Jednom sam za vrijeme propovijedi ispričao nešto što je meni bilo jako smiješno. Ne sjećam se više što je to bilo, ali se dobro sjećam da sam očekivao kako će se ljudi nasmijati. Meni je, uostalom, bilo smiješno i prije nego što sam to ispričao, a vjerojatno sam se smijao i dok sam pričao. Završio sam, podigao pogled prema crkvi i čekao. Kad ono – ništa.
Dobro, nije baš bilo ništa. Tu i tamo pojavio se poneki osmijeh, više onakav kojim čovjek želi pokazati da je shvatio kako je nešto trebalo biti smiješno nego zato što mu je uistinu bilo smiješno. Ostali su me gledali ozbiljno, a ja sam, koliko se sjećam, nakon nekoliko trenutaka rekao nešto poput: „Vidim da vam baš ne paše moj humor.“ I nastavio sam propovijed.
Nije to bio prvi put da sam ostao gotovo sam sa svojom šalom, a sigurno ni posljednji. Nakon toliko godina pred oltarom čovjek se navikne da ono što njemu izgleda duhovito drugome uopće ne mora biti. Humor je valjda jedna od onih stvari za koje dugo mislimo da ih svi razumiju, dok ne ispričamo nešto smiješno pred dovoljno velikim brojem ljudi.
Ali s vremenom sam primijetio još nešto. S oltara se dobro vide lica. Vide se ona koja poznaješ godinama i ona koja vidiš prvi put. Vide se ljudi koji su upravo utrčali na misu i još hvataju dah, oni koji već unaprijed znaju gdje će sjesti, djeca koja se okreću, roditelji koji ih pokušavaju umiriti, stariji koji su došli mnogo prije početka. A vide se i lica na kojima kao da je netko još pred crkvenim vratima napisao da je od toga trenutka potrebno biti ozbiljan. Ponekad se pitam gdje smo to naučili.
Možda sam ja tu pomalo nepravedan jer ne znam što čovjek koji sjedi preda mnom nosi u sebi. Netko je možda toga jutra došao na misu nakon neprospavane noći. Netko ima bolesnika kod kuće, netko dijete koje mu zadaje brige, netko račun koji ne zna kako će platiti, a netko je možda prije nekoliko dana pokopao čovjeka kojega je volio. Zato sam tijekom godina naučio biti oprezan s licima. Ono što meni izgleda kao namrgođenost može biti nečija bol o kojoj ništa ne znam.
Pa ipak, ima među nama i mrguda. Volim tu riječ.
Ne mislim pritom na ljude koji pate niti na one koji su po naravi šutljiviji i ozbiljniji. Mislim na onu neobičnu potrebu koju ponekad imamo da pred Bogom izgledamo ozbiljnije nego što jesmo, kao da će naša vjera biti dublja ako malo spustimo pogled, skupimo obrve i licu oduzmemo sve ono što bi moglo podsjećati na radost.
Možda mi je to počelo smetati upravo zato što sam cijeloga života volio smijeh. Nikada nisam donio odluku da ću biti radostan čovjek. Takve se odluke valjda i ne donose. Volio sam se šaliti, volio sam društvo u kojemu se ljudi mogu nasmijati, a volio sam i samoga sebe ponekad ne uzeti previše ozbiljno. Habit to nije promijenio, a nije ni svećeništvo.
Godine su, međutim, donosile stvari koje su morale biti ozbiljne. Došli su poslovi, odgovornosti, zajednice, računi, župne knjige, sastanci i odluke. Došli su ljudi sa svojim problemima, bolesničke sobe, sprovodi i razgovori nakon kojih čovjek dugo ostane sam sa sobom. Svećeništvo vrlo brzo nauči čovjeka da se život ne može pretvoriti u šalu.
Ali ja se zbog toga nisam prestao smijati. I upravo sam tu ponekad imao problema.
Jednom je neki pijani čovjek pred crkvom počeo psovati i vrijeđati, a onda je šakom udario u staklo na vratima. Staklo se rasprsnulo. Pokušao sam prije toga s njim razgovarati mirno, ali kada je stvar došla dotle, pozvao sam policiju. Bio sam starješina samostana i učinio sam ono što sam smatrao da treba učiniti.
U crkvi je bila i naša orguljašica. Sve je vidjela, dio događaja čak je i snimila, pa je i ona odgovarala na pitanja policije. Kada je sve već bilo pri kraju i kada su izjave uglavnom bile dane, rekla je: „Čekaj, sad ću ja zovnuti drugoga patra.“
Pogledao sam je i upitao: „Zašto?“
„Pa možda on zna što treba.“
Ne znam je li ona ikada poslije razmišljala o toj rečenici. Ja jesam.
Nije me zasmetalo to što je htjela pitati drugoga čovjeka. Dobro je pitati, osobito onda kada nisi siguran. Zaboljelo me nešto drugo. Stajao sam ondje u šezdesetim godinama života, nakon desetljeća redovništva i svećeništva, kao starješina kuće. Bio sam nazočan svemu što se dogodilo, pozvao policiju, dao izjavu i učinio ono što je trebalo, a netko pokraj mene još je uvijek osjećao potrebu potražiti čovjeka koji će možda znati što treba učiniti.
Tada mi se ponovno vratilo pitanje koje me tijekom života znalo zateći i u nekim drugim prilikama: zašto me ljudi ponekad ne shvaćaju dovoljno ozbiljno?
Danas se tome mogu i nasmijati. Ponekad pomislim, koliko godina čovjek zapravo mora imati da bi konačno izgledao dovoljno odraslo? A možda sam dijelom i sam kriv.
Ako se često šališ, ako ti nije osobito stalo da ljudi pred tobom stoje mirno, ako ne podižeš glas svaki put kada donosiš odluku i ako se znaš nasmijati i onda kada drugi očekuju ozbiljno lice, ne možeš se baš svaki put čuditi kada netko ne prepozna trenutak u kojemu govoriš sasvim ozbiljno. I to sam morao učiti.
Radost ne znači da čovjek ne treba postaviti granicu. Blagost ne znači da svatko može raditi što hoće. Humor ne znači da je sve šala. Postoje trenuci kada treba jasno reći: ovo je moja odgovornost, ovo sam odlučio i iza toga stojim.
Ali nešto drugo nisam htio naučiti. Nisam htio postati mrgud samo zato da bih izgledao ozbiljnije. Možda sam zato tijekom godina sve više gledao lica ljudi dok prilaze pričesti.
Red se polako pomiče prema oltaru. Ruke su sklopljene, koraci odmjereni, pogledi uglavnom ozbiljni. I ponovno se moram čuvati vlastitoga suda jer ne znam što svaki od tih ljudi donosi Kristu. Preda mnom može stajati čovjek koji se upravo raspada iznutra, a ja o tome ne znam ništa. Možda je to njegovo ozbiljno lice jedino lice koje toga dana može imati.
Ali ipak se ponekad zapitam jesmo li negdje putem zaboravili kamo zapravo idemo. Ne idemo prema mrtvome Kristu. Idemo primiti živoga. Onoga koji je prošao kroz Getsemani, bičevanje, križ i grob, ali nije ostao u grobu. Pristupamo Tijelu Kristovu vjerujući upravo ono zbog čega se prve kršćanske zajednice nisu raspale nakon Velikoga petka – Gospodin je uskrsnuo.
Ne mislim, naravno, da bi ljudi trebali dolaziti na pričest cereći se jedni drugima. Postoji svetost trenutka, postoji sabranost i postoji ono strahopoštovanje pred kojim riječi postaju suvišne. Ali između neozbiljnosti i mrguda mora postojati još nešto. Radost.
Možda sam upravo zato uvijek volio one evanđeoske prizore u kojima Isusa nalazimo među ljudima. Za stolom je. Dolazi na svadbu. Ulazi u kuće. Jede s onima s kojima drugi ne žele jesti. Oko njega se pojavljuju i djeca, a učenici ih pokušavaju udaljiti. Isus ih vraća k sebi.
Evanđelje nam ne govori je li se u tom trenutku smijao. Ne trebamo dodavati ono što ne znamo. Ali teško mi je zamisliti da su djeca trčala čovjeku pred kojim su se morala bojati nasmijati. Možda mi upravo ta djeca najbolje objašnjavaju ono što svih ovih godina pokušavam sačuvati.
Život mi nije dao razloga da mislim kako je sve lako. Naprotiv. Tijekom desetljeća svećeništva vidio sam dovoljno bolesti, smrti, rastanaka, obiteljskih rana i ljudskih nevolja da znam koliko se čovjekov svijet može promijeniti u jednom telefonskom pozivu. Imao sam i vlastite dane u kojima mi nije bilo do smijeha. Ali možda upravo čovjek koji je upoznao suze počne drukčije cijeniti smijeh.
Postoji radost mladoga čovjeka koji se smije jer još ne zna koliko život može boljeti. A postoji i radost čovjeka koji je bol upoznao, koji je i sam plakao, pokapao ljude koje je volio i gledao kako neke stvari nepovratno odlaze, a ipak nije dopustio da posljednju riječ dobije tuga.
Ta druga radost meni je danas dragocjenija. Možda je zato ne dam. Ne dam da mi je uzme tuđe mišljenje o tome kako bi se svećenik trebao ponašati. Ne dam da mi je uzme potreba da izgledam važnije nego što jesam. Ne dam da mi je uzmu ni oni trenuci u kojima netko pokraj mene poželi nazvati drugoga patra jer će možda on znati što treba učiniti. A ponajmanje bih volio da mi je uzme Crkva.
Ne Crkva Evanđelja, nego ona naša mala ljudska navika da vjeru ponekad obučemo u odijelo tuge kako bi izgledala dostojanstvenije. Jer riječ koju naviještamo nije nazvana ozbiljnom viješću. Nazvana je Radosnom viješću. Veliki petak u njoj nije izbrisan. Križ nije uklonjen, Lazarov grob nije preskočen, a Isusove suze nisu zaboravljene. Kršćanska radost nije osmijeh kojim se pravimo da svega toga nema.
Ona postoji zato što Veliki petak nije posljednji dan.
I zato ću vjerojatno još koji put s oltara ispričati nešto što će meni biti mnogo smješnije nego ljudima koji me slušaju. Pogledat ću prema crkvi očekujući smijeh, a možda ću ponovno ugledati nekoliko kiselih osmijeha i shvatiti da sam ostao gotovo sam sa svojim humorom. Možda ću ponovno reći: „Vidim da vam baš ne paše moj humor.“ I nastaviti dalje.
Ne želim crkvu pretvoriti u mjesto zabave niti svetu misu u predstavu. Samo bih volio da čovjek koji nakon mise iziđe kroz crkvena vrata ne mora na njima ponovno navlačiti lice koje je skinuo kada je ulazio. Volio bih da se na njemu barem ponekad vidi što je upravo čuo. Da je susreo Krista. Da grob nije posljednja postaja.
Da život, uza sve što nam može donijeti, ipak ima razlog za radost. A ako će zbog toga netko i dalje misliti da nisam dovoljno ozbiljan, valjda ću i s tim nekako živjeti. Samo da od mene ne naprave mrguda.
