Kartice seksalice ne ulaze u škole. Je li ikada postojala stvarna namjera da postanu dio seksualnog odgoja ili nije sada je sporedno. Reakcija javnosti bila je takva da se gradska vlast odmah ogradila od svake pomisli da bi ih dijelili u školama. Jesu li time zapravo priznali da su kartice doista sporne ili jednostavno ne žele riskirati još jedan ozbiljan ideološki rat također je sporedno. Važno je ono što će se događati pod palicom Povjerenstva za zdravstveni odgoj Grada Zagreba i pod budnim okom roditelja koji su se munjevito brzo organizirali u građansku inicijativu “Karte na stol”. Ako je prvi čin ove priče bio šok i pranje od kartica, drugi čin upravo počinje.
Karte dakle nisu na stolu, no ne znamo što jest. Tek imenovani stručnjaci za zdravstveni odgoj Grada Zagreba nemaju mnogo vremena dovršiti i usavršiti program koji bi trebao imati svoj debi sljedeće školske godine. Ako ga uspiju dovršiti u samo godinu dana, bit će to najučinkovitije povjerenstvo u povijesti. Nije ludo zaključiti da određeni predlošci već postoje, kao i da bi u njih mogle biti ugrađene ideje udruga s kojima je Grad Zagreb u sprezi oko projekta Sexed u škole. Koliko daleko njihove ideje mogu ići pokazalo se na konferenciji koju su organizirali, gdje je osim spornih kartica seksalica koje otvaraju pitanje sadomazohizma u snošaju predstavljen i transrodni stručnjak iz Švedske s primjerima dobre prakse.
Čak i oni najliberalniji složit će se da bi djeca mogla bolje iskoristiti vrijeme u školi od rezbarenja penisa od drveta, a čak i oni konzervativniji složit će se da “seks prije braka ne postoji” možda nije najučinkovitiji pristup prevencije. Kad se govori o seksualnom odgoju obično se stvara slika dviju zaraćenih i jedinstvenih vojski, na jednoj strani vjernici a na drugoj strani LGBTQ+ aktivisti. U stvarnosti obje skupine su heterogene. Među katolicima postoje oni koji priznaju samo jedini mogući odgoj, strogo čisto hodanje i apstinenciju do braka, ali postoje i oni koji drže da djecu treba učiti i o kontracepciji, spolnim bolestima i realnostima svijeta u kojem žive. Međutim čak ni najliberalniji u toj skupini ne bi nikad pristali da se nišne seksualne prakse i 72 različita roda prikazuju kao poželjan ili uobičajen životni izbor.
Disonantni glasovi postoje i unutar LGBTQ+ zajednice. Dio želi potpuno poništiti kategorije muškarca i žene te svaku seksualnu preferenciju proglasiti fluidnom, ali postoje i oni koji drže da se LGB mora doslovno razvesti od TQ+ jer smatraju da je cijela priča odmakla predaleko od zdravog razuma. Za zagovornike razvoda su transrodnost i rodni identiteti deluzije koje negiraju sve, pa i homoseksualnost. Ako je i dijelu zajednice Duginih boja priča o fluidnosti rodnih identiteta i seksualnih preferencija sporna, možete li zamisliti kako to izgleda iz perspektive prosječne katoličke obitelji koja u pravilu ima mnogo više djece od prosječnog LGBTQ aktivista? Sasvim je očekivano da se momentalno digne zid obrane. Reakcija je instinktivna i stane u samo dvije riječi: “Nećeš majci.”
S druge strane, prosječni LGBTQ aktivist u osnovi želi nešto vrlo ljudsko, a to je da buduća generacija ne odrasta s uvjerenjem da oni su legitimna meta za mržnju i fizičko nasilje. Iza svih parola i ideologija stoji ta elementarna želja za poštovanjem ljudskog dostojanstva, a to je nešto što bi svaki čovjek morao moći razumjeti. Svijest o ljudskim pravima i međusobnom uvažavanju trebala bi podizati i škola, ali ne na način da proizvodi generaciju izgubljenih ljudi koji ni u odrasloj dobi ne znaju tko su, što žele i na čemu stoje.
Većina će se ipak suglasiti da je neki oblik seksualnog odgoja potreban. No tek kad se krene niz to brdo vidi se koliko je teren sklizak. Treba li djeci govoriti o seksu u kontekstu užitka ili ljubavi i odgovornosti? Treba li im objašnjavati masturbaciju kao zdravu naviku ili tu škola već zadire u sferu vrijednosti roditelja? Je li lekcija o transrodnosti lekcija o toleranciji ili zamagljivanje ionako nejasnih granica tinejdžerskom mozgu koji traži jasnoću i strukturu?
Roditeljska inicijativa “Karte na stol” zato od Grada Zagreba traži maksimalnu transparentnost kako se u udžbenike ne bi uvukli politički manifesti o spolu i rodu. Traže uključivanje roditelja u Povjerenstvo, kao i mišljenje nadležnog ministarstva i Agencije za odgoj i obrazovanje o svakom ponuđenom programu seksualne edukacije. Nadaju se da će ih biti više. Hrvatska već ima iskustvo iz 2013. kada je Ustavni sud srušio zdravstveni odgoj ministra Jovanovića, među ostalim i jer nije omogućio roditeljima da sudjeluju u procesu oblikovanja nastavnih sadržaja. Ta je potreba, kako se navodi u presudi, posebno naglašena kod nastavnih sadržaja s kojima su povezana različita uvjerenja odnosno vjerovanja roditelja.
Ako smo ozbiljni oko uvođenja takvog programa u škole, samo su dvije opcije. Jedno rješenje bilo bi uvesti jedinstveni obvezni kurikulum u kojem bi država, a ne grad, preuzela odgovornost da svi učenici dobiju jednaku razinu znanja. Drugo rješenje je model koji mnoge zemlje primjenjuju, a to je integracija osnovnih činjenica u obvezne predmete poput biologije, a zatim mogućnost izbora više od jednog dodatnog sadržaja. Na taj se način razdvaja ono što je nužno znanje, primjerice kako nastaje trudnoća, kako se prenose bolesti i što znači pristanak, od vrijednosnih rasprava o identitetu, vezama i životnim stilovima.
Koje god rješenje bilo, roditelji moraju biti uključeni od početka. Jer kako sada stvari stoje, ili će ih uključiti ili će opet biti – nećeš majci.
