PRIČA NEDJELJOM: Marko, ako možeš… donesi mi iz Jeruzelema komadić Isusova križa

Gdje god bi Marta molila s tim drvom, bolesni su ozdravljali. Gdje god bi Marta podigla ruke, more se smirivalo. Gdje god bi Marta zaplakala, tuga bi nestajala.

Autor: Vjerujem.hr
event 21.09.2025.
Photo: Emica Elvedji /Pixsell

U ono davno vrijeme, kad su ljudi više vjerovali molitvi nego zlatu, u jednom ribarskom selu živjela je žena po imenu Marta. Nije imala ni blaga, ni zemlje, ni velikih darova. Ali imala je nešto više od svega toga – imala je vjeru.

Jednoga dana po selu se pronijela vijest:
— Marko ide na hodočašće, Marko ide u svetu Zemlju!

Ljudi su ga ispraćali, povjeravali mu svoje želje i molitve. A Marta mu priđe i tihim glasom reče:
— Marko, ako možeš… donesi mi komadić Isusova križa.

Marko se malo zbunio, ali obećao je.
— Donijet ću, Marta, donijet ću, ako Gospodin dade.

Prošli su mjeseci. Marko je putovao, molio, hodao po svetoj zemlji, ali križa nije našao. Kad se već vraćao doma, zaustavio se u maloj luci. A tamo – barke. Neke u moru, a neke stare, raspukle, izvučene na obalu.

Marko pogleda to drvo izjedeno od soli i misli:
— Što ću sad? Marta čeka…
I odlomi mali komadić drveta s barke.

Kad se vratio u selo, Marta ga je dočekala na pragu. Marko joj pruži onaj komadić drveta i reče:
— Evo ti, Marta…

Marta primi drvo kao da je zlato, pritisne ga na srce i oči joj se napune suzama radosnicama.
— Hvala ti, Marko! Ovo je najveći dar!

I gle čuda!
Gdje god bi Marta molila s tim drvom, bolesni su ozdravljali.
Gdje god bi Marta podigla ruke, more se smirivalo.
Gdje god bi Marta zaplakala, tuga bi nestajala.

I narod je govorio:
— To nije snaga drveta.
— To nije čudo barke.
— To je vjera Marte!

I tako je ostala izreka do dana današnjega: „Nije drvo barke, nego vjera Marte!“

Pročitaj više

Živimo u svijetu koji izbjegava patnju, prezire žrtvu, slavi udobnost, relativizira istinu i ne vjeruje u apsolutne vrijednosti. Zato je današnjim ušima lako reći: „Zašto riskirati? Zašto provocirati? Zašto ne šutjeti?“

Spomen na sve svece, kako navodi prof. dr. Tomislav Ivančić, počeo se slaviti od 4. stoljeća, a prvi su tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni u Antiohiji.

U središtu krunice nije Marija, nego Isus – blagoslovljen plod utrobe njezine. Marija nas vodi k Njemu; njezina molitva uvijek pokazuje prema Sinu. Svaka „Zdravo Marijo“ otvara srce za jedan trenutak Evanđelja: utjelovljenje, križ, uskrsnuće, slavu. Ponavljanja nisu „blebetanje“, nego disanje duše.