U tvojoj prisutnosti – 13. prosinca

Uzmi si vremena da budeš svet. Riječ svet u svom prvotnom značenju ne znači dobar – dobrica, već odvojen za svetu upotrebu. To je ono što u tebi čine tihi trenuci provedeni u mojoj prisutnosti. Kad svoj um i svoje srce usmjeriš prema meni, preobražavaš se – pretvaraš se u onoga kakvim sam te zamislio dok sam te…

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2024.

Uzmi si vremena da budeš svet. Riječ svet u svom prvotnom značenju ne znači dobar – dobrica, već odvojen za svetu upotrebu. To je ono što u tebi čine tihi trenuci provedeni u mojoj prisutnosti. Kad svoj um i svoje srce usmjeriš prema meni, preobražavaš se – pretvaraš se u onoga kakvim sam te zamislio dok sam te stvarao. Taj proces zahtijeva od tebe da često odvajaš vrijeme za zajedništvo sa mnom.

Neograničene su dobrobiti provođenja vremena u mojoj prisutnosti. Kad se natapaš svjetlom moje prisutnosti, tvoje se emocionalno i fizičko zdravlje obnavlja. Osjećaš moju bliskost koja jača tvoju vjeru i ispunja te mojim mirom. Otvaraš se primanju blagoslova koje sam priredio za tebe. Postaješ očišćeni hram mog Duha Svetoga, koji u tebi i kroz tebe može činiti neizmjerno više od onoga što uopće možeš zamisliti. To su samo neke od dobrobiti koje primaš kad smireno provodiš vrijeme u mojoj prisutnosti.

(Druga Solunjanima 1,10; Psalam 27,4; Prva Korinćanima 6,19; Efežanima 3,20)

Izvor: „U tvojoj prisutnosti“ link“ na verziju za žene

„U tvojoj prisutnosti“ link na verziju za muškarce

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.