U tvojoj prisutnosti – 17. prosinca

Dođi k meni sa svojom nutarnjom prazninom, sa spoznajom da si cjelovit samo u meni. Kad tiho počivaš u mojoj prisutnosti, moja svjetlost u tebi biva sve jasnija i jasnija. Tvoja spoznaja vlastite nutarnje praznine početak je ispunjenja mojom puninom. Zato se raduj danima u kojima se dok ustaješ iz kreveta osjećaš praznim i nespremnim za…

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2024.

Dođi k meni sa svojom nutarnjom prazninom, sa spoznajom da si cjelovit samo u meni. Kad tiho počivaš u mojoj prisutnosti, moja svjetlost u tebi biva sve jasnija i jasnija. Tvoja spoznaja vlastite nutarnje praznine početak je ispunjenja mojom puninom. Zato se raduj danima u kojima se dok ustaješ iz kreveta osjećaš praznim i nespremnim za ono što je pred tobom. Reci samome sebi: „Današnji je dan savršen da se s dječjim pouzdanjem oslonim na Tebe”. Ako ustraješ u tom pouzdanju čitav dan, prilikom odlaska na počinak otkrit ćeš da su ti suputnici bili radost i mir. Možda nisi primijetio u kojem su ti se trenutku priključili, ali sada možeš osjetiti blagotvorne učinke njihove prisutnosti. Kraju takvoga dana savršeno pristaje hvalospjev zahvalnosti. Ja sam onaj od kojeg teku svi blagoslovi!

(Druga Korinćanima 4,6; Matej 5,3.6; Kološanima 2,9-10; Psalam 150,6)

Izvor: „U tvojoj prisutnosti“ link“ na verziju za žene

„U tvojoj prisutnosti“ link na verziju za muškarce

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.