Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan – 15. prosinca

„Gospodin je blizu“: Krist je naša radost! Radost potpuna, istinska, duboka, koja nikog ne isključuje. Vjernik osjeća kako u njemu raste dok se brižno pripravlja primiti Otkupitelja koji dolazi. Brojni nam sveci daju primjer te vježbe koju je hvalilo i preporučivalo Učiteljstvo. Na osobit način u tome ističe se sveti Alfons Ligourski, koji je pisao:…

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2024.

„Gospodin je blizu“: Krist je naša radost! Radost potpuna, istinska, duboka, koja nikog ne isključuje. Vjernik osjeća kako u njemu raste dok se brižno pripravlja primiti Otkupitelja koji dolazi.

Brojni nam sveci daju primjer te vježbe koju je hvalilo i preporučivalo Učiteljstvo. Na osobit način u tome ističe se sveti Alfons Ligourski, koji je pisao: „Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu zauzima prvo mjesto nakon sakramenata; ono je najmilije Bogu i najkorisnije za nas.“ Euharistija je neprocjenjivo blago: ne samo slaviti je već i zadržati se pred njom izvan mise omogućuje crpsti iz samog izvora milosti. Kršćanska zajednica koja želi biti sposobnija razmatrati Kristovo lice, u duhu koji sam predložio u apostolskim pismima Novo millenio ineunte i Rosarium Virginis Mariae, ne može ne razviti također taj vid euharistijskog štovanja, u kojem se produžuju i umnažaju plodovi zajedništva s tijelom i krvlju Gospodnjom. (EE 25)

+ Pozovi narode, milosrdni Isuse, na rušenje zidova što su ih stvorili bijeda i nezaposlenost, diskriminacija i netolerancija.

Iz knjige „Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan u godini“

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.