1. Što Vama osobno znači blagdan Velike Gospe, ne samo kao nadbiskupu nego i kao vjerniku? Možete li podijeliti osobnu uspomenu iz djetinjstva ili mladosti koja je posebno vezana uz ovaj blagdan?
I kao vjerniku i kao biskupu svetkovina Uznesenja blažene djevice Marije, jednako kao i svakom drugom kršćaninu, je blagdan naše budućnosti. Vjerujemo, naime, i to Crkva ovim blagdanom obilježava i svečano ispovijeda, da je Gospa nakon što je završila tijek svoga zemaljskoga života dušom i tijelom bila uznesena u vječni život. On je blagdan koji podsjeća da su se na primjeru Gospe ispunile naše nade i vjera da se ljudski život nastavlja nakon preminuća. Odnosno, blagdan Velike Gospe, kako naš narod obično naziva ovu svetkovinu, time je i duhovni spomenik našoj budućnosti. A iz djetinjstva nemam neke posebne uspomene na ovaj blagdan, osim sjećanja da smo svi u jutarnjim satima odlazili na svetu Misu a popodne u razbibrigu, s drugom djecom u igru i na kupanje.
2. Velika Gospa jedan je od najomiljenijih blagdana u našem narodu. Po Vašem mišljenju, što je to u liku i primjeru Blažene Djevice Marije što tako snažno nadahnjuje vjernike stoljećima?
Na duhovnoj razini, mislim da je glavni razlog toga da je Velika Gospa jedan od najomiljenijih blagdana u tom što se na taj dan vjernici sjećaju istine da je, kako veli tekst predslovlja u Misi toga dana, Gospa po svom uznesenju nebo, početak i slika konačnog savršenstva Kristove Crkve i putokaz nade i utjehe Božjem putničkom narodu. Ta nada zaista nadahnjuje vjernike. Također i one koji to nisu. Jer nada je snažna motivacija. Pogotovo ona koja se hrani vjerom da život nema kraja, da smrt nije svršetak nego samo usnuće u prolazu kroz vrijeme prema vječnosti, kroz ovaj svijet prema boljemu svijetu. Uostalom, najstariji naziv ovoga blagdana bio je upravo Usnuće Marijino, odnosno „Dormitio Mariae“.
3. Kada bi Vas netko tko ne poznaje kršćanstvo pitao zašto slaviti Mariju, što biste mu odgovorili?
Čovjek po svojoj naravi ima mnogo očekivanja i nada. Mnogo urođenih potreba i želja. A među njima jedna od najjačih je želja da se ne umre, da se ne doživi kraj, da umiranje nije prelazak u ništavilo, da poslije ovoga načina života nema ništa drugo. Jednostavno rečeno, normalan čovjek želi živjeti. Zauvijek živjeti. A blagdan Uznesenja na nebo je odgovor na takva očekivanja da se živi, koja ima svaki normalan čovjek, bio on vjernik ili ne-vjernik. No, pritom je važno znati da se sve zasniva na Kristovu uskrsnuću, za kojega je sveti Pavao napisao da je po svom uskrsnuću Isus „prvina usnulih“ i da poslije Isusa slijede u tom istom pravcu oni koji su njegovi. A među tim Isusovim, koji slijede, po svom uznesenju na nebo prva je blažena djevica Marija.
4. Blagdan Velike Gospe temelji se na vjerovanju u Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo. Kako tu poruku možemo prevesti u konkretan, svakodnevni život današnjeg čovjeka?
Vjera u naše buduće uskrsnuće i naš život vječni, koju ispovijedamo uvijek kad izgovaramo riječi Vjerovanja, nisu samo projiciranje budućnosti jer je ta naša budućnost, upravo po vjeri kojom je ispovijedamo i po nadi kojom tu budućnost očekujemo, već na neki način prisutna u našem životu. Nada je način njezine prisutnost u naše sadašnjem životu a naša vjera je način njezina življenja i očitovanja. Kršćanski vjernik je upravo zato pozvan biti utemeljeni optimista i tu radost svjedočiti drugima. U njoj živjeti.
5. Živimo u vremenu punom neizvjesnosti – ratovi, ekonomske krize, migracije… Kako nam Marijin život i vjernost Bogu mogu pomoći pronaći snagu i nadu usred tih izazova?
Marija je blažena jer je povjerovala. Tako kaže Sveto Pismo. Tako je nazvana onoga časa kad je posluhom prihvatila volju Božju da ljudima posreduje njihova Spasitelja, koji nije samo Marijin Sin nego, kao druga osoba Presvetoga Trojstva, još prije toga također Marijin učitelj, odgojitelj i spasitelj. Marijina svetost je odsjaj Božje svetosti, kao što i svetost svakoga drugoga sveca samo odbljesak svetosti samoga Boga. Iz te predanosti Bogu, koji je ljubav, i koji volji svakoga čovjeka, i svakom čovjeku i narodu želi samo dobro, sveci su primjer, a Marija posebice, kako bi svi ljudi se trebali ponašati općenito. I posebice na koji način bi trebali tražiti rješenja u vremenima neizvjesnosti, u doba kad se vode ratovi, kad postoje gospodarske krize i kad se događaju tolike migracije ljudi, često izazvane upravo ratovima ili siromaštvom, sigurnosnim ili gospodarskim krizama koje, nažalost, i u naše vrijeme pogađaju mnoge ljude i krajeve.
6. Na ovaj dan mnoga marijanska svetišta postaju središta velikih hodočašća. Kako Vi gledate na taj val vjerničkog okupljanja, osobito u vremenu kada ljudi sve češće govore o udaljavanju od Crkve?
Pučka pobožnost je važan oblik izražavanje vjere. Marijanska svetišta su česta mjesta u kojima se to događa. A vremenima kad se događa val udaljavanja od Crkve, posebice na područjima koje se obično naziva zapadnim, takva okupljanja, osim što su prigode u kojima pojedinci ispovijedaju svoju vjeru, poprimaju također dodatno značenje javnoga svjedočenja. I poziv su i podsjećanje drugima, osobito onima koji su se udaljili, da postoje oaze mira i dobrote u koje su i oni pozvani i dobrodošli. Dragi Bog i njih strpljivo čeka.
7. Postoji mnogo ljudi koji su se udaljili od vjere, a ipak osjete potrebu doći u crkvu upravo na Veliku Gospu. Što im kao pastir Crkve želite poručiti?
Poručujem i njima svima da su uvijek dobro došli! Svaki duhovni pastir, a među njima ponajprije biskup, mora biti slika i primjer Isusa Krista, strpljivoga pastira. Bitan dio Isusova dušobrižništva i općenito odnosa prema ljudima jest čekanje. Dobar pastir se raduje svakom čovjeku koji traje u Isusovu društvu a još više svakom čovjeku, odlutalom na stranputice života, koji se vrati u to društvo. Tako je radio Isus. Tako trebamo činiti svi. Radovati se kad se bilo tko vrati. I kad god se vrati. Naročito kad se radi o iskrenom obraćenju i povratku. No samo Bogu pripada suditi koliko je iskreno neko obraćenje i povratak, a naše je poticati da tako bude.
8. Na području Vrhbosanske nadbiskupije postoje brojna svetišta i župe posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Koja biste istaknuli i što ona znače lokalnoj zajednici?
U Vrhbosanskoj nadbiskupiji, gdje su mnogi vjernici morali otići iz svojih rodnih krajeva, Gospini blagdani okupljaju vjernike koji dolaze često iz dalekih krajeva u kojima su našli svoje nove životne prostore, radna mjesta, sigurnost, u kojima su odgojili svoju djecu. Dok se okupljaju u ovim svetištima i župama, oni susreću svoju rodbinu i prijatelje, obnavljaju uspomene, sjećaju se mjesta svojih rođenja, vjenčanja, brojnih radosti i žalosti, i svoga progona, pa su blagdanska okupljanja prožeta također ovom društvenom dimenzijom koja je ljudima zaista vrlo važna i o kojoj također kao dušobrižnici moramo voditi računa i za nju imati osjećaja. Također u tom smislu svetišta i župe imaju veliku značenje i za lokalne zajednice.
9. U našoj tradiciji blagdan Velike Gospe često se isprepliće s pučkim običajima. Kako Crkva gleda na tu povezanost vjere i kulture?
Vjera i kultura dva su krila evangelizacije. Dva sastavna dijela življenja kršćanstva. Naime, kršćanstvo je utjelovljena religija ne samo zato što se Krist utjelovio i postao čovjek. Već i zato što se kršćanstvo, po evangelizaciji, donosi svakom čovjeku i narodu, svim kulturama i propovijeda na način svih kultura i jezika. I, osim što evangelizira saku kulturi, od svake kulture kršćanstvo prima. Kršćanstvo prožima kulturu, a kultura obilježava kršćanstvo. Tako se s pravo može, u evangelizacijskom i kulturološkom smislu, govoriti o istovremenoj, na primjer, evangelizaciji Hrvata i o kroatizaciji kršćanstva. I također može se i treba govoriti o jednaka dva procesa na primjeru bilo kojega naroda i kulture. Putovi dolaženja Boga prema ljudima su različiti, a različiti su također i putovi uspinjanja čovjeka do Boga. Pri svetu tome, naravno, treba dobro paziti da se u pučku pobožnost ne uvuče sadržaj koji ne bi bio spojiv s kršćanskom vjerom, a toga u pred-kršćanskim tradicijama često ima.
10. Koju biste duhovnu poruku, poticaj ili ohrabrenje posebno željeli uputiti obiteljima na ovaj blagdan?
Čest je običaj da cijele obitelji zajedno hodočaste na blagdan Velike Gospe, posebice na večernje Mise uoči same svetkovine. Lijepo je to vidjeti. Ne zbog običnoga pastoralnog sentimentalizma, već zato što je to vrlo korisno za samu obitelj i svakoga njezina člana. Korisno je u psihološkom i duhovnom smislu. Takvo ponašanje psihološki izgrađuje i utvrđuje zajedništvo obitelji, korisno je i potrebno stvarno i duhovno, prigoda je u kojoj članovi obitelji mole jedni za druge. Velik je to blagoslov za obitelji.
