Nakon ubojstva američkoga raspravljača Charieja Kirka (1993. – 2025.), jedan ga je glas u hrvatskoj javnosti usporedio s Ivanom Krstiteljem. Moderne herodijade, rečeno je, jednostavno nisu otrpjele Kirkov govor da neki njihovi postupci nisu moralno dopustivi, pa su mu skinule glavu. Usporedba ima uporište, no Charlieva pojava podsjetila me na nekog drugog. Ivan Kristitelj bio je prorok, a Charlie Kirk raspravljač, dijalogičar. Poput Sokrata iz Atene kojega je 399. prije Krista atenska demokracija osudila na smrt s trideset glasova razlike.
Do prije pet dana nisam znala tko je Charlie Kirk. Možda je preuzetna, teatralna i blasfemična usporedba američkoga mladca s filozofskom veličinom poput Sokrata. No „zločin“ im je u osnovi isti; iritirali su neistomišljenike svojim raspravama. Umjesto da se bavi domaćim poslovima, Sokrat je hodao po gradu i razgovarao s ljudima, glumeći neznanje, kako bi razotkrio njihovo vlastito neznanje o tome što je hrabrost, što pravednost i je li nešto dobro jer su bogovi tako naložili ili su bogovi to naložili jer je dobro. Sokrat je to smatrao neizmjerno korisnim poslom, koji oplemenjuje dušu; život bez promišljanja, držao je, nije vrijedan življenja. Naravno da je silno iritirao sve oko sebe, a mladi su išli za njim poput mačića. Njegov ga je suvremenik Aristofan, slavni grčki komediograf, u komediji „Oblaci“ opisao kao vrhunskog obmanjivača koji dovodi atensku mladež do toga da naglavce izokrene temeljne istine, primjerice da djeca trebaju poštivati roditelje.
Sokrat se toliko zamjerio sugrađanima da su ga pjesnik Melet, kožar Anit i govornik Likon optužili da „kvari mlade i ne vjeruje u bogove“, to jest da je državni neprijatelj. U Platonovu najpoznatijem dijalogu „Država ili O pravednosti“, sofist Trazimah kaže: „Užasan si, Sokrate. Shvaćaš govor onako kako bi mu najviše naudio.“ „Nipošto, dragi prijatelju, nego mi reci što misliš“, odgovara Sokrat. U dobi od sedamdeset godina Sokrat je, nakon presude, ispio vrč otrova, nesiguran što je zapravo smrt i što dolazi nakon nje, ali siguran da smrt za pravednoga čovjeka ne može biti nešto loše. Sokratov učenik Platon, koji će postati filozofski div Zapada, toliko se razočarao u demokraciju koja je pogubila Sokrata – najpravednijeg čovjeka – da je kasnije šurovao sa sirakuškim tiraninom Dionizijem Mlađim.
„Želimo žestoke rasprave“
Charlie Kirk vjerovao je važnost rasprave – u vulgarnijem obliku „debate“ – s neistomišljenicima po američkim sveučilištima. „Neslaganje nije tek dobrodošlo, zazivamo ga. Želimo žestoke rasprave“, rekao je jednom prilikom. Njegov je cilj bio normalizirati raspravu neistomišljenika bez nasilja, odnosno – u antičkoj paraleli – bez osude na ispijanje otrova iz vrča. „Kada prestanete voditi dijalog sa skupinom s kojom se ne slažete, mnogo je lakše poželjeti počiniti nasilje protiv te skupine“, izjavio je Kirk. Nakon njegove smrti, koja se slučila usred rasprave na sveučilištu u državi Utah hitcem iz spretnoga snajpera, mrežom su prokolali izljevi tuge, ali i likovanja zbog činjenice da je njegov glas utišan.
Kirk je navodio razne argumente za teze da postoje dva spola, da je pobačaj ubojstvo, da je dobro i vrijedno sklopiti brak i imati djecu, te da treba očuvati pravo na posjedovanje oružja u SAD-u. Ono što je također stršalo na Krku bio je njegov maskulinitet; uspravan, govorio je sigurno i čvrsto, ponekad brzo, ozbiljnim baritonom, ne nastojeći pobuditi simpatiju sugovornika pod svaku cijenu. S nekim ili svim navedenim tezama mnogi se neće složiti, no neobično je zastrašujuće bilo po internetu gledati lica mladih ljudi koji izjavljuju da su sretni jer je ubijen, da je to dobro te da je „to netko morao napraviti“ jer je Charlie bio „odvratna osoba s odvratnim uvjerenjima“.
„Nametao je govor mržnje protiv određenih skupina“, rekao je o Charlieju politički analitičar Matthew Dodd na MSNBC-u. Ista se polarizacija prelila u Hrvatsku. Dok je jedna javna osoba na društvenoj mreži podijelila poruku kako „nitko ne bi trebao biti ubijen zbog svojih političkih stajališta (…) osim Charlieja Kirka“, glavnostrujaški su ga mediji opisali kao „desničarskoga aktivista“. Drugi su pak u njemu vidjeli iskrena svjedoka vjere i hrabroga zagovornika vitalnih vrijednosti – života, obitelji, vjere. Neki su, osuđujući političko nasilje, usporedili njegovo ubojstvo s ubojstvom političarke Melisse Hortman, članice Demokratske stranke. Charlie Kirk nije bio političar u službenom smislu. Bio je slobodni strijelac, tvornica riječi, strastveni raspravljač, izazivač („Dokaži da sam u krivu!“). Atentat je pokazao da su ga smatrali opasnim – kao, valjda, i Sokrata. Kao i uvijek u povijesti, pogriješili su: mrtav je mnogo utjecajniji nego živ.
Širitelj mržnje ili mučenik
Jedna je od glavnih optužbi na račun Charlieja Kirka – koju sam čula iz usta i američkih hrvatskih građana – da je mrzio žene i osobe nebijele rase, te da je stvarao i širio podjele. Slušajući Charliejeve debate, nisam do sada našla nijednu u kojoj je nekoga vrijeđao, upadao u riječ ili zvučao mrzilački…iako ih, navodno, ima, što ne isključujem a priori. Charlie Kirk nije bio radikalan; bio je republikanac srednje struje. Među donatorima njegovoj obitelji nakon njegova odlaska s ovoga svijeta našlo se i slavnih nebijelaca. „(Kritičari) nisu slušali što je govorio, demonizirali su ga, iskrivljeno predstavljali“, rekao je britanski politički komentator Douglas Murray nakon nemiloga događaja. Prema Murrayu, stvari su pošle krivo kada se političke protivnike počelo doživljavati ne kao one koji su u krivu, nego oni koji su zli. „Govorio je stvari koje do vrlo nedavno nisu bile kontroverzne. Na primjer, da postoje dva spola, žene i muškarci. Zagovarao je biblijske vrijednosti. Ništa od toga nije čin mržnje. Izraziti činjenicu ili mišljenje bilo je do nedavno dopušteno u Americi“, primijetio je Murray. Velika polarizacija suvremenog svijeta oslikava Charlieja Kirka u krajnostima; za jedne je on najgora anticivilizacijska pojava koja se dogodila suvremenom Zapadu, a za druge je svetac, utjelovljenje svega pozitivnog.
Naravno, logički je nemoguće da oboje bude istina. Jedno je ipak sigurno: Kirk je bio hrabar čovjek, spreman podnijeti posljedice svojih ideja i djelovanja, nastojeći prakticirati demokraciju i toleranciju u izvornu obliku – kao mirno podnošenje onoga s kim se ne slažemo, uz što bolju argumentaciju vlastitoga stajališta. Iako je bio evangelički kršćanin, vjerovao je da praktična rješenja koja proizlaze iz vjere imaju uporište i u ljudskom iskustvu i razumu. „Vjernik sam, ali svako je moje političko stajalište obranjivo s nereligijske pozicije“, rekao je jednoj djevojci u raspravi o pobačaju. Njegova je smrt najbolja potvrda dijagnoze koju je nizozemski povjesničar Rutger Bregman dao u svojoj Utopiji za realiste – suvremena sveučilišta navodno su otvorena svima, no sloboda govora na njima nikada nije bila manja.
Vrijednost života iznad neslaganja
Kao i mnogi drugi, ni ja se u svemu ne slažem s Charliem Kirkom, posebno u političkoj ekonomiji i pitanju posjedovanja oružja. No njegova je smrt dragocjen lakmus-papir našega mračnog trenutka; liberalizam je poljuljan a sjeme građanskog rata proklijalo, jednom kada su ljudi spremni ubijati one s kojima se ne slažu, kako je dobro napisao Hrvoje Vargić. Njegova je smrt primjer da i danas ima onih koji ustraju u svojim nastojanjima – usprkos pritiscima, bilo zgodno ili nezgodno. Jer sve što je dobro, i zbog čega mnogi hrle na Zapad, počiva na istini da je ljudski život vrjedniji od slaganja s nekim, toliko vrijedan da ga nitko nikomu nema pravo oduzeti. Svaki čovjek nosi na sebi pečat Stvoritelja, kako je govorio Kirk. Zato i misao o osveti nikako ne smije uhvatiti korijena u krugovima bliskim pokojnom Kirku. Ma kako usporedba bila smjela i kičasta, Kirk jest neka vrsta suvremenog Sokrata. Pomalo luckastog i ozbiljnog istodobno. Na društvenim mrežama ili kampusu, a ne na agori. U majici, a ne peplosu. Ubijenog brzim hitcem, a ne kukutom koja sporije djeluje. Mladog, a ne starog. Oca obitelji i omiljenog prijatelja. „Protíō Sokràtē“ („Poštujem Sokrata“) rečenica je koju sam alfabetom ispisala na koricama bilježnice iz starogrčkog, davno, u srednjoj školi. „Poštujem Charlieja Kirka“, glasila bi danas.
