Povodom 50. obljetnice postojanja Zajednice Molitva i Riječ čiji je utemeljitelj prof.dr.sc. Tomislav Ivančić razgovarali smo sa Silvom Vrdoljak. Ona je teologinja, mentorica u hagioterapiji koja već 45 godina djeluje u karizmi Zajednice Molitva i Riječ, a 26 godina kao hagioasistentica. Voditeljica je Centra za hagioterapiju u Rijeci, te je sudjelovala u apostolatu nove evangelizacije na brojnim seminarima i tribinama o hagioterapiji. S profesorom Tomislavom Ivančićem susrela se 1980. i ta je godina ostavila duboki trag u njezinu životu.
– Profesor Ivančić je bio Vaš mentor, dugi niz godina djelujete i kao hagioasistentica u neposrednom radu s osobama u potrebi, kada je i kako sve započelo?
– Na studentskom vjeronauku u Zagrebu 1980. prvi put sam slušala prof.dr.sc. T. Ivančića. Njegovo pitanje nama studentima – želite li i vi iskustvo da je Bog živ – odjeknulo je u meni snažno poput zova. Te iste godine, odazvala sam se pozivu da sudjelujem na seminaru za evagelizaciju Crkve u Pazinu, čiji je voditelj bio profesor Ivančić. Na tom seminaru sam doživjela iskustvo Božje blizine i Njegovog interventa u moj konkretan život. Iskustvo, uvjerenost i svjedočki način govora prof. Ivančića o čovjeku, njegovoj egzistenciji, antropološkoj istini „tko je čovjek“, te o Isusu Kristu i njegovom povijesnom zahvatu u ljudske patnje, za mene su bile revolucionarne spoznaje, premda sam bila odgajana u duhu katoličke vjere. Danas bih to „pametno“rekla da sam iskusila bezuvjetnu Božju blizinu i nježnost, koja štiti, brani, vodi i donosi bazično povjerenje koje je ispunilo i ispunja praznine u meni, otkrilo mi „tko sam“ i smisao mog postojanja. Životno i ljudsko iskustvo mi je dalo uvid da je tog iskustva potrebit svaki čovjek. Jer, svaki čovjek se može razvijati unedogled, on je uvijek neogračen u svom razvoju, ali nije apsolutan. Moglo bi se reći da odgovori na pitanja tko je čovjek, što je ljudska povijest, zašto čovjek pati su u apsolutnom nestvorenom bitku, kojeg teologija naziva Bogom, te je samo pitanje jesmo li toga svjesni ili nismo. Iskustvo i praksa rada s ljudima mi argumentira da je to prva i najbitnija „karika u lancu“ svakog čovjeka, jer je to temeljna stvarnost svakog od nas, to su izvori naših života. Te su spoznaje kroz osobni duhovni rast i razvoj postajale moje iskustvo, moja uvjerenost i uvjerljivost, te sam od samo religiozne osobe postajala sve više osoba koja je na putu upoznavanja Isusa Krista Evanđelja, a to iskustvo me vodilo do hagioterapije.
– Rasli ste uz prof. Ivančića – kako biste ga opisali kao svećenika, duhovnika, znanstvenika?
– U svakom čovjeku je usađena čežnja da raste i razvija se kao osoba. Moje iskustvo je da sam doživjela napetost između onoga što jesam i onog što trebam postati. Trebalo je uložiti napor, vrijeme, studiranje, polaganje ispita, odricanja od komocija, obraćenje srca, povjerenje i rad s osobama u potrebi. I danas uvijek iznova dobivam motivaciju za rast i razvoj kada imam cilj u koji gledam i prema kojem idem. U karizmi Zajednice Molitva i Riječ, čiji je utemeljitelj prof.dr.sc. Tomislav Ivančić, taj cilj je rast i razvoj talenta, odnosno poziva za hagioterapiju i apostolat nove evangelizacije. Sjećam se kako nas je utemeljitelj poučavao da nam talent, poziv nije dao on, već da je poziv od samog Stvoritelja. Meni je osobno znao reći, pogotovo u situacijama težih osobnih probijanja, da je u susretu s njim kao utemeljiteljem u meni samo „probuđeno“ ono što je već bilo „usađeno“ u trenutku mog začeća. Već tada mi je postalo jasno, što znači rasti uz tako vrhunskog duhovnog mentora, nekoga tko tebi otkriva tebe, pomaže ti da se razvijaš kao osoba, potiče te da ne staneš kada ti snage za napor i trud oslabe zbog teških životnih okolnosti, da te utješi i ohrabri kada kloneš duhom zbog bolesti i smrti najbližih, da te poučava novim znanstvenim spoznajama o čovjeku i Bogu, da ti posreduje nova iskustva vjere u Isusa Krista, ali i da te kritički upozori gdje si u opasnosti na svom životnom putu, da ti ukaže na bitnost razboritosti i trijeznosti, te uvijek iznova uputi na novi zaokret prema Istini . Ono što je sam činio kao utemeljitelj i na što je i nas pozivao i cjeloživotno nas formirao jest upravo „obraćenička duhovnost“, odnosno, kako je to rekao u svojoj knjizi „Susret sa živim Bogom“: „Srce treba promijeniti. To je jedina radikalna revolucija svijeta koja obećaje novoga čovjeka i novo društvo.“
– Imate iskustvo vođenja tribina o duhovno-antropološkom pristupu strahu, tjeskobi, agresivnosti, ovisnosti, braku i obitelji, osamljenosti i drugim temama. Zbog čega su te teme u današnjem vremenu izrazito aktualne? Zašto je danas istaknuta bitnost nove evangelizacije ?
– Teme su aktualne jer živimo u vremenu velikih mogućnosti, ali i velikih opasnosti za čovjeka i svijet, vremenu velikih odgovornosti sviju nas. Papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi Kršćanstvo i kriza kultura, to je izrekao riječima da se prava i najveća opasnost ovoga trenutka nalazi upravo u toj neravnoteži između tehničkih mogućnosti i moralne snage čovjeka. Također, živimo u specifičnom vremenu kad je čovjekova antropologija, a to znači njegov identitet „poljuljan“. Čovjeka muče suvremena pitanja o njemu samome – tko je on, odakle je, kamo ide nakon smrti, pitanja transhumanizma, umjetne inteligencije, dugovječnosti, pitanja antropološke vrijednosti spolne razlike, kriza bračnih i obiteljskih odnosa, te različiti individualizmi i egoizmi na općem i individualnom planu vode do osamljenosti, sukoba, rastava, ratova, iskorištavanja, borbe za moć, siromaštva i nejednakosti, neravnoteže planeta. Posljedice se očituju u porastu tjeskoba, strahova, besmisla, agresivnosti, interpersonalnih problema. U apostolskoj konstituciji Veritatis gaudium, papa Franjo je govorio o antropološkoj krizi, te da nemamo nužnu kulturu koja bi pomogla suočiti se s ovo krizom. To znači da nam treba nova snaga Duha i novi izričaj koji bi suvremenom čovjeku pokazali put gdje je izlaz iz njegovih problema, kriza i patnje.
Suvremeni čovjek kao da je „izbačen iz svog središta“, riječi su svetog oca Ivana Pavla II. u apostolskoj pobudnici Crkva u Europi (2003.) i „zato ovo vrijeme djeluje kao vrijeme izgubljenosti, dezorijentiranosti, nesigurnosti i nade, te se širi mentalitet antropologije bez Boga i Krista“. Izlaz suvremenog čovjeka jest u povratku svojim korijenima, povratku na temeljna antropološka polazišta u svijetlu biblijskog izvještaja, te da čovjek ima svoje urođeno i neotuđivo dostojanstvo. Dikasterij za nauk vjere 2024. izdao je deklaraciju o ljudskom dostojanstvu Dignitas infinita u kojoj se ističe da smo suočeni s univerzalnom istinom koju smo pozvani svi prepoznati kao temeljni uvjet da naša društva počnu poštivati duhovne i moralne zakonitosti kako bi postala zdrava, miroljubiva, pravedna i autentično ljudska. Uvidom u egzistencijalnu stvarnost vlastitog bića, čovjeku se pokazuje mogućnost otkrivanja smisla života. Također, spoznaja duhovno-antropoloških sposobnosti i sposobnosti sudioništva u božanskoj naravi i djelovanju Božjeg Duha u čovjeku, vode čovjeka do Stvoritelja otkrivajući mu ga kao prvog partnera, onoga koji ga ljubi, ozdravlja i vodi u dobrotu, istinu i ljubav. S tog aspekta, koliko god je teško biti čovjek, moglo bi se reći da je i lijepo biti čovjek.
– Što je hagioterapija i zašto je danas potrebna?
– Utemeljitelj hagioterapije je prof.dr.sc. Tomislav Ivančić. Hagioterapija ima svoje značenje i povijesni put nastanka i razvoja – od posljednjeg njegovog zaključnog dijela priručnika Antropologija, patologija, terapija u kojem govori da je „ovo dragocijeni trenutak za promicanje hagioterapije, te da je dobro uočiti da je autor ovog priručnika, naporom i žrtvom u sebi, skupljeno znanje predao sadašnjim i budućim hagioasistentima“ do samih početaka 1975. godine.
Nakon profesorovog osobnog iskustva djelovanja Božjeg Duha koje je rezultiralo profesorovom osobnom promjenom života, 3. kolovoza 1975. u Davoru, to se iskustvo prenijelo poput iskre i na studente koji su zajedno s njim bili, a zatim i na ostale sve do današnjeg dana. Zbog tog događaja, ove godine obilježavamo 50. obljetnicu djelovanja karizme. Na inicijativu nadbiskupa Kuharića, održan je u rujnu 1979. godine Seminar za osnovno kršćansko iskustvo prema ranokršćanskom katekumenatu kojim se profesor Ivančić služio u stvaranju praktičnog modela suvremene nove evangelizacije. Od tada pa sve do njegovog prelaska u vječnost, profesor je održao bezbroj seminara u zemlji i inozemstvu. Upravo u tim seminarima nove evangelizacije pokazala se velika potreba poznavanja čovjekove antropološke stvarnosti. Pitao se: koje su to zapreke u čovjeku da ne može prihvatiti milosni život? Život je kompleksan te zahtijeva stalno jačanje duha da bi se izdržalo i ostalo čovjekom. Tragajući uvijek za novim putovima molitve te istražujući kao znanstvenik, došao je do spoznaje da čovjek kao cjelina ima svoju tjelesnu biološku razinu, zatim psihičku, antropološku i teološku razinu. Antropološka stvarnost čovjeka jest da je on duhovna duša koju je dobio od Boga i da se po njoj bitno razlikuje od svih stvorenih bića. Antropološki život jest središnji život u čovjeku jer je osoba središte čovjeka sa svim sposobnostima. Osoba ima život, slobodu, savjest, intelekt, moral, povjerenje, svijest i samosvijest, duhovno srce, karakter, kreativnost, smisao, religioznost, pamćenje, nadu, ljubav, no te su njegove sposobnosti ograničene zlom koje razara, oštećuje i ranjava čovjekove sposobnosti i onemogućuje ostvarenje njegovih čežnji. Tako se čovjeka antropološki doživljava kao biće koje neizmjerno nadilazi samoga sebe, ali da to teško i može sam ostvariti u svom životu. Iz toga se rodila hagioterapija koja istražuje antropološku strukturu čovjeka, odnosno, duhovnu dušu, njezine izranjenosti, oštećenosti i traume, te pronalazi njezine terapijske mogućnosti. Profesor dolazi do spoznaje da bez ozdravljenja čovjekove duhovno-antropološke dimenzije čovjek teško može prihvatiti stvarnost evangelizacije i ponude pastorala Crkve, te da teško možemo računati na obnovu društva. „Najprije treba ljude ozdraviti od predrasuda, pomoći im da dođu do zdravlja duha i istine, kako bi mogli prihvatiti preobrazbu društva i evangelizaciju Crkve“, zaključuje naš utemeljitelj.
Iz svega ovoga razvidno je zašto su hagioterapijska antropologija i hagioterapija kao terapijski model jako potrebne. Svjedoci smo da se unatoč svim naporima zdravstvenih i farmaceutskih istraživanja, bolesti somatske i psihičke neprestano umnažaju. Filozofsko-teološka antropologija već odavno pokazuje da su izvori svih čovjekovih nedaća na antropološkoj razini, jer čovjek se svojom slobodom opredjeluje za dobro ili zlo, znači odgovoran je. To potvrđuju neuroznanstvena istraživanja, zatim epigenetika koja otkriva da nismo predani na milost i nemilost biološkoj sudbini, genima, nego je možemo svjesno mijenjati. Prof.dr. J. Huber rekao je da „to opet izaziva novo razmišljanje o razumijevanju, tko je čovjek, što je priroda i što je društvo“. Dr. A. Jores u svojoj knjizi „Čovjek i njegova bolest“ govori o osnovama antropološke medicine koju je prvi inicirao dr. Viktor von Weizsaecker, u tom smjeru radio je dr. Viktor Frankl, dr. Matthias Beck i dr. Joachim Bauer. Novost u cijelom tom istraživanju jest hagioterapija koju je inicirao i utemeljio naš prof.dr. Tomislav Ivančić i koja istražujući čovjekovu duhovnu dušu i njezine sposobnosti, otkriva da su upravo rane, traume duhovne duše uzroci mnogih duhovnih boli i patnji ne samo na duhovno-antropološkom području čovjeka , već da one mogu konvertirati i na somatsku i psihičku razinu. Papa Ivan Pavao II rekao je u svojoj enciklici „Salvifici doloris“ da „postoji bol duhovne naravi koje ni medicina ni psihijatrija ne dohvaća svojim najrazvijenijim specijalizacijama“. Možemo reći da je hagioterapija pionirski rad, ona je „u povojima“ kako je rekao sam utemeljitelj te ju je on postavio kao autohtonu i autonomnu, ali svakako temeljnu kod cjelovitog ozdravljenja čovjeka. Radi se o tome da duhovno-antropološki aspekt čovjeka i njegovo ozdravljenje jest cjelovitost čovjeka, jer je duhovna duša bitna forma čovjeka kao osobe. Znači, hagioterapija je metoda koja se razvija unutar antropološke medicine, a djeluje razvojno, terapijski, stručno, mikro i makroterapijski, znanstveno.
– Kako se formira i oblikuje hagioasistent? Koju ulogu u svemu tome ima Zajednica Molitva i Riječ?
– Rad u hagioterapiji je dostojanstven poziv, zahtjevan, odgovorna služba pred ljudima, društvom, Crkvom i Bogom. Rad s osobama u potrebi je strašno delikatan, dolaze osobe patnici, depresivni, agresivni, ovisnici, osobe pune strahova i tjeskobe, ali i osobe koje se u otkriću svojih duhovno-antropoloških sposobnosti žele razvijati i rasti kao osobe. Zbog toga, posljednje što je ostavio o hagioterapiji naš utemeljitelj, a otisnuto u priručniku „Antropologija, patologija, terapija“ je da „hagioterapija nije privatna stvar pojedinca i njihovih mišljenja, nego prihvaćanje pravila i zakonitosti koje postavlja Zajednica Molitva i Riječ (ZMR) kao odgovorni gremij za sadržaj i razvoj hagioterapije. Hagioterapija je zaštićeno ime, te se ne smije privatno upotrebljavati za javno djelovanje. Otpor, kako začetniku hagioterapije, tako i odgovornoj Upravi ZMR je znak da ta osoba nema zvanje za hagioterapiju.“
Formacija za rad u hagioterapiji odvija se u ZMR prema Pravilu ZMR, što znači da hagioasistent mora biti član ZMR. Formacija obuhvaća temeljnu i cjeloživotnu formaciju. Temeljna prema Pravilu ZMR znači da su četiri osnovna sadržaja koja treba temeljito naučiti i steći iskustvo da bi se postalo članom Zajednice, a cjeloživotna znači da je hagioasistent uvijek u razvojnom procesu , kako stručnom tako i duhovnom, jer u konačnici i hagioterapija je u stalnom razvoju. Sukus formacije hagioasistenta čine prema Pravilu ZMR : .„Kada se ulazi u Zajednicu, neophodno je imati iskustvo sile Duha Svetoga, a to znači promjenu vlastitog života i sposobnost da druge mijenjamo u njihovom životu i odnosu prema Kraljevstvu Božjem“. Znači, hagioasistent treba biti evangelizirana osoba, jer samo Božji duh, Duh Isusa Krista može ozdraviti čovjekovu duhovno-antropološku dimenziju. Evangeliziran hagioasistent može postati tako da „oni koji već imaju iskustvo Duha trebaju kandidatima za ZMR održati nekoliko seminara nove evangelizacije te ih pri tome učiti kako sve dublje ulaziti u molitvu i Božju prisutnost.“ Zatim osoba treba biti psihički i moralno zdrava, treba imati iskustvo osobnog duhovno-antropološkog ozdravljenja, treba biti stručna i imati iskustvo djelotvornosti, odnosno, rezultate u radu s osobama u potrebi, te treba biti duboko ukorijenjena u Crkvu i sakramentalni život.
– Koji su problemi i poteškoće zbog kojih ljudi dolaze potražiti pomoć?
– Često su to bračni konflikti, obiteljski problemi , zatim profesionalni problemi, problemi gubitka najdražih osoba, problemi ovisnosti i suvremenih ovisnosti, agresivnosti, tjeskobe, strahova, međuljudskih odnosa, depresije i drugo. Možemo reći kako je uistinu suvremeni čovjek svestrano ugrožen. Bitno je naglasiti da hagioterapija prema prof. dr. sc. Ivančiću ne ozdravlja psihičku ni somatsku razinu čovjeka, već duhovno-antropološku. Na primjer, depresija je psihička dijagnoza i osoba mora biti pod liječničkim nadzorom, piti propisane lijekove. Depresija je simptom, koji se očituje na psihosomatskom području, dok na duhovno-antropološkom području pokazalo se da je osoba izgubila temeljno povjerenje u dobro čime su joj svijest i život ugroženi, da joj je povrijeđeno dostojanstvo osobe, da je ranjena savjest koja producira pravu ili krivu krivicu, zatim da je sloboda vezana i nemoćna te tako osobi onemogućuje razvoj njezinih sposobnosti, što znači da je kreativnost oštećena, intelekt blokiran za istinite spoznaje, duhovno srce teško oštećeno jer iz njega izvire duhovna snaga za opredjeljenost života prema dobru čime je i karakter osobe oštećen, a sve zajedno moglo bi se reći, dovodi osobu do besmisla i beznađa. Put u duhovno-antropološko zdravlje je posredovati osobi u svim ovim sposobnostima koje su oštećene određene komunikacije duhovno-antropološkog zdravlja. Mogu se navesti neke od komunikacija na primjer kod povrijeđene osobe. Bitno je osobi posredovati da je u Stvoritelju njezino dostojanstvo, veličina, originalnost. Ako osoba nije vjernik, tada joj pomoći da u sebi vidi sve što je dobro, pokazati joj put naprijed, da sebe vidi kao projekt, dovesti osobu do iskutva da je željena i ljubljena, te osobito praštanje kao temeljni „lijek“ za nju samu.
– Dakle, na hagioterapiju mogu doći i osobe koje nisu katoličke vjeroispovijesti, kako se odvija rad s tim osobama?
– -Bog je svakom čovjeku udahnuo dah života i tako je svaki čovjek na ovoj Zemlji postao „udahnuta duša“, duhovna duša koja je besmrtna. U svakog čovjeka je upisana etičko-moralna zakonitost da čini dobro, a izbjegava zlo. Papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi o savjesti jasno naznačuje kako je u svakog čovjeka usađeno izvorno prapovjerenje i izvorno sjećanje na dobro i istinito. Religioznost je urođena sposobnost svakog čovjeka da traži smisao života i pita se čija je on to misao. Posve je jasno da svaki čovjek zna za Boga jer duh je svijest, tako da nema pravih ateista jer vjera je bitno „tkivo“ čovjeka, te svatko u nešto vjeruje, ili kako je V. Frankl rekao „svjesni ateista je podsvjesni vjernik“. Ovdje se ne radi o pozitivnom razmišljanju ili New age filozofiji da se čovjek kreće i bori samo svojom vlasitom snagom, već se radi o kršćanskoj antropologiji, o suradnji čovjeka i Boga. Na primjer, ako osoba pati od besmisla, a nije katolik, tada mu se posreduje smisao života u komunikaciji s Bitkom i njegovim stvarnostima. Ako je vjernik, tada mu se može govoriti o intezivnijem vjerskom životu i susretu s Isusom iz Nazareta u sili Duha Svetoga. Također, dobro je naglasiti da razne New age prakse nisu duhovna, nego paraspiritualna praksa, a to znači da su psihološke, a ne duhovne razine, te razaraju, a ne ozdravljaju duhovnu dušu. Opasne su jer čovjeka prevare i zaustave na razini tijela i psihe, te ga u konačnici razočaraju (usp. Tomislav Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom). Bitno je naglasiti da put u zdravlje duhovne duše je duhovan i to su prava spoznaja, povjerenje, smisao života, dostojanstvo, zdrava misao, riječ, djelo, prava slika Boga, prava slika čovjeka, dobrota, istina, jedinstvo, ljepota, čistoća savjesti, svijest i samosvijest, sabranost, zdravo sjećanje i pamćenje, etičnost i moralnost, kreativnost, vrline i kreposti.
– Kako u svijetu reagiraju na hagioterapiju koju je utemeljio prof. Ivančić kako bi pomogao ljudima?
– Profesor je održao mnogobrojne seminare nove evangelizacije u Europi: Austrija, Njemačka, Švicarska, Italija, Irska, Ukarijina, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Poljska, Srbija i druge te u SAD-u. Tako je sijao i postavljao temelje za hagioterapiju koja je izrasla iz apostolata nove evangelizacije. Zatim, odražao je osam međunarodnih studija iz hagioterapije, napisao brojne znanstvene i stručne članke, brojne knjige koje su prevedene na njemački, talijanski, engleski, francuski, korejski, albanski, slovenski, poljski, slovački jezik. Sve je to rezultiralo da su svi prepoznali u hagioterapiji jedan „biser“ za ovo vrijeme, i trebat će vremena u proučavanju njegove bogate ostavštine.
Umjesto zaključka, mogli bismo probuditi nadu govorom pape Lav XIV. u svibnju ove godine – Evangelizirati s današnjim i budućim obiteljima : „Ne dajte se obeshrabriti pred teškim situacijama s kojima se susrećete. Istina je da su obitelji ranjene na mnogo načina. Zato je danas toliko potrebno promicati susret s nježnošću Boga, koji vrednuje i ljubi povijest svakoga. Nije riječ o davanju brzopletih odgovora na teška pitanja, već približavanju ljudima, slušajući i pokušavajući zajedno s njima razumjeti kako se suočiti s teškoćama… „ To je i hagioterapija prema prof.dr.sc. Tomislavu Ivančiću.
Zato vas pozivamo da nam se pridružte 27. rujna na proslavi obljetnice Zajednice Molitva i Riječ i njezinog djelovanja u Davoru, rodnom mjestu prof. Tomislava Ivančića, koje je ujedno i mjesto izvora nastanka Zajednice. Početak je planiran za subotu, 27. rujna 2025. okupljanje je predviđeno od devet sati ispred župne crkve u Davoru, gdje će članovi ZMR-a i drugi vjernici imati priliku za osobnu pripremu i zajedničku molitvu. Središnji događaj dana bit će svečano euharistijsko slavlje u 10 sati, a koje će predvoditi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua.
Nakon mise, sudionici će u procesiji poći prema rodnoj kući utemeljitelja, gdje će se otkriti i blagosloviti spomen-ploča. Pri tome je planiran prigodni sadržaj do 15 minuta, koji će uključivati zajedničku pjesmu, kratko obraćanje i molitvu zahvalnosti. Nakon toga raznolik program obilježavanja 50. g. karizme ZMR bit će u školskoj dvorani od 13 do 15 sati. Po završetku programa zajedničko druženje i ručak.
