Na ovom 302. Zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj okupljeni smo pod geslom: „Čuj nas, Majko, nado naša!“ U tim je riječima poznate pučke marijanske pjesme izražena jeka molitve koja već stoljećima odzvanja s ovih bistričkih brežuljaka.
Naše hodočašće duboko je ukorijenjeno u povijest. Još od davnih vremena, u trenucima ratova i nevolja, kušnji i križeva, zagrebački je narod dolazio k Bistričkoj Majci. Dolazio je zahvaliti, ali još više – moliti i vapiti. Dolazio je povjeriti njezinu majčinskom srcu svoje rane, svoje nade, svoje zavjete i uvijek je s ovoga mjesta odlazio ojačan.
Posebno se sjećamo onog povijesnog događaja iz 1935. godine kada je zagrebački nadbiskup Antun Bauer, zajedno s mladim nadbiskupom koadjutorom Alojzijem Stepincem, okrunio kip Majke Božje Bistričke i proglasio je Kraljicom Hrvata. Bilo je to u vremenu političkih napetosti i nesigurnosti, ali narod je znao: ako ostane uz Mariju, ostat će uz Krista. Blaženi Alojzije Stepinac tom je prigodom hrvatski narod usporedio s putnikom koji od svojih početaka plovi pučinom života u „domovini koju mu je podario Bog“ i koji je kao mudri pomorac u Mariji našao čvrsto tlo na koje je bacio „sidro svog ufanja i nade da ne potone u teškim časovima života.“[1]
Ove godine naše hodočašće ima i poseban pečat slavlja Jubileja kojim Crkva želi svijetu vratiti nadu. Bula Nada ne razočarava podsjeća nas da je upravo Marija najuzvišenije svjedočanstvo nade. Ona, koja je u Nazaretu rekla svoj „da“ Bogu, i koja je na Kalvariji, u trenutku najveće boli, ponavljala isti „da“ ne gubeći pouzdanje, ostaje naša Majka i sigurno utočište, čvrsto tlo na koje i mi danas možemo baciti sidro svoga ufanja.
Znakovito je i to da naše zavjetno hodočašće pada na dan kada Crkva slavi blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Na Križu je Sin Božji proslavljen jer je ostao Ocu poslušan do kraja. Pod Križem je Majka ostala vjerna jer je u tami sačuvala nadu. Stoga su Križ i Majka nerazdvojivo povezani. Križ nam pokazuje visinu Božje ljubavi, a Marija dubinu nade koja nikada ne razočarava.
Zato i naš dolazak ovamo nije samo izraz pobožnog običaja, nego čvrstog uvjerenja da pred Marijinim likom možemo pronaći novu snagu; da u njezinoj majčinskoj blizini možemo otkriti smisao u svojim tamnim trenucima; da nam ona može pomoći pretvoriti naše tjeskobe u povjerenje, a naše slabosti u hod prema Kristu.
Draga braćo i sestre, neka ovo tristo drugo hodočašće bude i naš zavjet budućim naraštajima da ćemo ostati narod nade, narod koji se ne boji teškoća jer zna da ima Majku koja nikada ne napušta svoju djecu.
1. Marija, Majka naše nade
Ako želimo razumjeti dubinu zaziva „Čuj nas, Majko, nado naša!“, moramo prvo zastati pred Marijinim likom i prepoznati njezinu jedinstvenu ulogu u povijesti spasenja i u životu Crkve.
Marija je u tradiciji Crkve prepoznata kao Majka nade (Mater spei). Ona nije samo uzor vjere i poslušnosti, nego je i znak pouzdanja u Boga koji ostaje vjeran svojim obećanjima. Blažena Djevica Marija ostvaruje na najizvrsniji način posvemašnje predanje stvorenja Stvoritelju. Ona je Majka i uzor vjernika u vjeri i ljubavi (usp. KKC, 506-507). Upravo u toj vjeri i ljubavi ukorijenjena je nada.
Marija je kod navještenja u Nazaretu prihvatila Božji plan ne znajući kako će se sve ostvariti. Njezin odgovor anđelu: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38) bio je čin nade, povjerenja u budućnost koju samo Bog poznaje.
Na Kalvariji, dok je gledala nevinoga Sina kako trpi i umire, moglo joj se učiniti da je sva nada nestala. Ipak, upravo u tom času tame, Marija ostaje nepokolebljivo vjerna. Pod križem, u tjeskobi i boli, „postala je naša Majka, Majka Nade“ (Nada ne razočarava, br. 24). Tu se otkriva snaga kršćanske nade koja ne posustaje pred križem, nego ga pretvara u vrata uskrsnuća.
Često se nalazimo pod teretom vlastitih križeva. To su križevi bolesti, oskudice, nerazumijevanja, neizvjesne budućnosti. Svijet nam nudi lažne nade da će sve biti bolje ako zaradimo više, ako se osiguramo ljudskim planovima, ako pobjegnemo od boli u površne užitke. No, iskustvo nam pokazuje da su to nade koje razočaravaju.
Kršćanska nada, naprotiv, nikada ne razočarava (usp. Rim 5,5). Zašto? Zato što nije utemeljena na čovjekovim snagama, nego na Božjoj vjernosti. Marija je prva koja nam tu vjernost pokazuje. Kada joj kličemo „Majko nade“, zazivamo je da nas nauči promatrati život Božjim očima.
Koliko je puta naš narod upravo u Marijinu okrilju preživio najteže trenutke? Kada su kušnje bile prevelike, kada se činilo da je sve izgubljeno, upravo su molitva i zavjeti Majci Božjoj održali živom našu nadu.
Takva nam je nada i danas potrebna, ne kao lažna utjeha ni bijeg od stvarnosti, nego kao snaga da našu stvarnost živimo s vjerom i pouzdanjem. Kada kažemo: „Čuj nas, Majko, nado naša!“, mi zapravo govorimo: „Majko, nauči nas vjerovati, nauči nas nadati se, nauči nas ljubiti poput tebe.“
2. Nada u suvremenim kušnjama
Živimo u vremenu u kojem je lako izgubiti pouzdanje, u kojem mnoga naša braća i sestre proživljavaju tjeskobu zbog nesigurnosti, podjela i strahova. Ratovi i oružani sukobi ponovno su zahvatili Europu i svijet; pred očima nam stoje slike nasilja, uništenih obitelji, prognanih i obespravljenih. Društva koja su se zaklinjala u trajni mir ponovno otkrivaju da su ljudski ugovori krhki ako nisu ukorijenjeni u istinu i pravednost.
Te kušnje nisu samo globalne, one se osjećaju i u našim domovima. Mnoge obitelji proživljavaju krize: roditelji se bore s nesigurnošću posla, djeca s napastima površne zabave i virtualnoga svijeta, stariji s osamljenošću i osjećajem da su zaboravljeni. Sve je više onih koji se pitaju ima li smisla živjeti pošteno, boriti se za brak i obitelj, ostati vjeran Bogu kada svijet nudi lakše i brže putove.
Suvremeni čovjek često upada u zabludu da mu nadu mogu dati materijalna dobra, uspjesi, društveni status ili napredak tehnologije. To je sve dragocjeno ako služe dobru, ali nikada ne može pružiti smisao životu. Kad se čovjek odvoji od Boga, njegova nada postaje krhka i kratkotrajna. Naše je srce nemirno dok se ne smiri u Bogu.
Sveti Pavao jasno piše: „Ta u nadi smo spašeni!“ (Rim 8,24). Tko ima nadu, živi drukčije; darovana mu je nova perspektiva života. Kršćanska nada mijenja pogled; ona ne zatvara oči pred nepravdama, ali ne dopušta da nas nepravde slome. Ona ne negira patnju, ali vjeruje da patnja može biti put do spasenja, ako je sjedinjena s Kristovom patnjom.
Draga braćo i sestre, i u tome možemo učiti od Marije. U njoj vidimo kako se živi nada u trenucima neizvjesnosti i nesigurnosti. Kada je s djetetom morala bježati u Egipat, kada je tražila izgubljenog Sina, kada ga je pratila na Kalvariju, u svemu tome nije dopustila da joj očaj uguši vjeru. Njezina nada nije bila lažna utjeha, nego duboko povjerenje u Božju providnost. Marija nas uči da se ne pouzdajemo u prolazne sigurnosti, nego u Boga koji nikada ne napušta svoju djecu. Ona nas hrabri da vjerujemo kako, unatoč svim podjelama, ljubav i praštanje imaju zadnju riječ.
Zato kad danas molimo i pjevamo: „Čuj nas, Majko, nado naša!“ ne izgovaramo samo pobožne riječi, nego činimo ispovijest vjere. Priznajemo da mir i dobro za kojima čeznemo, nadilaze naše snage, ali i da nas Bog nikada ne ostavlja bez izlaza. U svijetu u kojemu se čini da prevladava beznađe, kršćanin, gledajući Mariju, ostaje čovjek nade. I baš zato, s istim povjerenjem kao i naši preci, mi danas molimo: „Čuj nas, Majko, nado naša!“.
3. Marija bistrica, svetište nade hrvatskoga naroda
Draga braćo i sestre, ako postoji mjesto na kojem se isprepliću povijest i vjera, onda je to Marija Bistrica. Ovo je svetište „srce narodne pobožnosti“, kako su ga voljeli nazivati naši pastiri. Ovdje se osjeća bilo vjernika iz svih krajeva naše domovine, ali i Hrvata rasutih diljem svijeta.
Već je stoljećima Marija Bistrica utočište svima koji traže nadu i utjehu. Ovdje se ispisuje povijest nade našega naroda. Ovdje su ljudi dolazili u najtežim vremenima – kada su kušnje lomile obitelji, kada su prijetnje dolazile izvana i iznutra, kada je bilo teško ostati vjeran Kristu. I svaki put, klečeći pred likom Bogorodice, narod je odlazio s novom snagom. Kao da se ovdje ostvaruju riječi proroka: „Al’ onima što se u Gospodina uzdaju, snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima“ (Iz 40,31).
Poseban pečat u toj povijesti nosi već spomenuti događaj od prije 90 godina, kada je svečano okrunjen kip Majke Božje Bistričke. Bilo je to javno svjedočanstvo da hrvatski narod svoju budućnost povjerava Majci i da vjeruje kako se njezinim zagovorom može očuvati vjernost Kristu i Crkvi. Otada ju zazivamo i imenom Kraljica Hrvata, svjesni da je njezina kruna znak vjernosti Bogu, a ne ljudske moći.
Ovogodišnje slavlje 1100. obljetnice početaka Hrvatskoga kraljevstva stavlja nam pred oči i još jednu povijesnu činjenicu: od prvih početaka državnosti, od kralja Tomislava do danas, vjera u Krista i odanost Mariji bile su duša hrvatskoga identiteta. Naša je dužnost ovu vjeru i ovu nadu prenijeti našoj djeci i mladima, kako bi naučili biti vjerni Bogu i čuvati identitet svoga naroda.
Ovdje u Bistrici vidimo kako se nada pretvara u zajedništvo. Ovdje se susreću biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, obitelji i mladi, bolesni i stari. Tu se ujedinjuju Zagreb i cijela Hrvatska. Svetište Majke Božje Bistričke postaje znak onoga što Crkva jest: zajednica nade koja ne gleda samo u prošlost, nego hrabro gradi budućnost.
Marijanska hodočašća poput ovoga u Mariju Bistricu pokazuju nam da još uvijek postoji snaga koja može ujediniti narod – a to je naša vjera katolička. Nije politika ono što nas može ujediniti, nisu to niti prolazni interesi, nego prigibanje koljena pred Bogom i vapaj Majci: „Čuj nas, Majko, nado naša!“.
Zato, dok u ovoj Jubilejskoj godini dolazimo pred lik Majke Božje Bistričke, obnavljamo i zavjet da želimo biti narod nade koji ne gubi vjeru u budućnost jer zna da mu je korijen u Bogu, a zaštita u Blaženoj Djevici Mariji.
Braćo i sestre, na kraju ovoga hodočašća, neka ne bude kraj našim molitvama i pjesmama. Neka na kraju puta koji nas je doveo pred Majku Božju Bistričku, svatko od vas u srcu osjeti i u život ponese nadu kao najveći plod naših hodočasničkih napora.
Zapamtimo da nada nije lakovjeran optimizam, nego snaga srca koje vjeruje da Bog nikada ne ostavlja svoje. Po Mariji znamo da je i u tami moguće reći „da“ Bogu, da je i u boli moguće ostati vjeran, da je u križu moguće prepoznati put prema uskrsnuću.
Draga braćo i sestre, neka nas današnje hodočašće sve osnaži: roditelje da budu prvi svjedoci nade u svojim obiteljima, mlade da se ne boje budućnosti, starije da osjete kako njihov život nije uzaludan, a sve nas da se ne umorimo činiti dobro.
Stoga, na kraju ovoga zavjetnog hodočašća, ujedinjeni kao Crkva i kao narod, ponovimo zajedno s vjerom i pouzdanjem: „Čuj nas, Majko, nado naša! Čuj nas kad smo slabi, čuj nas kad smo obeshrabreni, čuj nas kad nas preplavi strah, čuj nas kad se bojimo za budućnost. Ti nas, Majko, vodi k svome Sinu Isusu Kristu, jedinom Spasitelju svijeta, u kojemu nada nikada ne postiđuje.“ Amen.
