Pogledamo li stanje duha i Crkve na Zapadu, čini se da s nalazimo pred krhotinama onoga što je bilo nekoć veliko i sveto u očima prethodnih naraštaja. Ako smo ovih dana pratili čitanja iz Časoslova i misna čitanja, svjedočili smo o propasti, ali i obnovi koja se odvija u ozračju Božje riječi i Božjih obećanja. Prorok Ezekijel u progonstvu u Babilonu govori o suhim kostima koje oživljuju snagom Duha Božjega, a na ruševinama Jeruzalema svećenik Ezra i namjesnik Nehemija počinju s obnovom svetih mjesta, doslovce iz ništa, nakon dugih pokorničkih bogoslužja zbog grijeha i otpada. Narod sjedi i pozorno sluša, plače i kaje se zbog grijeha i nevjere. U njihovo vrijeme stvara se kanon starozavjetnih knjiga. Nema više kraljevstva, ali Bog je Gos-podin i Kralj, njegova riječ je sačuvana!
Pismo koje je promijenilo tijek civilizacije
Za razaranja Jeruzalema i Hrama pod babilonskom silom prorok Jeremija, kao trojanska Kasandra, naviješta kraj Grada i Hrama te je svoje riječi platio glavom. Prije skoro više od dvadeset i šest stoljeća, čovjek koji nije poznat po svojoj pozitivnoj psihologiji, sjeo je kako bi napisao pismo sunarodnjacima u stranoj zemlji. Ljudi kojima je Jeremija pisao bili su Židovi odvedeni u zarobljeništvo u Babilon nakon katastrofe, poraza koji je donio uništenje Salomonova Hrama, središnjeg simbola nacije i znaka da je Bog među njima.
Dobro nam je znan osjećaj tih prognanika. Psalam je to zabilježio na dojmljiv način: „Na babilonskim obalama sjedili smo i plakali spominjući se Siona… Kako bismo mogli pjevati pjesme Gospodnje u stranoj zemlji?“ (Ps 137,1.4)
To je, naravno, ono što je Jeremija pretkazao. Ali u njegovu Pismu nema trijumfalizma, nema zluradosti: „Nisam li vam zborio!? Nisam li vas upozoravao?!Nisam li vam na vrijeme govorio?!“ Ono što je napisao bilo je izrazito pozitivno, mimo svih očekivanja. Ne bi bilo pretjerano reći da je to pismo promijenilo tijek židovske povijesti, možda čak, na neizravan način, i tijek zapadne civilizacije u cjelini. Napisao je riječi:
„Gradite kuće i naselite se; sadite vrtove i uživajte njihov urod. Ženite se i rađajte sinove i kćeri; pronađite žene svojim sinovima i udajite svoje kćeri, da i oni imaju sinove i kćeri! Množite se da vam se broj ne smanji! Ištite mir i blagostanje zemlji u koju sam vas odveo u progonstvo. Molite se Gospodinu za tu zemlju, na njezinu miru počiva i vaš mir“ (Jer 29,5–7). Ono što je Jeremija govorio bilo je jamstvo da je moguće preživjeti u egzilu s netaknutim vlastitim identitetom, nesmanjenom voljom za život, pridonoseći istodobno tomu društvu i molitvom Bogu za to društvo i njegove potrebe. Jeremija je u povijest uveo značajnu ideju: ideju kreativne, kvalitetne manjine u tuđini, u progonstvu.
Tri ideje Jeremijine vizije
S našega vremenskog odmaka teško možemo shvatiti koliko je to onodobno bilo revolucionarno. Religije su do tada bile neraskidivo vezane uz zemljopisno, politički, kulturno i jezično definirane prostore. Na to su prognanici mislili kada su govorili: „Kako možemo pjevati pjesmu Gospodnju u tuđini?“ Ako je vaša nacija poražena, značilo je da je vaš bog poražen, i vi ste prihvatili poraz, dragovoljno ili ne. Ako ste otišli u progonstvo, kao što se to dogodilo sa sjevernim kraljevstvom stoljeće i pol ranije, tada ste se asimilirali u većinsku kulturu, stopili se s njima, izgubili svoj identitet. Postali ste „Samarijanci“.
Samo jedinstveni sklop ideja omogućio je Jeremijinu viziju. Prva ideja bila je monoteizam. Ako je Bog posvudašnji, njemu se može pristupiti i obratiti posvuda, pa i uz babilonske vode.
Druga je bila vjerovanje u suverenitet Boga povijesti nad svim drugim silama i ‘bogovima’. Do tada, ako je narod bio pokoren, značilo je to poraz i nacije i njezina boga. Po prvi put s Jeremijina zrenika na razaranje i babilonsko osvajanje Izraela te poraz naroda shvaća se kao nešto što je sam Bog izveo. Bog je i dalje gospodar. Babilon je bio samo produžena ruka njegova gnjeva. Narod je mogao pretrpjeti poraz, ali i sačuvati netaknutom svoju vjeru. Židovi su upravo u Babilonu pročistili svoj monoteizam i okrenuli se Mojsijevu Zakonu. U babilonski panteon unijeli su židovski monoteizam i ondje je nastao čuveni Babilonski Talmud!
Treće je bilo vjerovanje da Bog održava svoju vjernost netaknutom. On ne će prekršiti svoju riječ, svoj savez s Izraelom, koliko god puta taj Izrael prekršio svoj savez s Bogom. Moglo se osloniti na njega da će ispuniti svoje obećanje, baš kao što je to učinio kad su Izraelci bili robovi u Egiptu. U budućnosti, kao i u prošlosti, vratit će svoj narod u Obećanu zemlju.
Dakle, Jeremija, kao i svi proroci, bio je u konačnici glas nade. Proročka poruka jest uvijek: Ako se narod vrati Bogu, Bog će se vratiti narodu, narod će se vratiti u svoju zemlju. Samo nada može održati manjinu u egzilu, a samo transcendentni Bog, Bog povrh svih kraljevstava i sila, može jamčiti tu nadu, ako su potrebna stoljeća ili tisućljeća da se ispuni. „Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Gospodina Boga – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu… Tražit ćete me i naći me, jer ćete me tražiti svim svojim srcem… Promijenit ću vaš udes“ (r. 11 sl.)
Jeremijino pismo postalo je temelj židovske nade za opstanak u dijaspori, dvadeset šest stoljeća do danas – opstanak pun rizika i krhak, ipak izvanredan, povijesno i svjetski neponovljiv.
Jeremija pred srušenim Hramom
S druge strane Jeremija ostaje u Jeruzalemu do tragičnog finala. Tumara ruševinama grada i Hrama. Dojmljivo je to opisao u romanu o Jeremiji židovski pisac Franz Werfel – Počujte glas (Höret die Stimme). Werfel je prvi romansirao genocid nad Armencima 1915., romansirao je lurdska ukazanja u djelu Bernardičina pjesan. Kao Židov u bijegu pred nacistima proveo je godinu dana u Lurdu i zavjetovao se napisati roman izvuče li živu glavu. Preko Pirineja i Španjolske te Portugala stigao je u Ameriku gdje je ispunio zavjet, a roman je već 1943. bio na filmskim ekranima.
Franz Werfel u romanu dirljivo prati životnu priču velikog Jeremije. Prorok mora svjedočiti uništenju Jeruzalema. Veličanstveni grad leži u ruševinama. Jeremija tetura kroz ruševine do mjesta gdje je stajao Hram. Dršćući ulazi u područje gdje se nalazila Svetinja nad svetinjama i tamo, prvi put u životu, izgovara Božje Ime. Odjednom, usred velike gomile ruševina, primjećuje kamenu krhotinu. Saginje se, podiže je i prepoznaje kao ulomak ploča Zakona s gore Sinaj koje su Babilonci razbili. Na ulomku još uvijek se može pročitati iz Dekaloga: “Živjet ćete!”
Usred strašne katastrofe u kojoj je sve srušeno prorok otkriva da mu Bog ponovno govori. Ulomak postaje radosna vijest, a na krhotini je ispisana Božja posljednja i odlučna riječ: Živjet ćete! Došavši do najniže točke svog života, prorok, pognut i prignut, pronalazi utjehu: Bog želi da njegov narod živi. Prožet tom nadom, prorok se može ponovno uspraviti i nastaviti svojim putem. Možda je rušenje nužno kako bi život mogao ponovno započeti.
Posljedice gubitka vjere u Europi
Odmotajmo dvadeset šest stoljeća unaprijed, od Jeremije do 13. svibnja 2004., predavanja o kršćanskim korijenima Europe koje je održao kardinal Joseph Ratzinger, potonji Benedikt XVI. U svome predavanju pred talijanskim senatom suočio se on s fenomenom duboko sekularizirane Europe, s gubitkom vjere u Boga.
Taj gubitak vjere, tvrdi Ratzinger, donio je sa sobom tri druga gubitka: gubitak europskog identiteta, gubitak moralnih temelja i gubitak vjere u potomstvo, što je vidljivo u padu nataliteta, a to je opisao kao „čudan, neobičan nedostatak želje za budućnošću“. Najbliža analogija današnjoj Europi, rekao je, bilo je Rimsko carstvo na rubu urušavanja i pada. Premda nije upotrijebio te riječi, implicirao je da, kada civilizacija izgubi vjeru u Boga, na kraju gubi vjeru u sebe i budućnost.
Je li to neizbježno? Je li reverzibilno? Može li se civilizacija koja je počela propadati oporaviti i oživjeti? Kardinal je sugerirao da je to pitanje o kome raspravljaju dva povjesničara, Oswald Spengler i Arnold Toynbee. Za Spenglera civilizacije su poput organizama. Rađaju se, rastu, dostižu zrelost, a zatim stare, propadaju i umiru. Nema iznimki.
Za Toynbeeja postoji razlika između materijalne i duhovne protežnice civilizacije. Upravo zato što imaju duhovnu dimenziju, otvorene su sposobnosti oporavka. Taj dar, tvrdio je Toynbee, pripada onomu što je nazvao kreativnim manjinama, odgonetačima problema u povijesti. Stoga, zaključio je Ratzinger, „kršćanski vjernici trebali bi sebe smatrati upravo takvom kreativnom manjinom te pomoći Europi da povrati ono što je najbolje u njezinoj baštini i da se stoga stave u službu cijelog čovječanstva.“
Rekli bismo, ništa nova pod suncem. Već je rimski povjesničar Tit Livije, Augustov suvremenik, zabilježio: Proučavanje povijesti Rima zapravo je proučavanje uspona i pada moralne snage, pri čemu dužnost, stega i strogost ustupaju mjesto ambiciji, pohlepi i razuzdanosti, sve dok njegovi sunarodnjaci „nisu tonuli sve niže i niže i konačno započeli silazni pad koji nas je doveo do sadašnjeg vremena, kada više ne možemo podnositi ni svoje poroke ni njihov lijek.“
Izlaz je u vjeri u Boga
Nakon što je germanski vojskovođa Alarik opljačkao Rim god. 410., sveti Jeronim je zabilježio: „Tko bi vjerovao da se Rim, izgrađen osvajanjem cijelog svijeta, srušio; da je majka naroda postala i njihova grobnica?“ Jednako je umovao i sveti Augustin dok je u svome Hiponu pisao O državi Božjoj. Nije oplakivao Rim koji je osvojio cijeli svijet. Mogli bismo danas reći: Tko je mogao vjerovati da će se cijeli zapadni svijet, prema čijoj su se slici narodi u svijetu željeli preoblikovati, nabolje ili nagore, urušiti, ne udaren izvana, već utonuvši u letargiju, ravnodušnost i obamrlost iznutra?
Demografski slom, zaborav Boga! Gledamo to i promatramo od Amerike u kojoj se odvija nutarnji građanski rat, preko Europe koja dopušta tihu, puzajuću islamizaciju, demografski slom. Namjesto kreativnih manjina na djelu su zapravo destruktivne manjine koje nameću svoje narative i zakone državama. Vidimo to svakodnevno u hrvatskoj metropoli ali i u Saboru. Zapad je već daleko otišao odbacujući kršćanske zasade svetosti života i braka. Umjesto toga on polaže vjeru u niz institucija od kojih nijedna ne može podnijeti težinu moralnog vodstva: znanost, tehnologija, država, tržište i evolucijska biologija. Znanost nam govori što jest, a ne što bi trebalo biti. Tehnologija nam daje moć, ali nije sposobna reći kako tu moć koristiti. Liberalno demokratska država, u načelu, ne donosi moralne zasade. Tržište nam nudi izbore, ali nam ne govori koje izbore donijeti. Evolucijska biologija nam govori zašto imamo određene želje, ali ne i koje bismo želje trebali nastojati zadovoljiti, a koje ne.
Posljedice su vidljive posvuda oko nas: raspad braka, rasulo obitelji, narušavanje društvenih veza, stranačka pristranost politike, gubitak povjerenja u javne institucije, gomilanje dugova, kojih će teret pasti na buduće generacije i neuspjeh zajedničkog morala da nas izvuče iz močvare individualizma, hedonizma, konzumerizma i relativizma. Svjesni smo svih tih stvari, ali čini se da smo kolektivno nemoćni da ih prevladamo.
Gdje je izlaz? U vjeri. Najrječitije svjedočanstvo stvarnosti Kristova uskrsnuća nije prazan grob ni svečano uskrsno Haleluja, nego skupina pojedinaca čiji je zajednički život toliko radikalno drugačiji, toliko alternativan od načina na koji svijet gradi zajednicu, da ne može biti nikakva tumača osim da se nešto prijelomno i odlučujuće dogodilo u povijesti. Da je Netko zahvatio u ljudsku povijest. Stoga je izlaz u vjeri u transcendenciju. Boga. Prije sto i pedeset godina Nietzsche je proglasio ‘smrt Boga’. Ne slavodobitno, nego nostalgično, s melankolijom. Mi smo Boga ubili. I ostali sami u svemiru. Bez doma i udomljenja. Jednu svoju pjesmu koja opisuje zimski krajolik završava riječima: Jao onomu tko nema zavičaja. Tko nema doma. I tko je bačen u svemir. O tome je pisao i genijalni Pascal. A svemir i svijet bez Boga je hladan i leden.
Izvor: Katolički tjednik
