DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Lako je propovijedati o talentima siguran unutar crkvenih zidova – kušnja počinje kad zakoračimo na asfalt ulica, među izloge prepune sjaja i lica izbrazdana umorom

Lako je propovijedati o talentima kad smo sigurni unutar crkvenih zidova, ali pravo pitanje počinje onog trenutka kada zakoračimo na asfalt naših ulica, među izloge prepune sjaja i lica izbrazdana umorom. Isusova prispodoba o slugama i povjerenom imetku ne da nam mira jer nas hvata u koštac s istinom koju najradije guramo pod tepih: većina nas ne propada zato što čini spektakularna zla, nego zato što s gnusnom pedantnošću čuva svoj mali, sterilni mir.
​Pogledajte tog trećeg slugu iz Evanđelja po Mateju. Nije on ukrao novac svoga gospodara, nije ga prokockao u nekoj opskurnoj krčmi, nije ga prosuo na sumnjive zabave. On ga je – sasvim uredno, po propisu i s velikim oprezom – zakopao u zemlju. Učinio je sve da ga ne izgubi. I baš u tome je njegova propast.
​To je portret našega suvremenog čovjeka. Toliko smo se prepali vlastitih slabosti, tuđih osuda i nesigurnosti ovoga vremena da smo svoje živote pretvorili u trezore. Bojimo se voljeti da se ne opečemo, bojimo se pružiti ruku da nam je netko ne udari, bojimo se izgovoriti istinu da se ne zamjerimo „onima gore“ ili susjedu preko puta. Živimo po onoj staroj malograđanskoj formuli: „Šuti, pokrij se ušima, nemoj se isticati, samo da ne bude gore.“
​A Isus nam u lice baca strašnu istinu: tko čuva svoj život iz straha, taj ga gubi.
​Treći sluga se opravdava pred gospodarom riječima koje otkrivaju korijen svake duhovne paralize: „Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao… pobojah se stoga.“ Tu se krije ta strašna kriva slika o Bogu. Kad čovjek u svome srcu povjeruje da je Bog neki hladni birokrat s nebesa koji samo čeka naš krivi korak da nas kazni, vjera se pretvara u grčevito preživljavanje. Prestajemo biti sinovi i kćeri slobode, a postajemo prestrašeni robovi koji tresući se čuvaju ono malo jadne sigurnosti.
​Koliko je takvih „zakopanih talenata“ danas oko nas, u našim obiteljima, u našim župama, na našim radnim mjestima? Koliko bračnih parova godinama šuti u istoj prostoriji, čuvajući svoj ponos kao svetu relikviju, dok ljubav polako trune u podrumu šutnje? Koliko ljudi ima u sebi dar utjehe, pjesme, lijepe riječi, kreativnosti, ali ih drži zatvorene jer „što će selo reći“ ili „možda propadnem ako pokušam“?
​Lijenost u evanđelju nije samo ležanje u krevetu do podneva. Lijenost je odbijanje da se žrtvujemo za dobro. To je ona udobna ravnodušnost u kojoj nam je lakše gledati nepravdu s prozora nego sići na ulicu i reći: „Ovo nije u redu.“
​Bog nas nije stvorio da budemo muzejski primjerci sačuvani od svake prašine ovoga svijeta. Život se ne mjeri brojem udisaja koje smo napravili, nego trenucima u kojima nam je zbog nečega – zbog ljubavi, zbog istine, zbog Boga – zatajio dah. Darovi koje nosimo u sebi, od topline obiteljskog stola do kreativnog žara u grudima, stvoreni su da se troše. Vjera raste kad se dijeli, a vene kad se grčevito čuva za sebe.
​Zato, otkopajmo jednom za svagda te silne strahove kojima smo zatrpali vlastita srca. Nemojmo se bojati grešaka, nemojmo se bojati ranjivosti. Jer na kraju našega puta, kad jednom stanemo pred lice Milosrdnoga, neće nas pitati jesmo li bili bezgrešni računovođe vlastite sigurnosti, nego jesmo li s vatrom u očima potrošili ono što nam je s ljubavlju povjereno.
​Neka nam Gospodin udijeli onu svetu hrabrost da prestanemo čuvati grobove svojih talenata i napokon – zaplivamo u dubini Njegove milosti.