„Poljud je rasprodan!“ ovih se dana čita na svim portalima. Stadion će opet biti pun do posljednjeg mjesta, a huk s tribina nosit će „bile“ kroz još jedan derbi. Ali ovaj put – bez Luke.
Pater Luka Prcela, dominikanac, leži u stacionaru, u tišini i bolesti. Bio je to čovjek koji je zbog svojih propovijedi i ljubavi prema Hrvatskoj odležao godine u zatvoru, ali nikada nije prestao vjerovati, moliti – i navijati za Hajduk.
Možda više ne može doći na Poljud, ali srce mu i dalje kuca za „bile tiće“. A oni koji su ga poznavali znaju dobro da je Hajduk bio njegova prva sportska ljubav, uz koju je rastao i stario i s kojom je živio sve uspone i padove.
Luka je bio onaj koji bi na televiziji gledao baš sve – od stolnog tenisa do egzotičnih prvenstava – ali nogomet mu je bio sve. Mogao je satima pratiti utakmicu nekog nepoznatog kluba iz Mađarske ili Papue Nove Gvineje, ali uvijek bi sve usporedio s Hajdukom. Hajduk je bio mjerilo.
Kad god bih ga nazvao baš u vrijeme utakmice, znao je planuti: „Pusti me sada, vidiš da Hajduk igra! A svi su protiv njega – i sudac, i savez, i svi drugi. Ali naši se bili tići bore ka lavovi!“ Bila je to ljubav koja nije znala za granice.
Jednom me je poveo i na Poljud. Imao je dvije karte i rekao: „Ajde, pođi sa mnom.“ A onda me ozbiljno upozorio: „Znam da stalno pričaš protiv Hajduka. Ovaj put šuti. I ne daj Bože da Dinamo zabije gol pa da skočiš od veselja! Jer moglo bi biti vatre.“ Bio je to moj jedini put na Poljud – i još u društvu patera Luke.
Nikada neću zaboraviti tu atmosferu. Luka je znao da je to više od nogometa – to je bilo zajedništvo, identitet, nešto što se nosi u krvi. Kad bi netko kritizirao Hajdukovog igrača, Luka bi planuo: „Razbojniče jedan, pa taj bi za Dinamo bio premija!“ Njegova strast bila je prepoznatljiva, gotovo legendarna.
Ali koliko god je volio Hajduk, znao je uvijek reći – iznad svega je Isus Krist. Hajduk je bio radost, ali Krist je bio život.
U Redu sv. Dominika i u Katoličkoj Crkvi našao je svoje istinsko poslanje i smisao. A za svoju Hrvatsku – koju je volio svim srcem – podnio je i godine zatvora, zbog svojih propovijedi i hrabrosti da govori ono što vjeruje.
Eto, toliko je bilo veliko njegovo srce: u njemu je bilo mjesta za Hajduk, za dominikanski Red, za Crkvu, za Domovinu – a ponajviše za Krista.
I zato danas, dok gledam vijest da je Poljud rasprodan, mislim na Luku. Na čovjeka koji je Hajduk volio više nego sebe – ali je Gospodina volio iznad svega. Njegova vjernost, jednostavnost i strast podsjećaju me na riječi svetog Pavla: „Trku završih, vjeru sačuvah. Ubuduće mi je pripravljen vijenac pravednosti“ (2 Tim 4,7-8).
Hajduk će i dalje igrati, Poljud će se puniti, pjesma će se oriti. A pater Luka – on ostaje upisan u srca onih koji su ga znali. Kao redovnik, brat, svećenik – i kao Hajdukovac.
I zato mu danas, dok ne može biti na tribinama, šaljemo poruku s tribina srca: Luka, hvala ti za sve. Neka te Gospodin blagoslovi i neka tvoja ljubav prema Hajduku, Hrvatskoj i Kristu bude svjetionik svima nama.
Molitva za p. Luku
Gospodine Isuse, ti si bio sve u životu našega brata Luke: njegova snaga, njegova radost, njegov put.
Pogledaj ga u njegovoj bolesti, utješi ga svojom prisutnošću, daj mu mir i snagu, a nama svima daruj zahvalno srce za dar njegova života i svjedočanstva.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
I zato, dok Poljud slavi, a pater Luka tiho nosi svoj križ bolesti, možemo mu svi zajedno učiniti ono što mu je uvijek bilo najvažnije – pomoliti se.
Pozivam vas, dragi čitatelji, da u ovom trenutku, svatko gdje jest, izmolimo kratku molitvu za patra Luku: „Gospodine Isuse, utješi svoga slugu Luku u bolesti, daj mu snagu i mir, i primi njegov život u svoje ruke ljubavi. Amen.“
