Mario Žuvela jedan je od najcitiranijih autora aforizama i tekstova koji se svakodnevno dijele na društvenim mrežama i koji na Facebooku ima više od 200.000 pratitelja. Njegove rečenice jednostavne su, a opet pune smisla i dubine, stoga lako pronalaze put do tisuća ljudi. Unatoč popularnosti njegovih misli, o samom autoru zna se vrlo malo. Vjeroučitelj, pisac, skladatelj, aranžer, autor desetak knjiga i mnogobrojnih društvenih igara, te osnivač psihoterapijskog pravca Valuesterapija – sve to stane u njegov životopis. No iza tih uloga krije se suprug i otac šestero djece koji vlastito životno iskustvo pretače u riječi što nadahnjuju druge.
U ovom razgovoru Mario Žuvela otkriva dio svog obiteljskog i profesionalnog puta, govori o vjeri, inspiraciji i izazovima suvremenog čovjeka, ali i o tome zašto vjeruje da su jednostavnost i zajedništvo najvrjednije poruke današnjeg vremena.
Mario, hvala vam na razgovoru i ovoj prilici da vas bolje upoznamo. Danas ste jedan od najcitiranijih autora aforizama i kratkih tekstova na društvenim mrežama. Kako biste se vi ukratko predstavili našim čitateljima?
– Vjeroučitelj sam u dvije osnovne škole u Kaštelima, a u župi sv. Petra apostola u Kaštel Novom djelujem kao zborovođa i orguljaš, gdje vodim dva mješovita i jedan dječji zbor. U slobodno vrijeme pišem, skladam, snimam pjesme i izrađujem društvene igre.
Suprug ste i otac šestero djece. Kako usklađujete obiteljski život s pisanjem i gdje pronalazite inspiraciju?
– I supruga i ja smo vjeroučitelji, radimo u školama, ali i u župnoj katehezi. Najstariji sin ide u treći razred srednje, a najmlađa kći je predškolac. Život u obitelji često zna biti na rubu kaosa – izlasci, povratci, obaveze, hobiji i još bezbroj drugih stvari. Ponekad imam osjećaj kao da živim na kolodvoru gdje uvijek netko odlazi, a netko dolazi. Dinamično je, ali pokušavamo unositi red i mir u tu dinamiku. Rad u školi na neki način ima istu svrhu kao i ono što nam je zadaća kao roditelja kod kuće – potaknuti djecu na življenje kršćanskih vrijednosti. To nije lako. Kako vrijeme ide, čini mi se da ta zadaća postaje sve zahtjevnija.
Što se tiče inspiracije, ona dolazi odasvud – iz prirode, od ljudi, iz životnih situacija. Kad ti srce ubrzano lupa zbog neke teškoće, prenošenje misli na papir najviše umiruje. Ne moraš uvijek imati jasnoću, ali kad počneš pisati, stvari se same poslože. Duh Božji najviše nadahnjuje – bilo da želimo posaditi biljku u vrtu, pozvati prijatelja na kavu ili napisati knjigu. Naši osjećaji su neiscrpno vrelo inspiracije – nekada tužni, nekada sretni, ljuti, preplašeni ili u sumnji – ali svi su to koraci koji nas vode prema cilju, a to je međusobno zajedništvo i zajedništvo s Bogom.
Brakovi su danas sve ugroženiji, a razvodi sve češći. Može li se brak sačuvati i što je, po vašem iskustvu, recept za uspješan brak?
– Danas živimo u vremenu u kojem se stvari, čim se pokvare, bacaju i zamjenjuju novima. Nažalost, isto se događa i s međuljudskim odnosima, a najviše stradaju brak i obitelj. Često prestajemo raditi na sebi čim dođemo u zrelije godine. Brak volim usporediti s čamcem u kojem veslaju dvije osobe – ako vesla samo jedan, čamac se vrti u krug. Potrebni su uzajamnost, ljubav i poštovanje s obje strane, a ne samo interesi.
Današnje društvo naglašava individualizam i uvjerava nas da nam nitko nije potreban, pa čim naiđu problemi, mnogi odlaze svatko na svoju stranu. No u braku je važno krenuti od sebe – ne mora uvijek naša biti zadnja, ne moramo u svemu imati kontrolu. Problem je što često vidimo samo tuđe pogreške, a svoje zanemarujemo.
Danas se uživanje promovira kao smisao života, a žrtva se doživljava nazadno. Umjesto da pobjeđujemo druge, trebamo učiti pobjeđivati sebe. Brak se sve češće pretvara u natjecanje, a tada oboje gube. Nije lako odreći se vlastitog „ja“ kako bismo pronašli zajedničko „mi“, ali to je jedini put da brak opstane. Uz redovitu molitvu i sakramentalan život svi se izazovi mogu nadvladati i zajedno ići naprijed.
Vjera je važan dio vašeg života i poziva. Jeste li imali trenutak u kojem ste posebno osjetili Božju blizinu i duhovni rast?
– Boga otkrivam kroz svakodnevicu. Male stvari u toj svakodnevici i nisu tako male kad vidiš koliko ljepote nose i koliko radosti i mira donose. Šetnja uz more ili kroz prirodu, izlazak s obitelji, razgovor s drugom osobom – sve su to prilike u kojima prepoznajem Božju prisutnost. Zapravo, Boga ne možemo odvojiti od naše svakodnevnice, koja je često protkana nemirom, konfliktima, ali i lijepim trenucima.
Ipak, najviše Božju blizinu osjetim u teškim i bolnim iskustvima. Ne samo kroz osobne bolesti i bolesti djece, nego i kroz podmetanja, udarce i manipulacije drugih. Ono što sam mislio da će me psihički slomiti, na kraju me duhovno izgradilo. Naučiš puno o sebi i ljudima, ali još više naučiš da se u svakoj situaciji treba prepustiti Bogu. Jer, brinuo ili ne brinuo, na kraju vidiš da je On uvijek tu i da svako zlo nevjerojatno precizno izvede na dobro.
Pisanje ste započeli spontano, ali u jednom ste trenutku odlučili ozbiljnije izaći u javnost – s web stranicom, knjigama i društvenim mrežama. Kada je vaša priča započela i što vas je potaknulo da svoje misli počnete dijeliti s drugima?
– Nakon prvih objavljenih tekstova javili su mi se mnogi ljudi rekavši da se pronalaze u njima. Tada sam shvatio da osobna iskustva mogu biti univerzalna. Ranjivost i bol povezuju nas više nego uspjesi. Nije lako govoriti o vlastitim sjenama jer se uvijek nađe netko tko to iskoristi, ali i na tim ranama učim i idem dalje.
Bavite se pisanjem, glazbom, društvenim igrama, portalima… Što vam je prioritet? Kako je nastala Valuesterapija?
– Obitelj i rad u školi i župi moji su prioriteti, pa ondje odlazi najviše energije. Sve ostalo radim u slobodno vrijeme. U pripremi imam nekoliko društvenih igara vjerske tematike, ali njihovo izdavanje nosi velike troškove. Želio bih i sve svoje snimljene duhovne šansone, poput Znak pobjede i Stvoreni za nebo, objediniti na jednom mjestu. Pokrenuo sam i vodio četiri internetska portala, no trenutačno stoje po strani zbog drugih prioriteta.
Jedna od ideja na kojoj radim već desetak godina je Valuesterapija – pravac koji je još u nastajanju. Sama riječ values na latinskom znači vrijednosti. Plodovi Duha Svetoga, poput ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, velikodušnosti, dobrote, poniznosti i vjernosti, upravo su te vrijednosti o kojima ovisi i naše mentalno i fizičko zdravlje. Naše misli, osjećaji i obrasci ponašanja proizlaze iz tog unutarnjeg vrijednosnog sustava. Dinamika tog sustava je „valne prirode“, u obliku potencijala i potreba. Valuesterapija povezuje kršćansku teologiju sa znanjima suvremene psihologije i antropologije.
Na društvenim mrežama ne izlažete privatni život. Je li to svjestan izbor?
– Da. Poruka je bitna, popularnost je prolazna. Danas si na vrhu, sutra na dnu. Ego se ponekad probudi, ali podsjećam se da to nisu samo moje zasluge, već Božji dar. Zvijezda za mene nije onaj koga mediji slave, nego onaj tko pronađe mir i zahvalnost u sebi i oko sebe.
Živimo u vremenu paradoksa – komunikacija je brža nego ikad, a ljudi se sve manje druže uživo. Mnogi teško pronalaze partnera. Je li problem u prevelikim očekivanjima, manjku kompromisa ili je uzrok negdje drugdje?
– Mnogo je razloga. Ljudi s jedne strane čeznu za blizinom, pažnjom i iskrenošću, a s druge ih je strah. Povrijeđeni očekuju novu povredu i podižu zidove oko sebe, pa se čude zašto im nitko ne prilazi. Digitalna komunikacija čini se sigurnijom, ali povrede u njoj traju 24 sata dnevno.
Istina je i da su očekivanja porasla – češće pitamo što drugi može donijeti nama, a rjeđe što mi donosimo u odnos. No vjerujem da je najveći problem to što su se ljudi udaljili od sebe. Zatrpani su beznačajnim informacijama i nikada ne zastanu da promisle. Mnogi kažu da nemaju vremena ni za molitvu ni za sebe, a upravo tu leži izvor snage za svakodnevni život. Tada osjećaju prazninu i ulaze u začarani krug kupovine i prividnih zadovoljstava. A zapravo – nedostaju sami sebi. Nedostaje im smisao. Nedostaje im Bog.
Kako pronaći smisao u životu?
Lako se izgubiti kada izgubimo odnos s vlastitim unutarnjim bićem, kada presiječemo veze sa svojom dušom. U ubrzanom vremenu sve se vrti oko onoga što „moramo imati“, kao da nam to obećava sreću. Često se pitam – zar ljudi zaista krvavo rade samo da bi dokazali drugima da posjeduju ono što drugi nemaju, a da bi time nadomjestili osjećaj vlastite vrijednosti koji su davno izgubili?
Tako žrtvujemo ono najvrijednije što imamo, a na kraju shvatimo da nam te stvari i iskustva nisu donijeli sreću. Društvo nas tjera na utrku „imati više od drugih“, a zapravo je to utrka bez kraja. Zato vjerujem da je povlačenje u tišinu i samoću jednako potrebno kao zrak koji dišemo. Volim ugasiti sve uređaje i jednostavno ostati sam sa svojim mislima i osjećajima – tada čovjek o sebi otkrije mnogo. Volim i šetnje prirodom, a posebno trenutke zaustavljanja pred Svetohraništem.
Kako vidite nastavak svog rada – pišete li novu knjigu, pripremate seminare ili susrete? Imate li snove koje još niste ostvarili, a priželjkujete ih u budućnosti?
– Svakog jutra pišem i već imam mnogo neobjavljenih tekstova koje treba složiti u nove knjige. Isto je i s glazbom – mnogo je toga još neobjavljeno i volio bih to predstaviti javnosti. Što će biti dalje, prepuštam Božjoj providnosti.
S godinama sve više odustajemo od velikih snova koje smo imali u mladosti, ali zato male koji su nam ostali treba posebno čuvati. Moj mali san je živjeti u Božjoj svakodnevici, vjerujući da sve što se događa – i dobro i loše – ima svoj razlog koji ćemo otkriti tek u budućnosti.
Mario, hvala vam na vremenu i razgovoru. Inspiracija ste mnogima, a vaši se citati svakodnevno dijele i spremaju. Recite nam, imate li misao – svoju ili tuđu – koja je vama osobno važna i ohrabrujuća?
– Hvala vama! Teško je izdvojiti samo jedan citat ili misao. Uvijek polazim od misli da prolaznost ovog života i vjera u budući daju poseban pečat svemu što radimo. Važan je trenutak koji imamo, jer nikada se više neće ponoviti, a Bog je prisutan upravo u tom trenutku, i kada ga osjećamo i kada nam se čini da se ništa posebno ne događa.
Uvijek podsjećam sebe, jer lako zaboravim, da ne smijemo smetnuti s uma koliko su nam važni ljudi koje je Bog stavio u naš život i da im to trebamo pokazati. Na kraju vjerujem da je put kojim idem, kakav god bio – lagan, težak ili gotovo neizdrživ – upravo onaj koji je Bog namijenio za mene. A kad god poželim odustati, iznova naiđe snaga koja me podsjeti: Možeš i moraš dalje.
