačaj i gubitak oba ploda. Etičko povjerenstvo bolnice Sveti Duh pozvalo me da referiram detaljno i prikažem alternative, ne učiniti ništa i izgubiti oba ploda ili napraviti nešto što znanost dotad nije verificirala. Predložio sam ulazak kateterom kroz trbuh trudne žene i da evakuiramo što više te tekućine. Etički odbor to je prihvatio, izvadili smo devet litara tekućine iz toga tumora, trudnoću od 22 tjedna doveli smo do 35 tjedana, kada smo carskim rezom porodili dva živa blizanca, koji su danas studenti. Sve tiskovine u svijetu tada su to objavile – priča dr. Kurjak, nakon čega je uslijedio poziv iz Vatikana.
– Stigao je tada poziv da sa suprugom (inače, moja cijela obitelj je katolička) dođem, donesem video s tim zahvatom, jer Sveti Otac želi vidjeti što smo to učinili i kako znanost može otkriti bolest i liječiti dijete u maternici majke, a ne napraviti pobačaj. Sa suprugom i sinom bili smo gosti Vatikana četiri dana i papa je tražio da u 20 minuta napravim video prikaz. Ostao je zadivljen. Nastavili smo razgovor na hrvatskom jeziku, rekao je kako Crkva potiče sve znanstvene napretke koji pomažu tom nevinom biću, da to blagoslivlja i da će to i dalje činiti. Rekao je kako mi liječnici moramo biti vrlo odgovorni da osobu koja se ne može braniti, a povjerena nam je na čuvanje, da je ne povrijedimo i da cijenimo njezin život te da osim znanstvenih dostignuća razvijamo i ljubav. Jer, kako je rekao, sve što je rođeno od majke je čovjek. Malo sam ga korigirao, rekavši da nije sve nužno čovjek, jer majka rađa i „grozdastu potajnicu (molu)“, koja je produkt začeća, ali nikada neće dobiti oblik života i ljudskog bića. Kao i teratom, koji nastaje istim načinom kao i plod. On je značajno odobravao glavom i govorio kako se to mora dobro dokazati, no pitao sam što ćemo s anencefaličnim plodom, koji nema mozga. To je život po mnogi parametrima, ali nije osmišljen. Taj budući ili bolesni čovjek ne misli, nema mozga i nitko nikad nije spasio život anencefaličnih plodova, premda oni imaju normalne bubrege, jetru i srce, dok istodobno stotine novorođenčadi umire i jedina im je šansa transplantacija organa, da li bi se Crkva suglasila da organi toga, nažalost, izgubljenog ploda donesu radost drugima. On je rekao kako se o tome mora još dodatno razmišljati, ali da imamo blagoslov Crkve i podršku da razvijamo fetalnu terapiju, da liječimo nerođene, da ih ne oštetimo, nego da donesemo samo dobro tome plodu – priča dr. Kurjak, koji je s organizacijom „Fetus kao pacijent“ kasnije redovito odlazio na susrete sa Svetim Ocem.
– No postoji nekoliko kontroverzi koje se još dugo neće riješiti. Kao prvo, to nerođeno čedo, fetus, nema nikakva prava. Jer se sva prava temelje na starom rimskom pravu, koje ne priznaje fetus kao živo biće tj. individuu, nego samo kad je rođen i ako je rođen. Tada postaje nasljednik. Zbog toga što ne daje pravni status fetusu, plod koji se rodi s 24 tjedna (a koji preživljava u visokom postotku) ima sva prava, ali fetus u maternici majke s 24 tjedna nema nikakva. Onda se mi perinatolozi, koji brinemo o životu i zdravlju budućih majki i novorođene djece, čemu onda naša struka, ako mi tretiramo nekoga tko nema nikakvih prava. Jedan je pariški odvjetnik rekao da su mnogo bolje zaštićeni fetusi životinja, nego ljudski. Sve počiva na pitanju kada počinje ljudski život – kaže dr. Kurjak.
– I kada počinje? – pitamo ga.
– Izuzetno je teško u znanstvenom smislu definirati točno kada počinje ljudski život.
– Zašto?
– Zato što, prije svega, ne postoji definicija ljudskog života. Život nitko nikad nije vidio. Velike religije, osobito katolička, uče da život počinje začećem. Trebalo je čekati pojavu izvantjelesne oplodnje da se mi znanstvenici uvjerimo da je to istina. Znanost i religija su sve bliže i u većini se podudaraju u tome kad počinje život – on počinje spajanjem muške i ženske stanice. No međutim, po znanstvenim kriterijima to nije početak života. On je vrlo značajan u procesu oplodnje, ali taj proces „singamije“ (spajanja muške i ženske spolne stanice) traje 78 sati. Veliko je znanstveno pitanje kada će znanstvenik temeljem poznatih znanstvenih otkrića moći reći pravniku da je upravo „taj trenutak“ početak života – tumači dr. Kurjak, dodajući kako pravnici „moraju naći zakone koji će štititi život“.
– Pravo na život iznad je svih drugih prava. Ako znanstveno priznamo, kao početak ljudskog života spajanje muške i ženske spolne stanice, taj entitet, to jajašce, budući i sadašnji čovjek nema ni temeljne parametre za moždanu aktivnost. Za definiciju života imamo nekoliko znanstvenih parametara: da je autonoman, autoregulativan i autoreproduktivan. Živo biće mora se reproducirati, mora sam upravljati svojim procesima, ali onda dođe paradoks ako smo na dvostaničnom stadiju, zigoti, zaštitili pravno, onda u procesu izvantjelesne oplodnje dobiva se više zametaka, od kojih se neke odbaci, što se može tretirati kao ubojstvo, jer je uništeno pravo na život – tumači dr. Kurjak, objašnjavajući kako 50-70 posto tih oplođenih jajašaca nikada ne dođe u maternicu tj. ode „otplovljeno s prvom menstruacijom“.
– Onda bi morali priznati da je najveći postotak gubitaka ljudskih života baš u toj ranoj fazi. Zatim, tih 5-6 dana putovanja kroz jajovode, kad oplođeno jajašce još nije stiglo u maternicu, još nema majke jer nije došlo do implantacije, takav plod zaštićen u toj fazi nama donosi niz nevolja zato što je živo biće, dajemo mu to pravo i tu se razilaze malo znanost i religija – objašnjava dr. Kurjak, dodajući da su „znanost i religija dvije kulture koje su podjednako važna datost ovome svijetu, surađuju 2000 godina, religija je starija od znanosti, ali znanost nije nastavak religije. One su metodološki bliske i komplementarne, ali po metodama rada sasvim drukčije. Znanost počinje ondje gdje počinju mjerenja, vjeruje u eksperiment, verifikaciju matematičkim formulama i drugim oblicima, a religija se temelji na metafori i dogmi, pa sljedbenici religije poštuju religijska uvjerenja“.
– Što onda s pobačajem? – pitamo ga.
– Niti jedan ginekolog nije sretan zbog pobačaja, osobito u svjetlu novih spoznaja. Kao šef klinike na Svetom Duhu tražio sam da se nakon osmog tjedna prekida trudnoća. I dođem do paradoksalne situacije, jer sam kao šef klinike državni službenik i moram poštivati zakone. Biološka dostignuća, međutim, mijenjaju te zakone. Kako pomiriti te dvije obveze? Našao sam tada svoj izlaz, koji je bio u to doba prilično revolucionaran, a to je da sam pristao da svatko tko od specijalista ne želi raditi pobačaj to ne mora raditi. Dvoje ih se javilo – kaže on, dodajući kako se „u kori velikog mozga, u kojoj su mnogi centri (za osjećaje, strukturu, motoriku, kognitivno) razvijeni, a moždana cirkulacija potpuno je razvijena. Ako s osam tjedana imate moždanu cirkulaciju, moguće je jednoga dana dokazati da je plod u tome trenutku osjećao bol, jer svi preduvjeti za to postoje. I mi smo, snagom uvjerenja, prestali raditi prekide trudnoća nakon osmog tjedna, premda je zakon dopuštao do dvanaestog. Odgovor kad počinje ljudski život čak nije fer tražiti od znanstvenika“.
– Zašto?
– Zato što to nije jedan događaj, koji traje jednu minutu, nego 78 sati. Zato što autoregulativnost, autonomnost i autoreproduktivnost nisu prisutne kod ploda od dvije stanice. Ogroman broj plodova propadne i to je najveći postotak gubitka ljudskih života, ako želite priznati tada početak života. Međutim, u svome sam radu, šefa klinike u dominantno katoličkoj sredini, već tada osjećao – a nismo mnogo znali, jer se tek tada pojavio četverodimenzionalni ultrazvuk, koji nam danas pomaže da pratimo na licu razvoj mozga, osjećaje fetusa, gledamo kad se smije, mršti ili sisa palac – da ne možemo odgovoriti na mnoštvo pitanja iz biologije ljudskog začeća. Zato što je naš život mnogo bogatiji nego što ga sama znanost može objasniti. Na pitanje početka života očekujemo da odgovor daju teolozi i filozofi, a ne znanost. Nije čak ni pošteno da znanstvenici na ovom stupnju razvoja i poznavanja procesa oplodnje točno označi onaj trenutak kad je život počeo. Niti jedan znanstvenik ne bi se usudio tako nešto definirati – kaže dr. Kurjak, navodeći kako je u svojim radovima tražio od velikih religija da kažu kada počinje život i kako ga zaštititi.
– Sve što znamo i sve što religija 2000 godina vjeruje, čak i to da je početak života začeće, ali nije početak osobnosti i individue. Praktična pitanja kad počinje život nude nekoliko odgovora: prvo da počinje u trenutku začeća kako uče velike religije, drugo kada je dijete sposobno za život izvan maternice i majčina tijela (a to je od 22 tjedna), zatim da život počinje rođenjem kako uči rimsko pravo i sve europske zajednice osim Irske i Lichtensteina, život počinje kad je osoba priznata od društva što je filozofsko pitanje… to je pitanje na koje znanost ne može odgovoriti i odgovor na to pitanje je stvar vjere – kaže dr. Kurjak.
Na pitanje kako onda odgovoriti na ta kontroverzna pitanja, on kaže kako u pluralističkom društvu prave odgovore daje znanost „zato što se znanstveni odgovori temelje na činjenicama, a ne na mišljenjima, na promatranju a ne na nagađanju, na razumu a ne na osjećajima i zato su znanstveni odgovori nepristrasni, bez predrasuda i vjerskih uvjerenja i filozofskih stajališta. Zbog toga su oni najprikladniji za postizanje konsenzusa u pluralističkom društvu.“
– U ljudskoj reprodukciji život ne počinje, on je neprekidan. Ne postoji razdoblje kada život prestaje i onda kasnije opet započinje. Stanice nastaju samo od živih stanica, samo zato što su žive stanice i stvaraju živo. Međutim, niti jedno dijete koje se danas rodi u zagrebačkim rodilištima ni po čemu nije novo. Taj život započeo je prije tri i pol milijarde godina spajanjem život i neživog i prošao je niz promjena i prolazi sve do danas. Ali ta svetost, briga i zaštita života nije predmet zanimanja samo religioznih ljudi, već svaki danas častan i etičan čovjek želi zaštititi život, a sve velike religije uče da ako spasiš jedan život, kao da si spasio cijeli svijet, uništiš li jedan život, kao da si uništio cijeli svijet – kaže dr. Kurjak, dodajući da je pitanje ljudske osobnosti još kontroverzije od onoga kada počinje ljudski život.
– Ima li znanost nešto reći o toj temi? Ne previše, jer je to pitanje filozofije i religije. Ima li netko prava zato što je osoba ili je osoba zato što ima prava? Imaju li prava svoj izvor u naravi čovjeka, u onome po čemu čovjek jest čovjek ili ih čovjek ima zato što mu ih je dala neka grupa ili organizacija? Je li osoba pojam koji odražava subjektivnu realnost tako da znamo da sam osoba ako ispunjavam neke uvjete ili je osoba pojam koji je stvar definicije i dogovora – pita se dr. Kurjak, koji je prelistao o tome golemu literaturu i napisao brojne radove.
– Jedan rječnik kaže da je osoba ono što individuu čini zasebnom osobom, ali ne navodi što je to. Drugi rječnik navodi da je to stanje postojanja inteligentnog bića koje misli, što bi moglo dovesti do zaključka da osobnost povećava proporcionalno s inteligencijom ili da neki ljudi uopće ne mogu imati osobnost ako slijedimo velikog cinika Russella koji kaže da bi većina ljudi radije umrla nego mislila. I mnogi tu istinu i čine. Psihijatrijski rječnik, meni najbliži, kaže da je osobnost individua kao cjelina sa svim što je čini različitom od drugih ljudi. Jer mi sigurno možemo razlikovati fetuse jedno od drugog. Sasvim su različiti i imaju svoju osobnost. Onda se kaže da je osobnost na prvome mjestu određena onim što je individui urođeno, a zatim i svim ostalim što joj se kasnije događa. Dijete koje je rođeno ista je osoba, samo u drugoj fazi života. Sam čin rađanja ne može dati ljudsku osobnost ili individualnost – kaže dr. Kurjak.
– Što je s dušom? Ima li fetus dušu, može li znanost odgovoriti na to pitanje? – pitamo ga.
– Približava se odgovoru. Danas postoji značajan dio znanstvenika iz ovog područja koji drži da s DNK-om spermija duša ulazi u jajašce, oplođeno jajašce. To može u ovome trenutku zvučati kao hrabra hipoteza, ali u znanosti sve počinje s hipotezom, pa se onda verificira, odbaci ili potvrdi. Oni koji s tim područjem duže bave ne mogu osporavati ono što 2000 godina sve religije vjeruju – da postoji duša. Ako bi to trebali materijalizirati, što je također više teološko pitanje nego znanstveno, onda je to ulazak DNK, formule života, iz glave spermija u jajašce kod oplodnje. I da duša počinje trenutkom oplodnje – kaže dr. Kurjak.
– Čovjek ima, dakle, dušu od samoga svoga početka? – pitamo ga.
– Tako je. Ima dušu, ali nema mozak. Brojne kontroverze proizlaze iz pokušaja znanstvenog definiranja početka života. Spermiji su žive stanice i dokaz njihova života je pokretljivost. On mora uz pomoć muškog reproduktivnog trakta steći sposobnost za oplodnju, a nakon ejakulacije on je sposoban prodrijeti u jajašce, no i dalje se mijenja u ženskom reproduktivnom traktu, stječući dodatni kapacitet za oplodnju. Biološki dokaz vodio bi do filozofskog zaključka, da individualna osobnost počinje u stadiju primitivnog tračka, koji se razvija 14 dana nakon oplodnje. Zanimljivo da neke religije, poput islama, drže da tada počinje i život. U tome trenutku sve stanice su pluripotentne i iz svih stanica koje do 14. dana u tjednu trudnoće postoje može se razviti bilo što. Nakon 14 tjedna sve je odlučeno. Svaka od tih stanica je programirana, ali pitanje je tko je u toj prvoj kockarnici života da nismo krivi što smo pametni, glupi, kriminalci, čestiti ljudi, zgodni… sve je to odlučeno u tome trenutku. I tu se znanstvenik nađe izgubljen i Einstein je dobro rekao da što sam dublje u pravoj znanosti bliže sam religiji. Tako da mi oko toga moramo tražiti pomoć ljudi religije. Nismo na našim susretima išli na konsenzus jer u ovome trenutku potičemo dijalog i ne želimo konsenzus jer nas on natjerao na osrednjost. U ovome trenutku stimuliramo da se poštuje filozofska temeljna opredijeljenost i svjetonazor, ali da diskutiramo. Velika znanstvena dostignuća u povijesti dali su upravo ljudi religije. Znanost i religija moraju surađivati, Crkva to jako blagoslivlje, one su Božji poklon i te dvije uzvišene institucije moraju se susretati i surađivati gdje god to mogu. Neka im metode rada ostanu različite, ali neka jedni druge ne isključuju – kaže dr. Kurjak, dodajući da samo dijalog može riješiti kontroverze.
– I minimalni dijalog je pomak na ovome području gdje smo se napadali i osporavali. Tvrdim da danas postoji uočljiva sklonost za dijalog između znanstvenika i ljudi religije – kaže dr. Asim Kurjak.
